Antropološko pitanje o čovjekovoj relaciji s Bogom, kršćanska antropologija nadograđuje pitajući se o čovjekovu pozivu koji je, među ostalim, determiniran stvaranjem subote nakon njega. Subota implicira kako čovjek ili čovječanstvo nije posljednja instanca stvaranja, nego pretposljednja. Dovršetkom stvaranja svijeta, subotom Bog ustanovljuje božansku stvarnost koja stoji iznad reda stvorenoga, a sadržana je u aspektu stvaranja koji otkriva svrhu i smisao čovjeka iznad puke ovozemne egzistencije. Subota usmjeruje čovjeka, Božju sliku na službu klanjanja i štovanja Stvoritelja, u čemu on očituje puninu vlastite egzistencije, u suodnosu s Bogom za kojega je stvoren. Ova slika o suboti može nam se tek činiti kao izblijedjeli teološki koncept koji je „izmišljen” kako bi zadovoljio tezu o čovjekovoj podložnosti Bogu, ili kao zastarjela verzija moralnoga religijskog imperativa koji nas upućuje na neko biće koje je iznad.
Gdje je čovjek, kome je on podložan, koga treba slušati i kamo odlazi? Sva navedena pitanja predstavljaju „vječna” pitanja svih onih koji su se bavili čovjekom ili koji su bar razmišljali o svom vlastitom smislu. Možda je potrebno samo na trenutak osvrnuti se na sebe i pitati: „Tko sam ja?”
Koga čovjek treba slušati?
Kršćanski govor o dostojanstvu ljudske osobe upućuje nas u stvarnost koja nam jasno pokazuje kako čovjek nije nositelj vlastitoga dostojanstva sam po sebi, već mu je ono dano kao milosni Božji dar te čovjeka promatramo kao krunu i vrhunac Božjega djela stvaranja. Nije, dakle, pogrešna percepcija prema čovjeku kao višem od materije i nesvodivom na puku česticu „prirode ili anonimni element ljudskog društva” jer on nadilazi sveukupnu stvarnost priznajući sebi besmrtnu dušu koja nije tek produkt lažnih fizičkih ili socijalnih uvjeta, nego njome naprotiv dohvaća samu bit i istinu stvari. Čovjek kao biće apstrakcije, biće koje sanja, promatra, zamišlja i vjeruje. Ljudsko biće prožeto je težnjom autoreferencijalnoga definiranja vlastitoga Ja u kojem uvijek iznova traži odgovore o svom postojanju i smislu.
Nasuprot tom pogledu na čovjeka vidimo i onaj drugi suvremeni koji je naslonjen na mehanicistički i materijalistički svijet empirizma i racionalizma te potpuno izbacuje čovjeka iz središta stvorenoga svijeta te ga darvinistički promatra kao puku slučajnost evolutivnoga procesa. Ne treba biti previše ekskluzivan i zaključiti kako je ovo pitanje čovjeka sadašnjice, već se može zaključiti kako je ovo ujedno duboko egzistencijalno pitanje koje se bavi nadilaženjem vlastite egzistencije i oduvijek se krije u pitanju: „Može li čovjek pobijediti svoje čovještvo i podignuti se na neki viši stupanj postojanja?” Gdje se krije prava mjera i istiniti odgovor?
Posegnuti za kršćanskom (zaboravljenom) praksom Duhovnoga razlučivanja
Kršćanski mehanizam promatranja sugerira na duhovno razlučivanje duhova koje može biti pomoć na tom putu pronalaska pravoga odgovora. Lat. cernere u značenju lučiti, razlikovati, procijeniti, raspoznati, ispravno vidjeti i vrednovati stvarnosti.
Teološki govor razlučivanja duhova je izrazito biblijski, ono je prikladna metoda otkrivanja znakova Božje volje i pomoć u kršćanskom duhovnom životu. Apostol Ivan opominje: „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet” (1 Iv 4,1). Pavao Solunjanima zapovijeda: „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite” (1 Sol 5,19-21). Duhovno razlučivanje u životu kršćanina je ključno, vrlo zahtjevno i uvijek svijetu nerazumljivo i bezumno. No, to je put traženja Božje volje u svjetlu vjere: „Ne suobličujte se ovom svijetu nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti, da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2).
