Svetište sv. Ivana Krstitelja, ili pučki sv. Ive u Podmilačju, u okolici Jajca, smješteno je u živopisnom prirodnom okruženju u uskoj kotlini između visokih brda s dvije strane, a s treće strane ga uokviruje rijeka Vrbas.
Kao i kod drugih bosanskohercegovačkih svetišta o nastanku i povijesti tako je i o Podmilačju malo pisanih radova. Iako je ovo staro, poznato i posjećeno hodočasničko odredište do sada nije bilo sustavnih etnoloških istraživanja o religijskim praksama u svetištu i vjerničkom doživljaju sv. Ive. Prije dvije godine smo dvije kulturne antropologinje, Marijana Belaj iz Zagreba, Mirjam Mencej iz Ljubljane, i ja započeli etnografska istraživanja u Podmilačju. Iz dosadašnjih istraživanja u ovom kratkom radu uz škrte već objavljene izvore koristim i etnografske podatke prikupljene tijekom vlastitoga terenskog istraživanja.
Usud je naš bosanskohercegovački nedostatak pisanih izvora iz naše prošlosti. Velom tajne obavijen je nastanak i daljnja i bliža povijest svetišta sv. Ive u Podmilačju. Ovo svetište ubraja se među najstarije i najposjećenije nemarijansko svetište među bosanskohercegovačkim katolicima. Stara crkva je najvjerojatnije izgrađena u 15. stoljeću i sve do rata 1993. godine bila je jedina sačuvana srednjovjekovna crkva u Bosni i Hercegovini. Nažalost, srušena je 1993. godine. Današnja crkva rekonstrukcija je stare koja je nanovo izgrađena po završetku rata 1990-ih godina. U izgradnji su nova crkva i pastoralni centar.
Oko svetišta se u pravilu vežu i sa stvarnom poviješću isprepliću razni oblici usmenih predaja, osobito legendi. Legenda o nastanku svetišta i početku štovanja sv. Ive u Podmilačju smještena je u osmansko razdoblje (1463. – 1878.). Zapisana je u 19. stoljeću i ukratko, prema ovom pisanom izvoru, crkva je prešla preko Vrbasa iz sela Pšenik u Podmilačje jer su Osmanlije utjerivali koze u crkvu. Lokalitet Crkvište ili Crkvina odakle je, prema legendi, prešla crkva nije u Pšeniku nego se nalazi u selu Peratovci, u zaseoku Lipa. U kazivanjima se kao dokazi prelaska crkve spominju dvije drvene grede, direci, preko kojih je crkva prešla od Peratovaca do Podmilačja. Jedan se navodno sve donedavno mogao vidjeti u Peratovcima, dok se drugi direk može vidjeti u Vrbasu za vrijeme niskoga vodostaja. U Livnu mi je Iva Rimac ispričala kako crkva nije sama prešla Vrbas nego su je bijele vile prenijele u Podmilačje. I u ovom slučaju, prema legendi, razlog prelaska na novu lokaciju bilo je oskvrnuće crkve.
Među usmenim predajama vezanim uz svetište u Podmilačju mnogo ih je vezano uz Jozu Furundžiju iz Dobretića, čiji grob vjernici iz okolice Jajca posjećuju obavljajući različite religijske prakse vjerujući u pomoć njegovoga zagovora. Predaje, legende i razna vjerovanja u hodočasničkim odredištima vežu se i za druge kultne objekte u svetištu. Mnoga svetišta su podignuta uz prirodne izvore. U Podmilačju je kultni objekt i izvor Mrtvalj kojega nazivaju i Gospino vrelo ili Voda sv. Ive. Osim ovih objekata uz osobu sv. Ive i svetost ovoga hodočasničkoga odredišta veže se i ljekovitost trave ive koju hodočasnici kupuju od domaćega stanovništva.
Sv. Ivan Krstitelj ili…?
Svetište u Podmilačju posvećeno je sv. Ivanu Krstitelju o kojemu se u biblijskim tekstovima ne govori kao o nekome tko je izvodio čudesna djela. U kazivanju franjevaca, domaćih vjernika i hodočasnika, sv. Ivo u Podmilačju se ističe po čudotvornosti. Ovo je jedan od ključnih razloga koji potiče propitivanje i traženje odgovara na pitanje je li ovo svetište bilo posvećeno nekom nekršćanskom božanstvu pa zamijenjeno sv. Ivanom Krstiteljem? Ili je riječ o nekom drugom katoličkom svecu ili blaženiku koji je u nekom povijesnom trenutku zamijenjen s osobom sv. Ivana Krstitelja? Ili je možda od početka ovo svetište posvećeno sv. Ivanu Krstitelju kojemu su vjernici pripisali, zbog nekih nama nepoznatih događaja, čudotvorne osobine?
