Početna stranica » Obvezuje li katolike sve što papa zastupa ili iznosi?

Obvezuje li katolike sve što papa zastupa ili iznosi?

242 pregleda

Papino mišljenje o svjetovnim pitanjima, ako je argumentirano, dakako da po sebi ima vrijednost, ali ono vjernike ne obvezuje, i u tome se mogu opredjeljivati prema vlastitim nahođenjima

Papa kao vrhovni poglavar Crkve oglašava se često, u različitim prigodama i povodima. Razumljivo je stoga da mnoge zanima i pitaju: Kako se katolici trebaju odnositi prema istupima pape te obvezuje li ih, i koliko, sve što on zastupa ili iznosi.

U odgovoru na to pitanje potrebno je razlikovati: u kom svojstvu papa istupa, na koji način to čini, i o čemu se u njegovu istupanju radi.

1. Bezuvjetno prihvaćanje papina nauka o vjeri i ćudoređu

    Svi su katolički vjernici dužni prihvatiti i držati ono što papa proglasi ili naučava ‘ex cathedra’, to će reći kada, obnašajući svoju službu vrhovnoga pastira i učitelja svih kršćana, na svečan način konačnim činom proglasi neku dogmu, ili da je neki nauk o vjeri ili ćudoređu obvezatan. U tome je, po katoličkom učenju, papa nezabludiv, i katolici su dužni to prihvatiti i držati. S tim u svezi u Katekizmu Katoličke Crkve se kaže: „Rimski biskup, glava biskupskoga zbora, ima nezabludivost snagom svoje službe kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika,  koji svoju braću utvrđuje u vjeri, definitivno proglašuje nauku vjere i morala” (br. 891). A slično stoji i u Zakoniku kanonskoga prava: „Vrhovni je svećenik snagom svoje službe nezabludiv u naučavanju onda kad kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji ima dužnost da svoju braću utvrđuje u vjeri, konačnim činom proglašava da je neki nauk o vjeri i ćudoređu obvezatan” (k. 749, § 1).

    Papina nezabludivost nije svojstvo ovoga ili onoga čovjeka, već svojstvo vezano uz ulogu papinstva u Crkvi, i u krajnjoj liniji je nezabludivost Crkve u ime koje papa proglašava neku vjersku istinu ili iznosi moralni nauk.

    Osim podlaganja papi kad vrši učiteljsku službu, katolici se trebaju pridržavati također onoga što on, vršeći vrhovnu vlast upravljanja u Crkvi, naređuje ili zabranjuje vezano uz vjeru i ćudoređe. U tom pogledu odredba Zakonika kanonskoga prava glasi: „Svi su vjernici obvezni obdržavati konstitucije i odluke koje donese zakonita crkvena vlast da bi predložila nauk ili osudila kriva mišljenja, a posebno one koje izda rimski prvosvećenik ili Biskupski zbor” (k. 754).

    2. „Vjernički posluh” papinu naučavanju o vjeri i ćudoređu.

    Papa je posljednji put nastupio ‘ex cathedra’ g. 1950. kad je Pio XII. proglasio dogmu Uznesenja Bl. Dj. Marije na nebo. Češće se, međutim, obraća vjernicima običnim izlaganjem nauka o vjeri i ćudoređu u svojim usmenim obraćanjima i nagovorima, ili ponekad u papinskim spisima različitoga karaktera i forme.

    Kad papa nešto naučavao vjeri i ćudoređu, ali ne ‘ex cathedra’, nije tada nezabludiv. Ipak, i u tim slučajevima, prema Zakoniku kanonskoga prava: „Treba iskazivati ne doduše pristanak vjere, ali barem vjernički posluh uma i volje nauku koji o vjeri i ćudoređu izriču bilo vrhovni svećenik bilo Biskupski zbor kad vrše vjerodostojno naučavanje, iako ga ne namjeravaju proglasiti konačnim činom /…/” (k. 752).

    3. Mišljenje pape o svjetovnim pitanjima vjernike ne obvezuje

    Drugi vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (Radost i nada) navodi kako je pravo Crkve da uvijek i svagdje s istinskom slobodom propovijeda vjeru, naučava svoj socijalni nauk, da nesmetano vrši svoju službu među ljudima te da izriče moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava osobe ili spas duša (br. 76). Sukladno tome i Zakonik kanonskoga prava određuje: „Crkvi pripada da uvijek i svagdje naviješta ćudoredna načela također o društvenom poretku, kao i da donosi sud o bilo kojim ljudskim stvarima kad god to zahtijevaju osnovna prava ljudske osobe ili spasenje duša” (k. 747, § 2). Dakako, ovo se odnosi u prvom redu na mogućnost i vlast pape da se osvrće i izjašnjava također o svjetovnim stvarima: političkim, društvenim, socijalnim ili ekonomskim pitanjima. Papino mišljenje o tim i drugim svjetovnim pitanjima, ako je argumentirano, dakako da po sebi ima vrijednost, ali ono vjernike ne obvezuje, i u tome se mogu opredjeljivati prema vlastitim nahođenjima.

    Iz naprijed rečenoga, iako je sasvim kratko, vjerujem da se može razaznati kakvo treba ili može biti držanje vjernika u Crkvi u odnosu na papu i njegovu učiteljsku i pastirsku službu i vlast, bilo da se radi o stvarima vjere i ćudoređa ili o pitanjima svjetovne naravi.


    Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
    Čitajte prvi i čitajte odmah!