Službeni je nauk Drugoga vatikanskog sabora, da „Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grešnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja (sancta simul et semper purificanda), neprestano vrši pokoru i obnovu” (Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi, 8). To je također misao, koja je od početka Crkve vodila sve njezina velike duhovne reformatore.
Među njima su, samo primjera radi, osobito poznati sveti Franjo Asiški, sveta Terezija Avilska i sveti Ignacije Lojolski, ali i toliki drugi. I njihova je zajednička oznaka u tomu, što su obnavljali Crkvu u kriznim vremenima tako da su ostajali u njoj. To jest, ostajali su s Crkvom, kao što se ne napušta bolesnu majku, već se ostaje s njom i nudi joj se lijek da ozdravi.
Crkva kao zajednica u svakom vremenu doslovno je onakva kakvi su njezini članovi u datom trenutku. Nekada manje, a neka više dobri i sveti, ali uvijek i grešni. Odnosno, jer su ljudi uvijek također grešni, u nekom vremenu više, a u nekom manje, upravo zato Crkva je uvijek potrebna čišćenja.
Potreba obnove Crkve početkom 16. stoljeća
Jedno od težih razdoblja Crkve u tom smislu bilo je početkom šesnaestoga stoljeća, kada se ona nalazila u nezavidnu stanju. Bilo je to, kako zbog čestih i javnih mana njezinih članova, pa i onih na najvišim službama, tako zbog raširenih čudnih pobožnosti i hodočašća, ekscesa u religioznom životu koji su se očitovali u nezdravom štovanju svetaca i njihovih relikvija, zloporaba u crkvenoj upravi, raznih praznovjerja i pitanja vještica, nemoralnoga života, feudalnih odnosa, trgovine oprostima, ali i teoloških pitanja na koja je trebalo naći odgovor. Sve to bio je razlog koji je nametao potrebu za unutrašnjom obnovom Crkve: prije svega u duhovnom i moralnom smislu, ali također za obnovom u teološkoj misli, dušobrižničkim nastojanjima, ustrojstvu Crkve i pojašnjenjima u nekim vjerskim pitanjima.
Točno je također da su u Crkvi u isto vrijeme postojale brojne pozitivne vrednote, kao što su zaklade za pomaganje potrebitima, sakralno graditeljstvo, drugi oblici umjetnosti, bratovštine i karitativne ustanove, bolnice, sirotišta i ubožnice, misionarsko djelovanje, propovijedanje i vjerski odgoj naroda Božjega. No, točno je isto tako da je na počeku šesnaestoga stoljeća zaista postojala potreba za hitnom i korjenitom obnovom Crkve. Bilo je potrebno, da se reforma javi, započne, osmisli i provodi iz same Crkve, i da se u njoj pojave karizmatične osobe, koje bi vodile takav pokret. Da se iz same Crkve događa njezina obnova i da obnoviteljski pokret i karizmatične osobe, obnavljajući Crkvu, ostanu u njoj, a nikako da se razvije pokret protiv Crkve.
Na postojećem stanju Crkve i vrlo raširenoj svijesti da je obnova potrebita, pojavila se već u prethodnom razdoblju zamisao takozvane „duhovne Crkve”, koja bi zamijenila vidljivu „papinsku Crkvu”. Ta misao je nastavila biti u opticaju, iako u tom nastojanju oko osobne i intimne duhovne obnove nisu svi pokušaji bili protivni vidljivoj Crkvi. No, ipak ovo nedovoljno vrednovanje sakramentalnosti Crkve i sakramentalnoga reda spasenja, prema mišljenju stručnjaka za to razdoblje, izdaleka je pripravilo put spiritualizmu Martina Luthera. Tomu je uvelike doprinio također teološki način razmišljanja, koji je poznat kao nominalizam jer se, njegovim poklanjanjem povjerenja samo vjeri i objavi, sve više u spasenju umanjivala važnost sakramenata i sakramentalne Crkve i smatralo se, da se čovjek može spasiti i bez njih. A tom načinu razmišljanja bili su bliski i još neki drugi pokreti teološke misli.