Radmila Fabijanić, koliko mi je do sada poznato, objavila je jedini etnološki rad o svetištu u Podmilačju. U navedenom radu nema terenskih etnografskih podataka nego se rad temelji na do tada objavljenim podacima. Fabijanić ističe kako je teško povezati biblijski lik Ivana Krstitelja i čudesnog sv. Ivu u Podmilačju. Autorica smatra kako je moguće da se u Podmilačju slavilo neko pretkršćansko božanstvo i kasnije zamijenjeno sv. Ivanom Krstiteljem. Uz ovo, Fabijanić, iznosi i drugo moguće rješenje ističući mogućnost kako se u Podmilačju možda častio blaženi Ivan Nijemac, ili Ivan Teutonik (1233. – 1235.). Ivan Nijemac je bio sedmi vrhbosanski nadbiskup. Kao razlog za ovo mišljenje Fabijanić ističe kako se uz blaženog Ivana Nijemca vežu čudesni događaji i vjerovanja kako je činio razna čuda, pa uskršavao i mrtve.
Što se tiče mogućnosti kako je u Podmilačju bilo neko nekršćansko svetište koje je zamijenjeno sv. Ivanom Krstiteljem, to je uvijek moguće i otvoreno pitanje, ali za današnje hodočasnike i vjernike nema više nikakvoga značenja. I uopće gubi se puno vremena za propitivanje, a teško nalaze dokazi. Teško je prihvatiti i mišljenje kako je svetište u Podmilačju možda bilo posvećeno blaženom Ivanu Nijemcu, a kasnije zamijenjeno osobom sv. Ivana Krstitelja. Naime, ne samo zbog kratkoga vremena kao bosanski biskup, bl. Ivan Nijemac nije sačuvan u društvenom sjećanju.
Sličnost u vjerničkom doživljaju sv. Ive u Podmilačju i biblijskog opisa sv. Ivana Krstitelja naglašena je kroz asketsku dimenziju u vjerovanju i zahtijeva radikalnost u obavljanju religijskih praksi. U čašćenje sv. Ive u Podmilačju vjernici naglašavaju kako, da bi sv. Ivo uslišao molitve i ispunio zavjete, traži bezuvjetno vjerovanje i naglašeniji asketski pristup religijskim praksama. Upravo je zbog toga moguće kako je ovo svetište ustvari bilo posvećeno sv. Ivanu Krstitelju.Vjernici kazuju o mnogim čudesnim događajima, ali ističu i kako se čuda ne događaju tako često jer sv. Ivo „postavlja” mnogo više zahtjeva nego drugi sveci.
Zato hodočasnici i kažu kako je sv. Ivo „tvrd svetac”: „On baš traži čvrstu vjeru. Ako se čvrsto ne vjeruje onda neće uslišiti. Njemu se mora čvršće vjerovati i više postiti i moliti. Ali, ako sv. Ivo usliša zavit onda daje i više nego što se može zamisliti”. „Tvrdoća” sv. Ive, kod onih koji časte ovoga sveca u Podmilačju, ogleda se u potrebi „predanije vjere” i naglašene asketske dimenzije religijskih praksi u čašćenju ovoga sveca. Između ostaloga, askeza podrazumijeva nužnost bosonoga hodočašćenja, dugotrajnijega posta na kruhu i vodi, ženjinjanje, i potrebe „skrušenijih molitava” nego u zavjetima obećanim i izvršenim u čast drugim svecima. Ukratko, zavjeti ovom sv. Ivi u Podmilačju moraju se ispuniti čvršćom vjerom, radikalnijom pokorom i ustrajnijom molitvom nego drugim svecima.
Uspoređujući zagovor sv. Ive u odnosu na pripisanu pomoć sv. Ante Padovanskoga kazivači ističu: „Sv. Ivo? Nije on milostiv kao sv. Ante. Njemu [sv. Ivi] se moraš čvrsto moliti i vjerovati da bi on pomogao. A sv. Ante, on je milostiv svetac, on ispunja brže.”
Sv. Ivo u Podmilačju za vjernike i hodočasnike svetac je po čijem se zagovoru događaju čuda i osobito pomaže kod rješavanja problema psihičkih bolesti, što se može smatrati specijalizacijom ovoga hodočasničkoga odredišta. Ukoliko netko ima teško rješivih psihičkih problema ili nije uslišan u drugim svetištima onda se znalo reći, a i danas se može čuti, kako njega ili nju treba voditi sv. Ivi jer druge pomoći nema.