Kako svijet vidi čovjeka i Boga
Kontekst agnostičkoga relativizma doveo je u pitanje kapacitet čovjekova razuma za spoznaju istini. Iz toga proizlazi da istine vjere i norme božanskoga zakona ne interpretiraju Istine Objave i Božje svete volje, nego izražavaju i prezentiraju samo naše mišljenje i poimanje istoga. U tom su konceptu i naravni moralni zakon i dekalog ograničeni biti tek pragmatična pravila za utilitarističko korištenje, kulturno-kontekstualno određeni. Direktno suprotno tome stoji katolička perspektiva koja, utemeljena na Objavi, Svetom pismu i apostolskoj tradiciji naravni moralni zakon i zapovijedi smatra Božjim govorom i odgovorom čovjeku, koji je u kontinuitetu prisutan od Izraela – odabranoga naroda do danas.
Riječ koja je Tijelom postala i utjelovila se u punini vremena, Isus Krist prisutan je time u svim vremenima, svim kulturama, svim ljudskim bićima svih vremena, sa svojim zakonima i svojim obećanjima. Isus Krist jest isti, jučer, danas i uvijeke. U tom kontekstu, i na toj hipotezi nije održivo postaviti hipotezu kako postoje neki nadvremenski zakoni neprimjereni ili neprilagođeni današnjem vremenu i trenutku, i postojanje situacijske istine. U tome se krije i potencijalni veliki problem koji se promovira kao trenutna krepost, a možemo ga nazvati potreba vlastite interpretacije svijeta i stvarnosti. Iako je vlastita ekspresija ona kroz koju proživljavamo okolinu, itekako smo potrebni Istine koja nije podložna mojoj interpretaciji jer lako možemo zaključiti da Vječnost, Bog i Svijet ne ovise o meni.
Tko je odgovorni sudionik krize?
Moral, norma i zakon dolaze pred areopag suvremenoga mišljenja i sama Crkva nalazi se u trenutku u kojem propituje zakone i norme i pita se pritom jesu li oni kompatibilni sa suvremenim svijetom i jesmo li pogriješili u interpretaciji. Evidentan je otklon i strah u naviještanju onoga što je do jučer bilo redovno i nedvojbeno. Pitamo se od kuda taj strah?
Stvaranje stanja zbunjenosti iz kojega više nijedna istina nije posve očita, dobra je i već odavno viđena taktika manipulacije, koja čini se ima sve više učinka. Možda stoga što joj u prilog ide fenomen koji prepoznajemo kao proizvod krize muževnosti koja rezultira krizom svećeništva i pastira. Svećenici se nužno trebaju bezuvjetno vratiti korijenima svoga svećeništva. Taj je korijen Isus Krist, onaj kojega je Otac poslao i koji šalje nas. Sin Božji govorio je iz svijesti kako sam ne može učiniti ništa (Iv 5,19), u čemu je sadržana prava narav svećeništva.
Mora li čovjek biti podložan Božjem zakonu? Apostol Petar je možda najbolje odgovorio na tu nutarnju ljudsku dvojbu. Naime, čovjek kao tražitelj smisla u opasnosti je da odluta na stranputice i traži jeftina i brza rješenja. Petar je zaključio: „Gospodine, kome da idemo, ti imaš riječi života vječnoga.” (Iv 6,69) Povjerenje u Božju prisutnost i istinitost njegova nauka predstavlja izvor i temelj hrabrosti Crkve u naviještanju. Vrijeme u kojem se Crkva boji ili dvoji oko Nauka označava u teološkom vidu vrijeme duboke krize. Crkva kojoj nije jasan smisao i sadržaj vlastitoga navještaja daje zbunjujuću poruku.
Moral i Božji zakon nije kazna i osuda, on je dogovor Boga i čovjeka i Put, Istina i Život u pravom i punom smislu.
(dr. sc. don Damir Šehić)
