žPojam digitalno donedavno je bio jasno usmjerenje koje nam je pokazivalo put napretka i otklona od nazadnoga i prošloga koje se često označavalo pojmom analogno. Digitalizacija ili prelazak na digitalno jasno su upućivali na značajan progres i usavršavanje na svim razinama. Može li tehnološki napredak u potpunosti nadograditi čovjekove manjkavosti i dovesti ga do stupnja savršenstva? Na koji način se događa promjena u samom čovjeku i kako on integrira u svom shvaćanju cjelokupan proces digitalizacije? Siguran sam da u ovom kratkom interventu nećemo u potpunosti iscrpiti sve odgovore i teme koje se otvaraju pred ovim pitanjem, ali ćemo nastojati kroz dva naglaska predstaviti temu digitalizacije kroz njezine dvije promjene na čovjeku, onu antropološku i eshatološku.
„Globalna mutacija” slike o čovjeku i stvorenom svijetu
Već je potpuno očito kako postmoderno društvo prolazi kroz iznimno osjetljivu i složenu fazu globalne mutacije, a ljudi se nalaze usred silnoga procesa antropološke transformacije. Ova paradigmatska promjena bez presedana sastoji se od uvjetovanja biološke evolucije kulturnom evolucijom koja uključuje tehniku i tehnologije, kao nikada prije. Antropološka transformacija također je pojačala iluziju o ljudskoj neograničenoj moći i potencijalu uz velike rizike odvajanja čovječanstva od njegove vlastite prirode i od Stvoritelja. To je očito vidljivo ako se uzme u obzir razvoj u poljima genetike, robotike i umjetne inteligencije, gdje se čini da su ljudska bića sposobna (unaprijed) odrediti slijed životnih događaja, čak i od samoga početka, reprodukcije i završetka života. Kultura digitalizacije nudi odgovor čovjeku na sve njegove probleme i pitanja.
„Digitalna kultura” put prema transhumaniranju čovjeka
Počevši od razumijevanja riječi digitalno koja dolazi od latinske riječi digitus, što znači prst, koja se koristi kao sinonim za „brojenje”, što dolazi od izraza brojanje prstima, možemo ponuditi etimološko podrijetlo digitalne kulture.
Digitalna kultura svojim sredstvima tehnoloških izuma i digitalne evolucije izaziva Crkvu i teologiju da promišljaju o ljudskom stanju, vjeri i prirodi poslanja Crkve unutar radikalno novoga konteksta, posebno s obzirom na moral i obrazovanje. Digitalna sredstva koja su ugodna, vrlo korisna i uvijek dostupna ponudila su novi model ponašanja, koji je primijenjen u ophođenju s ljudima, pa se najvažnije životne veze i odnosi svode na materijalističku objektivizaciju i user-friendly uslugu, te sa svojim kiberprostorom utjelovljuje ideal postmoderne. Neki teoretičari smatraju da je „surfanje internetom ultimativno postmoderno iskustvo” jer nudi sveprisutnost, multilokalnost, beskrajne užitke, bezvremenost, dosada se ispuhuje, nema obveza, postajemo nomadi, nedefinirana prostornost, anonimnost, fantazija, neprekidno putovanje. Sve navedene kategorije čine ambijent u životu čovjeka postmoderne koji želi biti oslobođen svih okova i spona.
Jedna od dominantnih karakteristika digitalne kulture je, kako otkriva Amoris Laetitia pape Franje, brzina kojom ljudi prelaze iz jednog afektivnog odnosa u drugi, od jedne moderne ideje do druge. Zajedno s redovima društvenih mreža, digitalna kultura stvorila je dojam da se ljubav i obitelj mogu spojiti ili prekinuti po želji potrošača. Kao i pomisao da se nekada neraskidivi i sveti brak kao temelj obitelji može brzo i lako blokirati. Taj kontekst shvaćanja stvarnosti pomaže nam razumjeti antropološke promjene u pogledu na obitelj, brak, djecu i njihov odgoj. Izraz konzumerizam odavno je prešao prag isključivo ekonomskoga svijeta i sada se poima u svim sferama ljudske egzistencije, a odnedavno i u kontekstu braka i obitelji. Konzumerizam donosi sa sobom novo shvaćanje relacija i odnosa i uvodi nas u mogućnost promjene i zamjene dotrajaloga i nepoželjnoga.
Antropološka transformacija
Digitalna kultura pokrenula je svojevrsnu antropološku transformaciju, mijenjajući paradigmu samih vrijednosti i normi. Antropološke i kulturne promjene odvijaju se u svim područjima ljudskoga života i zahtijevaju promjenu pristupa. Brojni autori ovu antropološku transformaciju smatraju antropološkom krizom, koja pokušava transcendirati ljudsku prirodu, svojim postmodernističkim mentalitetom, transhumanizirati ljudske nedostatke i stvoriti biološki i psihološki superiornoga postčovjeka.
Novo „biotehničko stoljeće” uvodi nas u nove mogućnosti razvoja u spoju genetske i računalne evolucije, a time i u ekonomsku eru komercijalnoga korištenja brojnih biotehnoloških znanstvenih otkrića. Tehno-znanstvena revolucija modificira sadašnje mogućnosti biologije i implicira buduću promjenu paradigme u razumijevanju seksualnosti, reprodukcije, rađanja i potrebe za etičkim promišljanjem. Novost transhumanističke antropologije očituje se kroz činjenicu da se ono što je do jučer bilo nužno, danas shvaća kao izbor. Ostati „prirodan čovjek” postaje izbor koji se već donosi u odlukama o prehrani i vrsti hrane koju će konzumirati, rađanju u kojem se biraju genetske postavke djeteta, farmakologiji i medicini u kojima se bira kakva poboljšanja želi itd. To je ista filozofska platforma digitalne kulture kao i tehnokratska paradigma koju papa Franjo suprotstavlja kršćanskoj antropologiji koja joj predstavlja intelektualni, moralni i duhovni antipod.
Glavno pitanje je kako je moguće da digitalna kultura dovede u pitanje temeljne ideje o čovjeku, štoviše samu bit ljudske prirode? I može li digitalna kultura promijeniti naše shvaćanje čovječanstva?
Sva navedena pitanja artikuliraju i jednu drugu krizu koja se otkriva u dubini svakoga čovjeka, a to je ona eshatološka. Pitanje o postojanju i protoku vremena sve više u čovjeku bude osjećaj frustracije i besmisla koji ga čine beznadnim i rastresenim. Ulaganje u vlastito tijelo, briga o društvenom napretku i tendencija rasta na svim društvenim razinama zaboravlja onoga koji je cilj svih radnji, samoga čovjeka. S pravom postavljamo pitanje: Gdje je nestao čovjek? Jesmo li na trenutak pomislili kako je sve odgovore o svemu donijeti algoritamski stroj koji će nepogrešivo zaključiti temeljna pitanja koje čovjek nije uspio odgovoriti. Ili još uvijek ostaje prostora za čovjeka u svijetu velikih promjena?
(doc. dr. sc. don Damir Šehić)
