„Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje. Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči?” (1 Kor 2,14-16).
Sveti Franjo je prožet Duhom Božjim pisao o prirodnim blagodatima i divio se Onome tko je sve stvorio. Zahvaljivao je sestrici vodi, bratu Suncu… Očima vjere promatrao je sve oko sebe i bio zahvalan na svemu što mu je darovano i za što se nije sam (po)trudio. Znao je da je sve stvoreno njemu dano na posudbu ali iz ljubavi. Cijenio je svaki maleni cvijetak i svaki kamen i kraj kojim je prolazio. Volio je prirodu i ljude koje je sretao znajući da je Ljubav i za njih stvorena i da im daje koliko mogu primiti i prihvatiti. „Ne preko onoga što je pisano te se ne nadimate jednim protiv drugoga. Ta tko tebi daje prednost? Što imaš a da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?” (1 Kor 4,6-7).
U svijetu bez smirenosti
U svjetlu stalnih mijena i nečovječnih događanja u svijetu, Franjini postupci i odnos prema prirodi i drugima čine se ludošću, nepriličnima naucima današnjice. „…Mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni…” (1 Kor 4,10). Maria Montessori u knjizi Odgoj i mir ističe važnu činjenicu o ljudskim potrebama i smislenu bitku pojedinca. „Čovjeku je potreban mir i duhovna smirenost, potrebno mu je svjetlo.” Na drugom mjestu ona opet spominje da se do istine dolazi jednostavnošću jer se ona i nalazi u jednostavnom. Također kazuje da je teško razumjeti društvo koje se sastoji od potlačenih i izobličenih ljudi te da je potrebno promijeniti čovjeka, učiniti da moralnim, jednostavnim i staloženim životom i radom, primjerenim dostojanstvu Božjega djeteta, sačuva zdravlje i bogatstvo duhovno. „I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj” (1 Kor 2,4).
U današnjem svijetu ova logika gubi smisao, čak se ismijava. Svjedoci smo da ljudi, na svim razinama svoga bitka, profesije i staleža, uglavnom nastoje podjarmiti jedni druge, iskorištavati i činiti ovisnima. Tako dolazi i do nepovjerenja i bojazni, stalnoga osjećaja nesigurnosti, straha od drugoga zbog uspoređivanja svojih mogućnosti s njihovima, svoje kupovne i posjedovne mogućnosti s tuđima. Sve to uzrokuje vrtoglavicu uslijed (samo)nametnutih i nepotrebnih ciljeva u životu koji ne donose zadovoljstvo nego prividnu nadmoć nad drugim, a koja pak proizvodi prazninu i neispunjenost. „Moć i posjedovanje naši su robovlasnici, i umjesto ljudskoga društva utemeljena na ljubavi i pravednosti, rađa se društvo u kojem se svi moraju skrivati iza maske kako bi mogli živjeti. Rad koji bi trebao biti izvor sreće postaje teret”, kazuje Montessori. Ona također ističe da samo govoriti o ljubavi nije dovoljno jer „volja ne može proizvesti ljubav: ljubav dolazi iz temelja moralnog zdravlja. Primjer takve ljubavi iznimni su ljudi poput svetoga Franje Asiškog”.
Malcolm Muggeridge, novinar, pisac i apologet te važan engleski mislilac druge polovice 20. stoljeća cijeli je život tragao za istinom koja ga je, na koncu, od komunizma dovela do kršćanstva. Muggeridge i njegova supruga Kitty primljeni su u Katoličku Crkvu s gotovo 80 godina, potaknuti i prijateljstvom s Majkom Terezom iz Kalkute. U Svjedočanstvu o dvadesetom stoljeću (Chronicles of Wasted Time) Malcolm Muggeridge piše: „Kad se danas osvrnem na svoj život, a to ponekad činim, najviše mi upada u oči da mi se ono što je tada izgledalo najvažnije i najzavodljivije sad čini najpraznijim i najapsurdnijim. Primjerice, uspjeh u svim svojim različitim pojavnim oblicima; slava i hvaljenost; prividni užici kao što je stjecanje novca, zavođenje žena, putovanje, skakutanje amo-tamo po svijetu, poput Sotone, objašnjavanje i iskušavanje svega što sajam taštine može ponuditi.” Sva ta nastojanja da čovjek udovolji sebi i svojim trenutnim potrebama ne čine ga ispunjenim ni sretnim. Tek što ostvari jedan veliki plan, prizna sebi da to nije ono što je mislio da će biti i da nije nimalo zadovoljniji nego je bio prije započetoga posla iako je možda njegov imovinski karton postao sadržajniji. Iznova i iznova težiti za novim postignućima, iluzijama ili maštarijama koji bi nas navodno trebali ispuniti i učiniti sretnima, a to se nikako ne događa, Pascal naziva „lizanje zemlje”. Da bismo se mogli mijenjati, poštovati druge ali i same sebe bez obzira na debljinu novčarke, „…potrebno je da svaki od nas odsječe iz svoga života sve što ometa život Krista u nama: privrženost konformizmu, napasti egoizma, sklonost vlastitom uzdizanju. Samo ako pokrenemo taj Život Krista u nama možemo ga prenijeti drugima”, savjetuje sveti Josemaria Escriva.
