Je li itko ikada pročitao roman o sretnoj ljubavi? Kažu da takvoga nema, jer ga nitko ne bi čitao. Priče su zanimljive samo dok se dramatično pokušava ostvariti savršeni trenutak, a kada se on dogodi – bajka prestaje, od trenutka kada junaci nastave „živjeti sretno do kraja života…” Zanimljivi su samo romani o nesretnim ljubavima, o borbama, dvojbama, mukama na razne načine po ovom ili onom… različitim problemima i domišljatim rješenjima, lukavstvima i ratovima… čudacima, hrabrima koji se usude biti drukčiji pa makar samo drukčije govorili, onima koji prelaze okvire svakodnevnog života i uobičajenog ponašanja. Tajne su zanimljive dok se ne razotkriju.
Je li to smisao? Razotkriti tajnu, riješiti zagonetku, problem, dilemu, pobijediti u nekoj igri, postići uzvraćanje ljubavi? Zar tada sve prestaje?
Moderna pozitivna psihologija više od svega cijeni trenutak plutanja, zaustavljanja u vremenu i prostoru, stanje potpune koncentracije u kojemu sve nestaje i prestaje, ali i sve počinje. Razne meditativne tehnike uče kako pronalaziti takve trenutke. Ali najbolji su, naravno, oni spontani trenuci, koji se događaju ponekad iz čista mira tijekom dana, a savršeni su. Češći su u šetnji pod zvijezdama u toploj ljetnoj večeri, još češći uz šum mora i miris bora. To su oni trenuci u kojima vrijeme stane i kao da se zemlja prestane okretati, u potpunom spokoju i dubokoj mirnoj radosti, kada je sve jasno i istodobno ništa nije važno, kao da nema ničeg, samo mir. Potpuno ovdje i sada, uz osjećaj lakoće tijela bez misli, poput lebdenja.
Za savršeni je trenutak potreban savršeni dan, u kojemu se stalno događa nešto dobro, do te mjere da zagluši svu izvanjsku buku i prelije nas ugodnom smirujućom toplinom. Tada tišina pobijedi, sve je jasno i sve ima smisla. A opet, tada smisao više i nije važan jer je ostvaren.
Takav trenutak samo nam drugi mogu priuštiti odnosom koji dovodi u ravnotežu cijeli svemir – unutrašnji s vanjskim. To je kraj i početak. Ovdje i sada.
Sretnici pronalaze puno takvih trenutaka i ispunjavaju ih, čime grade temelje za budućnost i prošlost koje se rado sjećaju. Jer jedino se sada i ovdje može živjeti. Ako zabrinuto gledamo u budućnost, ili prebiremo po prošlosti, nećemo biti svjesni da se sada događa, pa će nam promaknuti i ostati prazno, a takvo će nam biti i sjećanje. To jest, nećemo se imati čega sjećati jer smo potrošili sada, a budućnost će nas već za tren sustići. Sada je naša budućnost, a već za tren postaje naša prošlost. Najveća je mudrost živjeti upravo ovdje i sada, najbolje što znamo. A još je veća mudrost ovdje i sada stvarati savršene trenutke potpune ravnoteže, pronalaziti djeliće raja. Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova (Mt 6,25-34).
Naše je da poput ljiljana budemo lijepi i mirišemo. A za ostalo će se pobrinuti Otac nebeski.
Lakše je reći nego ostvariti u „surovoj stvarnosti”, jer zabrinutost kao da je nešto normalno i sveprisutno. Ne brinu se samo djeca i oni koji „siđu s uma”, pa im život u veselju prođe.
I oni koji povjeruju u Riječ. Makar malkice, sitno kao zrno gorušice. E, ti doista znaju živjeti, jer dozvole da ih ispuni radost, koliko god mogu primiti, i više od toga, pa se preliju na sve oko sebe. A kako slično slično privlači, po kozmičkom zakonu, tako im se i događaju samo pozitivne situacije, prilaze im slične osobe, zapravo, kao da im sunce stalno sja.
