Židovski filozof Martin Buber pisao je kako je riječ Bog najopterećenija, a smijemo reći danas i najzlorabljenija riječ. Puno je drugih riječi, od temeljnoga značenja, koje su zlorabljene. Među zlorabljenim riječima je i riječ „oprosti”. Mislim da je zlorabljenje ove riječi, a vjerojatno i nekih drugih, došlo iz hladnih kapitalističkih društava u kojima su forma i sadržaj odavno grubo odvojeni i gdje su temeljne riječi izgubile svoje performativne odlike. Riječi, kao što su ljubav, vjera, nada, oprosti, ne smiju nikako biti samo formalni i informativni izričaji nego, ili su performativni ili ih drukčije nije moguće uzeti u razmatranje, osobito nama kršćanima.
Koliko je riječ oprosti bremenita pokazuje i primjer koji me natjerao da se neugodno osjećam nakon što mi je, meni draga osoba, rekla oprosti zbog moje reakcije kojom sam pokazao ljutnju. U tom njezinu oprosti nazreo sam svu performativnu snagu te riječi toliko da mi je kasnije bilo jako žao zbog moje reakcije, zbog koje se ona morala ispričavati. Međutim, u tom njezinu oprosti koje je u meni izazvalo žaljenje shvatio sam puni sadržaj koji stoji iza iskrenoga oprosti. Performativna snaga te riječi pokazala je svu svoju moć. Pred tim oprosti sam kapitulirao.
No, jasno je da to nije uvijek tako. Najčešće se riječ oprosti zlorabi kako bi se radilo što se hoće i postiglo što se želi. Ako moramo, sada već iz navike, govoriti oprosti jedni drugima, tada to pokazuje da se nismo u stanju, ili što je još vjerojatnije da se jednostavno ne želimo, riješiti svojih loših postupaka i navika, te odnosa prema drugima. Reći oprosti, umjesto istinskoga žaljenja i stvarne želje za promjenom, može biti i izričaj drskosti ako to samo izgovaramo, a i dalje činimo ono što smo si zacrtali. To formalističko oprosti je drsko oprosti. Oprosti – bez trunke svijesti o sadržaju značenja te riječi možda je bolje ne izgovarati jer se oprosti pretvara u sredstvo kojim se opravdava cilj. Kad tako postupamo, zapravo više podcjenjujemo i omalovažavamo onoga kome se ispričavamo jer smo uvjereni da mu je dovoljno reći besadržajno oprosti i da će se time sve riješiti.
Drskost zadobiva veću dimenziju kada se radi o opetovanom izgovaranju riječi oprosti od strane nadređenih. Oni se stalno ispričavaju, puna su im usta oprosta, ali nikako da urede situaciju u kojoj se neće dovoditi do toga da stalno moraju, po navici, govoriti besadržajno oprosti. Njima je lakše stalno izgovarati riječ oprosti – koja je zbog tako čestoga izgovaranja izgubila svako značenje – nego promijeniti situaciju koja će voditi tomu da se prestane sa zlorabljenjem ove riječi. Oportuno oprosti je gora uvreda od one zbog čega se eventualno traži formalni oprost.
Makijavelističko oprosti je srozavanje samoga ljudskog i teološkog značenja oprosta. Onaj tko tako lako traži oprost pred drugima, trebao bi se zapitati o tome što čini i što ga to dovodi u takvu situaciju. Pogrešno je misliti kako se nakon papagajskoga oprosti može nastaviti gdje se jučer stalo. Tražiti oprost, a ne mijenjati ništa je farsa, okorjelost, drskost. U određenom trenutku takvo ponavljanje prelazi u stav u kojemu se onaj koji traži oprost zapravo nalazi u svijetu koji je sam stvorio: ponekad je to svijet sličan svijetu Adolfa Eichmanna, svijet u kojemu se čine loše stvari bez svijesti o tome da se čini nešto loše. U takvome se svijetu loša djela ne povezuju sa stvarnošću.
Kod nekih je riječ oprosti čarobna riječ koja kao da ispričava od manjka kognitivnih sposobnosti, empatije, opreznosti te socijalne i psihološke inteligencije. Riječ oprosti je kao neka tabletica za zaborav nedjela onih koji su, sami stvorivši svoj svijet, uvjereni da ne čine ništa pogrešno jer su se iz želje da ostanu to što jesu navikli na loše postupke toliko da ih ne prepoznaju kao loše. Rukovoditelj koncentracijskoga logora Eichmann nije se ni na koji način ispričavao svojim žrtvama. No, novi su eichmannovci sofisticiraniji. Oni rabe čarobnu riječ, ali su postali neosjetljiviji od Eichmanna, tako da riječ oprosti za njih nema značenje koje sadrži. Naprotiv, ona je kod njih izgubila svako značenje. Postala je flatus vocis, prazan zvuk, prazan glas. Ona nema ni sadržaja ni forme. Izgovaraju je zastrašujuće normalno, sa smiješkom na licu. Današnji eichmannovci izgovaraju ovu riječ ponekad samo kako bi prikrili svoj verbalni i psihološki sadizam. Kod njih bi riječ oprosti trebala sugerirati, valjda, malu nepromišljenost. Međutim, čini se da se prije radi o promišljenoj proračunatosti i sada već o „(ne)kulturi oprosti” koju su kreirali, a u kojoj je važno samo verbalizirati tu čarobnu riječ.
Oprosti, kao čarobna riječ kojom je moguće ostvariti sve što se zacrtalo, očigledno je, postaje zlorabljena. Zlorabi ju se najviše kada ju se izgovara, a pri tome se ne čini ništa kako bi se promijenila situacija zbog koje se traži oprost. Ono što je puno sadržaja i dinamike, pretvara se tako u puki statični formalizam, u pristojnost radi pristojnosti iza koje često stoji ostvarivanje predefiniranih ciljeva i to pod svaku cijenu. Pogotovo bi kršćani trebali s velikom pažnjom izgovarati ovu riječ i biti svjesni njezina bogatoga i dinamičnoga spasenjskog značenja. Onaj tko je toga svjestan, tu riječ ne izgovara olako. Dovoljno je reći iskreno oprosti jer istinsko oprosti sve mijenja. Mijenja ponajprije onoga tko izgovara tu riječ. Ako ne mijenja njega, teško se može očekivati da će promijeni stav onoga komu je upućena.