Vjera u svakodnevici i odgoju
Slično je i s ispunjavanjem vjerničkih zadaća. Mnogi dolaze na misu, misna okupljanja ili idu na hodočašća, iz navike, iz potrebe nekoga drugog, da prave društvo ili da budu viđeni. Stephen Covey u knjizi 7 navika uspješnih ljudi primjećuje: „Možete biti aktivni u crkvi ali neaktivni u njezinu nauku.” Drugim riječima, važnost je stavljena na vanjski dojam i promatranje drugih u njihovim namjerama (aktivni, neaktivni, konzervativni, liberalni, ortodoksni, zatucani…). Ljudi koji nedjeljom idu na misu i mole se, a usput promatraju što drugi čine, sjede li ili stoje, u kojem su redu, do koga sjede, nazivaju sebe vjernicima dok često žive odvojene živote. Jedno misle i ponašaju se nedjeljom a drukčije u radne dane. „Kad netko u crkvi vidi cilj, a ne sredstvo koje vodi cilju, to potkopava mudrost i osjećaj ravnoteže te osobe. Iako Crkva tvrdi da uči ljude o izvoru moći, ona ne tvrdi da je sama ona ta moć. Ona tvrdi da je sredstvo kroz koje se božanska moć može unijeti u ljudsku prirodu”, ističe Covey. I sveti Franjo je imao problema i muku mučio s nerazumijevanjem njegovih viđenja kako služiti Kristu od onih koje su njegovi sljedbenici pogrešno tumačili i primjenjivali. Viziju vjere, odricanja, odanosti i poniznosti on nije mogao ukalupiti i sebi prisvajati, nego ju je nastojao dijeliti poštujući svaku česticu zraka koji je udisao i kap vode koja mu je hladila suho grlo nakon silnih razočaranja i nedaća. Svojim životom je slavio Boga i prikazivao sve svoje Njemu na slavu, čak i one miševe koji su noću prelazili preko njegova slomljenoga tijela i uzimali oskudnu hranu.
Biti svjestan izazova svijeta oko nas i njegova nastojanja da nas udalji od istinskih vrijednosti važna je stavka u životu svakoga čovjeka. Vidimo što se događa ako zaboravimo odakle dolazimo i u čijoj službi trajemo. Jako je važno ulagati u djecu snagu vjere i odgajati ih zajedničkom molitvom i blagim razgovorom o svemu darovanom. Naviknuti ih da molitvom ujutro i uvečer zahvaljuju i dijele ljubav nemalo je postignuće. Nije nemoguće jer djeca rado surađuju, i ugledaju se na odrasle kad ovi o tome i ne razmišljaju. Djeca su sastavni dio obitelji i bez njih obitelji odumiru, nestaju ili bivaju zamijenjene nekim čudnim oblicima zajedništva. Jedan otac kazuje: „Za mene djeca nisu privjesak, već dio obitelji i ona također imaju svoje mjesto, možda čak i važnije od mojih osobnih interesa. Dajem im primjer tako da pred njima živim svoja religijska uvjerenja.” Poput svetoga Franje koji je slavio prirodu i sve stvoreno, ovaj otac uspoređuje djecu s predivnim planinskim krajolikom, čijoj se ljepoti i neshvatljivosti može diviti a do određene mjere ga i oblikovati. Međutim, jasno mu je jedno „planinski krajolik je Božja kreacija (priroda) i on mi je povjeren, ali ja ga ne posjedujem, on nije moj statusni simbol i nije moje vlasništvo. Moja su djeca za mene dar Božji, mali anđeli ili glasonoše koji mi pokazuju nešto božansko. Istovremeno su ona zrcalo u kojemu vidim i doživljavam samoga sebe.” Sveti Franjo poziva nas gledati drugoga očima milosrđa, otvoreno i bez nametnutih pritisaka vremena u kojemu živimo. Biti s obitelji i djecom koja nam se raduju bez zadrške, žele nas u svojoj blizini, prilika je za pouku o drugoj stvarnosti, onoj koja ne traži naplatu, ali obogaćuje više od bilo kakva materijalna blaga ili karijere, koja nas udaljava jedne od drugih, čineći nas strancima koji se sudaraju u neprepoznavanju vlastitih kvaliteta.
