Sve je s ljubavlju ispjevao.
Kad je ispjevao čovjeka, na svoju sliku ga ispjevao, poželio je da i on bude pjesnik. Da pjeva pjesme zemaljske i nebeske. Pjesme Božje i pjesme ljudske. Poželio je pjevati s njim zajedno. U svemu što mu život bude.
Tijekom povijesti Bog pjeva s čovjekom. I pjesme radosne i pjesme bolne. I hvalospjeve i tužaljke. Svaki je stih – i onaj bez riječi – otkan od njegove ljubavi.
Tijekom povijesti čovjek pjeva Bogu. Izriče mu svoju ljubav i riječima i glazbom. I osmijehom i suzom. Pjeva Bogu i svojom pjesmom sabire ljudska srca. Poziva sva bića da mu se pridruže. I – koliko je to moguće – Bogu uzvrate njegov zagrljaj.
Svaka pjesma, svaki pjev prožet ljubavlju je dragocjen. Čak i kada ljudi zaborave neku pjesmu, nečiji pjev, on živi združen sa svime što uzdiže čovjekovu dušu. Sa svime što ljude povezuje i upućuje k Bogu.
Pjevati hvalu Bogu, pjevati od srca, pjevati i glasom i znojem, i blagdanima i svakodnevicom, znači smjerno i vedro sa svojim Bogom hoditi.
Zamislite sada čovjeka krajnje siromašnoga, u izrazito zahtjevnim životnim uvjetima trinaestoga stoljeća, čovjeka tjelesno gotovo posve skršena, s bolnim ranama na rukama, nogama i boku, ranama koje njeguje na krajnje priproste načine i pritom ih još nastoji sakriti od drugih.
Zamislite ga: poluslijep je i nije u mogućnosti samostalno se kretati. U svemu je ovisan o tuđoj pomoći.
Zamislite ga: tjelesnoj skršenosti pridodaje se i duhovna skršenost. Njemu, koji je uporno vjerovao da je čovjeku moguće gorjeti, evanđeoski gorjeti, i mnogi od njemu najbližih govore da je čovjeku evanđeoski moguće samo tinjati, možda svjetlucati.
Zamislite ga: njega koji je tijekom svojih godina nebrojenim koracima prošao po zemaljskim i nebeskim putovima. Da, i nebeskim putovima.
Zamislite ga: pita se jesu li njegovi koraci lišeni punine smisla? Je li se njihova čvrstoća – njihovo pouzdanje i odlučnost – svela na šapat, na sjenu koraka koji zamiru?
Zamislite ga: svjestan je da ide ususret posljednjih svojih zemnih dana. Pita se u što je utrošio sve vrijeme svoga života? Je li moguće da je sve bilo uzalud i da će pred Tvorca života koji ga je neslućeno obdario, doći s neispunjenim poslanjem? Sa sviješću da nije opravdao svoje dane? Da nije – ni izbliza koliko je htio – ljubio Ljubav?
Zamislite ga: jedne večeri on liježe na počinak tjeskoban. Promašaj je jedina riječ kojom može opisati svoj život, sve svoje dane. I tada: u svom snu snažno je utješen. Sam Bog ga tješi. Prima Božju poruku koja mu srce ispunja spokojem, raskriljuje dušu.
On ustaje radostan. I pjeva. Pjeva sa suncem. Pjeva s mjesecom i zvijezdama. Pjeva sa zrakom i vodom. S vatrom i zemljom. Pjeva hvalu Bogu. Blagoslivlja ga. Zahvaljuje mu.
Zamislite: u njemu gori plamen – evanđeoski plamen – jednostavan, ali snažan i postojan. Sve je plamen u njemu. I on vidi da evanđeoska vatra prožima sav svijet, svako biće, svaki trun prašine. On zna da je evanđelje istina. Da ono svemu daje smisao.
Zamislite ga: on poziva sve ljude – poziva i tebe i mene – da pjevaju Bogu, da mu pjevaju nastojeći oko sklada u svijetu. I – prije toga – oko sklada u svom srcu.
On pjeva s bratom životom i sestrom smrti. I njegova pjesma živi. Njegova je pjesma život.
Zamislite ga: on je sjeme. Poslužio je životu. Služi mu.
Već osamsto godina „Pjesma brata Sunca” svetoga Franje Asiškoga poziva na sveopću molitvu, sveopću pjesmu stvorova. Poziva i tebe i mene. Svakoga od nas. Poziva na čistoću srca. Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
