Možda nikada neću moći
Otvoriti neka vrata
Niti se popeti u pustoj noći
Uz uznosite skaline do nekog
Iz davnih kalendara mi brata
Ne mogu ni studeni vjetar zaustaviti
Dok se smuca i opojne mirise livadi krade
Iako želim širinom dlanova ih raznositi
Zaboravi,
I kada nema, ima nade
Opusti se, život slavi
Iako Ga ne vidiš, zaobiđi tminu
Osjetiš Njegovu blizinu
Nasloni glavu na Božje rame
Onda ti više ni Alpe
Neće biti tako visoke, kameno same
Kao lakonogi lahor budi
Penji se uz slamku Nade
Strepi strepnjom malih ljudi
Pusti da u tebi vjera, ljubav i ufanje
Nadajući se grade ljestve do Neba
U polju kišica rominja
Beskraj je tek zericu ozeba
Sanjaj, sanjaj mirise proljeća
Šareno cvijeće molitvom, suzama
I smijehom njegovati treba
I pjevajući, dalje od Mefista,
Duši graditi ljestve do Neba