Uloga Martina Luthera i odgovor Crkve
Kad se u naše vrijeme proučava uloga Martina Luthera (1483. – 1546.) u ondašnjem vremenskom, duhovnom i misaonom kontekstu, ozbiljni crkveni stručnjaci nastoje bez polemike pristupiti fenomenu reformacije i Lutherovoj ulozi. Isti katolički povjesničari uočavaju, da se ne može nijekati njegova želja za obnovom Crkve kao ni zakonitost njegovih zahtjeva za obnovom te u tom smislu tvrde (August Franzen) „da je Luther ustvari bio samo predstavnik moćne i odlučne volje za obnovom unutar Crkve i zaista je tragična činjenica da on, sa svojom energičnom osobnošću, nije ostao unutar crkvene zajednice, nego je naprotiv postao reformator protiv nje”.
Kad se Luther 1517. godine pokrenuo protiv trgovine oprostima, smatraju isti stručnjaci, da se on još uvijek smatrao braniteljem čistoga nauka Crkve protiv zloporaba. S druge strane, crkveno učiteljstvo u tom vremenu još uvijek nije bilo razjasnilo mnoga teološka pitanja, a odgovore na te doktrinarne nejasnoće dat će tek Tridentinski sabor nakon Lutherove smrti. I upravo zbog toga su takva pitanja mogla biti slobodno raspravljana u različitim teološkim školama i pravcima. I nije problem bio u slobodnoj raspravi, nego u pokušajima, da neka od teoloških škola svoj način tumačenja proglasi kao crkveni. I prava je šteta što već u to vrijeme nisu imale svoj konačan oblik vjerske istine vezane uz Isusovo djelo opravdanja, tumačenje o žrtvenom karakteru Euharistije i nauk o drugim sakramentima, nauk o sakramentalnosti Crkve i ulozi papinskoga primata u Crkvi. Ipak, prema istim stručnjacima, najveću odgovornost treba pripisati nominalističkoj teologiji, koju je Luther slijedio. Na toj matrici Luther se udaljio od tradicionalnoga katoličkog shvaćanja sakramenata i teologije o opravdanju. Naime, prema ustaljenom shvaćanju, sakramenti su znakovi koje je ustanovio Krist i koji sami po sebi donose milosni učinak njihovu primatelju, ako ih ovaj prima s vjerom i ako ne postoje zapreke za milost. To jest, uz to što je potrebito imati vjeru, da bi se primilo plodove sakramenta, ipak je sakramentalni znak koji posreduje milost. Naspram tomu, Luther će sakramentalni znak lišiti svakoga značenja i smatrati da se posredovanje milosti događa samo po vjeri. To vodi i do Lutherova novoga stava pred Bogom, da je jedino odlučujuće totalno povjerenje u Boga, koje se temelji na obećanju spasenja, priopćenom po Božjoj riječi, to jest po Svetom pismu. Tako ta dva načela: samo vjera i samo Pismo, postaju prepoznatljiva u ovom obliku teološkoga razmišljanja.
August Franzen kaže dalje: „Luther nije postao reformator zato što se skandalizirao zbog crkvenih zloporaba, nego jer se našao u novoj religioznoj i teološkoj situaciji, koja se smješta s onu stranu sakramentalne Crkve i bila je nespojiva s vjerskim životom stare Crkve. (…) Luther je u pitanje postavio samu Crkvu. Nije se više zato radilo o obnovi, u okviru unutrašnjega pročišćenja unutar Crkve, nego o pravoj i vlastitoj ‘protestantskoj’ reformi.”
Problem zloporaba s oprostima, koji je zaista postojao, bio je neposredan povod, da Luther 1517. godine sastavi poznatih 95 teza, koje je poslao dvojici nadležnih biskupa i nekim učenim prijateljima, dok se, prema novim istraživanjima, ne može tvrditi, da ih je stavio na vrata crkve u Wittenbergu. Te teze, zapravo, nisu se bavile samo oprostima kao takvima i zloporabama, koje su bile s njima povezane. Nego, Lutherova bi nakana bila tim tezama, protiv postojećih zloporaba i protiv pogrešnoga tumačenja oprosta, također nametnuti svoju teoriju o vjeri kao jedinom odlučnom faktoru za spasenje.
Jedan od njegovih prijatelja, bez Lutherova znanja, tiskao je spomenute teze i tako su one dospjele u javnost. Ali, osim što su teze opravdano upozorile na raširenost zloporaba i potrebu obnove, one su sadržavale i dubok teološki problem. Njih je nadbiskup Magdeburga i Mainza poslao u Rim te je u lipnju 1518. otvoren postupak protiv Luthera, sada sumnjivoga zbog krivovjerja, u kojemu se raspravljalo o pogreškama u njegovim tezama. A kada je u listopadu iste godine Luther u Augsburgu, pred papinskim delegatom kardinalom Caietanom, odbio opozvati pogreške i tajno pobjegao iz Augsburga te se prizvao na samoga papu i kasnije na ekumenski sabor, situacija je počela izmicati kontroli.
