Početna stranica » La Biblioteca

La Biblioteca

255 pregleda

Sve više se „čita” digitalizirana građa, sve češće puna „emotikona”, fotografija i slika, pa se čini kao da je manje riječi u uporabi

Helena je vodila našu knjižnicu u Velikoj bolnici u Zagrebu i pomagala nam pri pisanju stručnih radova, u traženju literature, lekturom i prijevodima. Predivna visoka, vitka, plavokosa mlada žena, damskoga držanja i manira, a tako jednostavna.

Lako je bilo postati joj prijateljica. Sjećam se kako smo jednom prilikom u veseloj šetnji gradom shvatile da je nema u grupi. Ostala je zaleđena pred izlogom knjižare. Samo je stajala i gledala, širom otvorenih očiju. Onda je odjednom počela grčevito jecati pa plakati. Tada sam prvi put u životu vidjela manifestaciju retraumatizacije u poslijetraumatskom stresnom poremećaju. Dugo je trebalo da se smiri. Objasnila nam je kasnije kako je u prolazu ugledala knjigu Carla Gustava Junga „Čovjek i njegovi simboli”. „Točno takvu sam čitala u stanu u Sarajevu. Tata je imao veliku biblioteku. Čitali smo zajedno. A onda je pala bomba i više nema ničeg. Ničeg više nema”, govorila je. Bile smo beskrajno tužne zbog nje i zbog sebe. Rat je još trajao, a već je davno ubio biblioteku njezina oca. I njezinu majku. Izgubila je i brata i njegovu obitelj koji su zbjegom odvezeni preko oceana i nije mogla do njih. Ostala je samo teta do koje je uspjela doći tek nakon godinu dana putovanja iz Sarajeva do Zagreba. Najveća knjižnica u Velikoj bolnici nije baš mogla nadomjestiti ni najmanju knjižicu iz njezina stana, iako smo svi pokušavali nekako joj ugoditi.

Helenin životni blagoslov bila je beskrajna ljubav za knjige i čitanje. Uz fakultet književnosti i jezika, završila je i poslijediplomski studij iz knjižničarstva. Znala je reći da je studirala maštajući kako će „onoga jednog dana” posjetiti biblioteku Sveučilišta u Padovi. Duboko je poštovala baš tu knjižnicu, jer je sveučilište najstarije u Europi od 1222. godine, u kojem je diplomirala prva žena u Europi, koja se zvala Elena, godine 1678. U knjižnici su djela iz 11., 14. i 15. stoljeća, rukopisi Petrarce, prvi tisak Shakespearea, glazbeni ulomci, poslanice svetoga Pavla, De civitate Dei svetog Augustina. Dječji snovi koji odrede život. Padova i Santorini, otok Sveta Irena…

I onda se, po obrascu nagrade za iskrenu dobrotu i preveliku žrtvu, dogodilo da je u slučajnom druženju upoznala mladića koji je postao ljubav njezina života i suprug. Mladić je bio iz Padove. Živjeli su u neposrednoj blizini Sveučilišne knjižnice. Ne samo da je mogla svakodnevno bezbroj puta posjećivati taj za nju sanjani prostor nego je tražila i posao u njoj i dobila bi ga, da je dolazak kćerkica nije u tome omeo. Nama je omogućila bezbrojne susrete i dolaske u taj predivni grad sv. Antuna i sv. Leopolda Mandića, Petrarce i slikara Giotta.

Cijela ta priča je bila tako vesela, romantična i predivna da smo tražile od nje da napiše roman o sretnoj ljubavi. Rekla je da je to nemoguće napisati, da ga nitko ne bi čitao jer bi bio dosadan i zvučao poput bajke, jer ne može imati kraj, već samo početak do trenutka „…i nastavili su živjeti sretno…”. A o tome da nitko ne želi čitati. Do danas se nisam pomirila s tim njezinim riječima. No, nisam baš ni pročitala neki roman o sretnoj ljubavi. Možda pokoja pjesma.

Takvoga romana nema ni u Aleksandrijskoj knjižnici. A ona je gotovo arhetip za mjesto na kojem se nalazi sve postojeće svjetsko znanje i mudrost koje mogu steći oni koji savladaju vještinu čitanja. Ta antička knjižnica bila je dio muzeja (Mouseion – svetište Muza), a nova Bibliotheca Alexandrina, od 2002. godine stoji ponosno na tom istom mjestu. Poput mnogih modernih biblioteka, kakve su u našim mjestima, osim knjiga tiskanih na papiru, sada sadrži i brojna digitalizirana djela koja se mogu čitati novim tehnologijama. Posebni je ponos svake knjižnice kutak za slijepe i slabovidne osobe koji sadrži djela na taktilnom pismu, „brajici”, Brailleevu pismu, ali i digitalizirane knjige koje slijepima čitaju specijalni kompjuterski uređaji.

Blizu smo prelaska četvrtine dvadeset i prvoga stoljeća. Toliko toga se promijenilo pa i čitanje i čitači. Sve više se „čita” digitalizirana građa, sve češće puna „emotikona”, fotografija i slika, pa se čini kao da je manje riječi u uporabi. Sada nitko ne može reći je li to dobro ili loše. Jer klasično čitanje znači dodirom ili vidom uočiti pa mišljenjem pretvoriti simbole koji su u tekstu u sadržaju, tj. značenja i tumačenja tih znakova. Čitanje potiče kreativno mišljenje, zaključivanje, maštu. Prije stvaranja pisma, ljudi su pisali slikama, piktografima, glifima, sada koristimo sličice uz tekst dok djeca uče jezik i čitanje. Nije isto čitati „u sebi” i naglas. Nije isto kada sami čitamo i kada nam netko čita, kao na primjer kompjuterski program. No, bez promjena nema napretka, pa se nadam kako će i ova faza biti samo prijelaz prema nekoj savršenijoj formi pisanja, čitanja i knjižnica, kojima će se proslavljati Njegovi planovi.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Ključne riječi: bibliotekačitanjeknjigeromani