Danas je za vjernike sv. Ivo u Podmilačju sv. Ivan Krstitelj kojega oni doživljavaju i časte na svoj način. Za vjerničko razumijevanje osobe sv. Ive i kako ga vjernici doživljavaju može se iščitati i iz religijskih praksi potrebnih za zadobivanje onog što se očekuje kada se „ide sv. Ivi na zavit [zavjet]”.
Ići sv. Ivi na zavit
„Ići sv. Ivi na zavit” izričaj je kojim se opisuje cjelokupan fenomen hodočasničke prakse u Podmilačju. Priprava za hodočašće i sastavni dio zavjeta je post, najčešće na kruhu i vodi. Hodočasnici u Podmilačje dolaze raznim prijevoznim sredstvima ili pješice. Neki bosonogi pješice prelaze i više desetaka kilometara. Ovakav oblik hodočašćenja uz već spomenuto isticanje „skrušene molitve i čvrste vjere” smatra se najsnažnijim oblikom pokore koji je nužan ukoliko se želi zadobiti zagovor sv. Ive. Askeza u ovom hodočašću svoj vrhunac doživljava kod dolaska u svetište kada se na koljenima obilazi oko stare crkve. Iako je ova praksa do sedamdesetih godina prošloga stoljeća bila veoma raširena i u drugim svetištima do danas se ponajviše zadržala u Podmilačju.
Ispovijed je sastavni i obvezni dio zavjeta bez obzira na koji način se hodočasti. Vjernici iz župe Podmilačje i okolnih župa sudjeluju u devetodnevnoj ili trodnevnoj pripravi sv. Ive. Hodočasnici u Podmilačje dolaze 23. lipnja popodne, uoči sv. Ive. Rijetki se vraćaju isti dan. Većina ih prenoći u svetištu ili kod župljana u Podmilačju.
Hodočasnici dolazeći u svetište, u pravilu idu u crkvu i u krug obilaze oko kipa sv. Ive i oko crkve. U popodnevnim satima iz crkve se iznosi i kip sv. Ive i postavlja na otvorenom i natkrivenom prostoru u svetištu gdje vjernici mole ispred kipa, dodiruju ga i ostavljaju svoje darove, najčešće novčane priloge. Uz ovaj kip u svetištu su još dva kipa: novopostavljeni visoki kip sv. Ivana Krstitelja na ulazu u svetište i kameni kip sv. Ivana Krstitelja kod ulaza u župni ured. Iako manje u odnosu na kip u staroj crkvi, i ova dva kipa su kultni objekti uz koje vjernici obavljaju različite religijske prakse.
Sve do kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Podmilačju je vrhunac slavlja bila „bolesnička misa” uoči sv. Ive i na samu svetkovinu kada se obavljao i egzorcizam. Stariji vjernici osobito ističu svećenike egzorciste kao važne u toj religijskoj praksi. Neki kazivači kazuju kako su se svećenici znali pripremati dugim postovima i molitvama kako bi mogli obaviti egzorcizam. Praksa egzorcizama danas je ukinuta. Od egzorcizma je ostao samo zaziv u molitvi vjernika kada se moli za sve bolesnike. „Bolesničku misu” uoči sv. Ive, poslije rata 1990-ih, redovito predslavi Vinko kardinal Puljić, vrhbosanski nadbiskup.
U organiziranom programu za hodočasnike uoči svetkovine organizira se i pobožnost Križnog puta uz brdo Grabež. Postaje Križnog puta su drveni križevi. U večernjim satima se u svetištu odvija i molitveno meditativni program kada se na vanjski oltar donosi kip sv. Ive. Ovaj dio programa prati i paljenje Ivanjskoga svitnjaka.
Neki hodočasnici koji dolaze dan prije i ostaju u Podmilačju i na samu svetkovinu sv. Ive sudjeluju i u ovim večernjim religijskim praksama poslije kojih odlaze spavati u svetištu ili u kućama župljana u Podmilačju. Među njima su hodočasnici iz župe Kotor Varoš koji oko sedamdeset kilometara pješače do Podmilačja. Ova su organizirana hodočašća započela poslije rata 1990-ih godina. Hodočasnici iz Kotor Varoši dolaze organizirano noseći cvijećem okićeni drveni križ i ostavljaju ga u staroj crkvi gdje križ stoji do 15. kolovoza. Tada vjernici iz Podmilačja odlaze na hodočašće u Kotor Varoš na svetkovinu sv. Roka (16. kolovoza).