Chiara Lubich je to znala. Učila je kako je lako živjeti kada šaljemo Ljubav koju osjećamo svima oko sebe, na sve strane. I prijateljima i neprijateljima. To mijenja sve oko nas, mijenja svijet. Vrijedi pokušati. Nije lako, ali je unosno. Zapravo, vrlo je teško slati Ljubav na primjer, onome tko nas mrzi ili zlostavlja svakodnevno, zlom šefu, pijanom mužu, mrzovoljnom profesoru koji nas uporno ruši na ispitu… Nije lako ni zamisliti takvu situaciju, ali se može. Vrijedi pokušati doista, jer to sve mijenja iz temelja. Nakon nekog vremena šef se mijenja, suprug počinje sličiti na onoga za kojega je pobjegla od kuće, ispit se položi kao od šale… Ljubav treba prožimati sve što činimo, pišemo, krojimo, šijemo, klešemo, plešemo. S ljubavlju skuhana palenta je ljekovita, a bez nje i najskuplja jela izazivaju grčeve i bolesno bljedilo. Tako je i s vodom, i s juhom. A ako pjevamo dok radimo, tada sve bolje raste. Čak i mlijeka ima više kada se u stajama pušta glazba. Doduše, bitan je izbor glazbe i ritmova. Jer je zvuk, mada nevidljiv našim očima, vrlo materijalan val koji se prenosi kroz zrak i tvari kroz koje prolazi i izaziva velike promjene. Masaru Emoto je to shvatio i dokazao smrzavajući vodu kojoj je pjevao, svirao, govorio. Potom je promatrao kristale vode pod mikroskopom. Predivni su to prizori. Nakon glazbe i molitve kristali su savršeni poput čipke. Takvi su i kada se vodi govori „Hvala” ili „Volim te”. A kada se na nju viče, psuje ili prijeti, ili pušta buka, tada su zbrkani, nečisti i ružni. Tu je negdje i tajna blagoslovljene vode.
Misli su još moćnije od riječi, vrlo moćne, kao i mašta, jer bez nje ničega ne bi bilo. Prvo je smišljeno ili sanjano, pa stvoreno. Treba se samo usuditi maštati i sanjariti, lebdeći u slici koja predstavlja ispunjenje sna. No, učenje života nekako se svodi na uporno zaustavljanje maštanja sve dotle da se neki ne usuđuju ni misliti. Usprkos tome što misli još nisu otkrivene niti se mogu kontrolirati, iz nekog razloga ljudi sebi dozvole da ih uplaše i prestanu se nadati, prestanu vjerovati u bolje. Ali zato čvrsto vjeruju u loše, pa im, naravno, tako i bude.
Ponekad tako zalutaju i u psihijatrijsku ambulantu. Pitam ih tada, što ste očekivali od mene, kako da Vam pomognem, što zapravo želite? Kad biste mogli dobiti sve što želite što bi to bilo? Jedna je gospođa, potpuno iscrpljena lošim životom odgovorila sljedeće: „Vidjela sam jednom sliku male Dalmatinke kako nosi teško breme granja na leđima, pogurena od tereta. Na licu je imala izraz blaženstva. Ja sam kao ta curica. I htjela bih takav izraz lica dok vučem svoje breme…” Zamolila sam je da još malo i dobro razmisli pa neka se javi drugi put, jer ne želim sudjelovati u takvom zlodjelu. Prvo se naljutila, ali se ipak vratila s drukčijom slikom. Tada je priznala da je sve što želi stolić i stolac u vrtu iza kuće gdje će na miru i u tišini popiti kavu kad dođe s posla. Samo pola sata mira i tišine na dan. To je sve što želim, rekla je, s „tim” izrazom smirene radosti na licu koji je tražila. E, s tim sam se složila. Doduše, za to je trebalo kupiti kuću i dvorište, ali nije joj bilo teško i relativno brzo ih je zaradila, jer je znala zašto radi. Našla je smisao.
Drugi čovjek se javio kada je ostao bez posla nakon što je pola godine radio bez plaće. Kći jedinica je trebala na maturalnu zabavu, a on nije imao novca da joj kupi haljinu. Odlučio se ubiti, no prethodno je došao u ambulantu. Pitala sam ga isto: što želite? Odgovorio je: ja bih samo radio, 20 sati na dan ako treba, ma ne moraju me ni platiti, samo neka mi daju da radim… Poslala sam ga doma da razmisli još malo, jer to je imao i do sada pa gle kamo ga je dovela takva misao… Trebalo nam je nekoliko susreta dok se usudio na glas reći: „Želim malo raditi, a dobro zaraditi.” Nije bilo lako, ali je uspjelo. Naravno da je uskoro potom našao dobar posao.
Treba se opustiti i povjerovati u dobro. Drukčije i ne može biti, jer kada bi se događalo sve čega se plašimo i zbog čega brinemo, već davno nas ne bi bilo. Stradali bismo u prometu, popadali bismo sa skela, izginuli u ratovima, ne bismo se upisali u škole, nikad ne bismo položili ispite, dobili posao, nitko nikog ne bi zavolio, nikada ne bismo „živjeli sretno do kraja života”. A ovdje i sada smo svjedoci da nas ima sve više i da dobro ipak uvijek pobjeđuje.
Sav naš smisao je u trenutku kada ga prestanemo tražiti i uronimo u ovdje i sada.