Neki teolozi su uočili da su Lutherove teze, osim što su bile kritika ondašnje prakse s oprostima, išle mnogo dalje od toga. Izgleda da ni sam Luther u tom trenutku nije do kraja bio svjestan, da je u pitanje doveo narav oprosta, a ne samo njihove zloporabe, da je doveo u pitanje papin autoritet da ih podjeljuje i, na kraju, da je u pitanje postavio samu sakramentalnu strukturu Crkve. Stoga se na sljedećoj raspravi o ovomu, u Leipzigu polovicom 1519. godine, kako piše dalje Franzen, „nije više raspravljalo o oprostima, nego o papinu autoritetu, o mogućnosti ili nemogućnosti da sabori krivo naučavaju, kao i o cijelom sakramentalnom redu Crkve, viđene kao zajednica spasenja”. K tomu, Luther je nijekao, da se papin primat temelji na Svetom Pismu, odnosno na Isusovim riječima: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). Podržavao je tezu, da i ekumenski sabori mogu zabluditi te se pozivao na sabor u Konstanzu u vezi s pitanjem husita. Sve to vodilo ga je prema odvajanju od Crkve. A kad su rezultati ovoga ispitivanja dospjeli do Rima, postupak je tamo na početku 1520. godine bio ponovno otvoren i zaključen je konstatiranjem krivovjerja.
Bulom Exurge Domine, 15. lipnja 1520., Lutheru je zaprijećeno izopćenjem iz Crkve, ako u roku od 60 dana ne opozove 41 frazu iz svojih spisa, jer su vrednovane kao krivovjerne, što je on odbio učiniti. A kad je k tomu, 10. prosinca 1520., javno spalio Papinu bulu zajedno s knjigama kanonskoga prava, prekinuo je svoje odnose s Crkvom. Nakon toga, 3. siječnja 1521., Rim je formalno Luthera isključio iz Crkve, čime je samo potvrđeno da se podjela, nažalost, dogodila.
Kasnije je održan slavni Tridentinski sabor (1545. – 1563.). On je poznat također kao katolička teološka, disciplinska i pastoralna reforma unutar Crkve, naspram protestantske reforme, koja se dogodila izvan Crkve i protiv nje. I kamo sreće, da je održan barem jedno stoljeće ranije, jer bi mnoge stvari vjerojatno izgledale drukčije.
Za kraj
Kao orijentacija za današnje ponašanje katoličkih vjernika u vezi s crkvenim zajednicama, koje svoje podrijetlo imaju u protestantskoj reformaciji, neka posluže riječi Drugoga vatikanskog sabora: „Crkve i crkvene zajednice koje su se rastavile od rimske Apostolske Stolice ili u onoj prevažnoj prekretnici što je na Zapadu započela već krajem srednjega vijeka, ili pak u kasnija vremena, povezane su s Katoličkom Crkvom naročitom srodnošću i vezama, zbog duga života kršćanskoga naroda u crkvenom zajedništvu tijekom prošlih stoljeća. (…) No ipak valja priznati da između tih Crkava i zajednica i Katoličke Crkve ima vrlo krupnih nesuglasica, ne samo onih povijesne, sociološke, psihološke i kulturne naravi, već u prvom redu nesuglasja u tumačenjima objavljene istine” (Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, 19). Važno je pri tomu podsjetiti posebice na katoličku vjeru o sakramentalnosti Crkve, koja se temelji na apostolskom nasljedstvu kao pretpostavci za valjanost sakramenta svetoga reda, bez kojega opet nema valjane euharistije. Naime, upravo u vezi sa zajednicama protestantskoga podrijetla, Drugi vatikanski sabor glede toga naučava: „Zacijelo, od nas rastavljene crkvene zajednice nemaju s nama punog zajedništva što proistječe iz krsta, i mi vjerujemo da one, naročito zbog nedostatka sakramenta reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog misterija” (Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, 22).
Uz zahvalu uredništvu Kalendara sv. Ante, koje me zamolilo da napišem ovaj tekst na zadanu temu, srdačno pozdravljam njegove čitatelje i, u nadi da će im tekst biti od koristi, svima im želim svaki Božji blagoslov,
don Tomo Vukšić