Na sam dan sv. Ive već rano ujutro započinju ispovijedi i misna slavlja. I taj dan, uz hodočasnike koji su došli dan uoči, okupljaju se i drugi hodočasnici iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Po završetku misnih slavlja u prostoru ispod svetišta, uz Vrbas, odvija se trgovina i improvizirani restorani gdje hodočasnici ostaju do popodnevnih sati.
Sveti Ivo, svetac svih vjera
Podmilačje je međureligijsko hodočasničko odredište. O ovoj kvaliteti svetišta sv. Ive govore pisani podaci od 19. stoljeća, ali zasigurno je praksa mnogo starija. U vrijeme kada se nosila tradicijska odjeća mogli su se jasno razlikovati pripadnici različitih religijskih i etničkih skupina. Međutim, kako je u suvremenom odijevanju poprilično ukinuta razlika, u svetištu je teže prepoznati muslimane i pravoslavne vjernike.
Prema kazivanju župljana, u Podmilačju je poprilično smanjen broj muslimana Bošnjaka, a pogotovo pravoslavnih Srba koji dolaze sv. Ivi. Stariji župljani se sjećaju kako je nekoć bilo puno pravoslavnih koji su okupljeni oko kipa sv. Ive stvarali gužvu jer „oblaze naopako”. „Mi [katolici] obilazimo naoposum s lijeva na desno, a oni [pravoslavni] naopako s desna na lijevo. Pa, ni’ko ne može da krene, sve zaustave”, kazivao je jedan stariji župljanin u Pomilačju koji je bio zadužen za čuvanje kipa sv. Ive.
Među vjernim hodočasnicima sv. Ivi su i Romi iz sela Kuprešana ili zaseoka Skela. Ova romska zajednica živi u mješovito hrvatsko-romskom selu. „Nekada je sv. Ivi iz svake kuće išao ‘ko god je mogao hodati”, kazuje jedna starija Romkinja. Tijekom istraživanja u Podmilačju pratili smo jednu romsku obitelj na njihovom hodočašću iz Kuprešana do Podmilačja. Uz oca i majku obitelji bosonoga je hodočastila mlada i trudna nevjesta. Uz hladnoću bosonogoj nevjesti dodatna poteškoća bilo je sitnije i krupnije kamenje preko kojega je prelazila gotovo cijelim putem. Ona je išla, kako kaže, zahvaliti za ozdravljenje svoga sina kojega je povela sa sobom na ovo hodočašće. Naime, ona vjeruje kako joj je mališan ozdravio po zagovoru sv. Ive.
Ranije je bilo govora o tome kako katolički vjernici doživljavaju osobu sv. Ive u Podmilačju. Može se reći da gotovo identično sv. Ivu doživljavaju i o njemu govore muslimani Bošnjaci i muslimani Romi. I oni kažu kako je ovaj svetac „tvrd svetac” kojemu se „mora moliti čvrstom vjerom”. Naime, oni vele kako sv. Ivo „pomaže onome ‘ko je ustrajan u zavjetu” i slično. Romi u okolici Podmilačja posjećuju i druga katolička svetišta i crkve. Tako kazuju kako oni imaju svoju „romsku vjeru” i svoje svece. Jedan od njih kazuje: „Nismo mi muslimani, mi smo Romi i imamo svoju vjeru i svoje svece. Naši sveci su sv. Ivo u Podmilačju, sv. Ante u Dobretićima i sv. Rok u Kotor Varoši.”
Na kraju se može reći kako svetište u Podmilačju svjedoči kontinuitet svetosti mjesta iako se danas mijenja izgled uslijed obnove i izgradnje nove crkve i građevinskih radova oko uređenja okoliša. I porušeno svetište zadržava svoju „duhovnu privlačnost” i ponovno okuplja hodočasnike. Također, privlačnost i čvrsta vjera u pomoć „tvrdog” sv. Ive okuplja mnoštvo vjernika i, unatoč društveno-političkim uvjetima u suvremenoj BiH nesklonim interreligijskim i interetničkim odnosima, Podmilačje je i dalje međureligijsko svetište koje nadilazi granice uspostavljene vjerskim i etničkim granicama. Moja prva kazivačica koju sam susreo kod dolaska na istraživanje bila je muslimanka koja je molila uz kip postavljen na ulazu u župni ured.
Pojedincima i skupinama hodočasnika snagom njihove vjere dolazak i boravak u ovom svetištu ispunja religiozne potrebe koje oni očekuju i mogu doživjeti u ovom svetom mjestu i u obraćanju osobi sv. Ive u Podmilačju.
