Jedna od najvažnijih zadaća kršćanskih roditelja je briga oko obrazovanja djece. Obrazovanje služi kako bi se istinita učenja i valjana ponašanja utisnula u duše djece na način da postanu žive slike ili odrazi premudroga Boga. Ono se provodi na način da se u djeci potiču i razvijaju intelektualne i moralne vrline. Svi ljudi po naravi žele znati, ali valjano usmjeriti težnju za znanjem i pomoći djetetu da se usavrši u znanju i ljudskom dostojanstvu djelo je vrsnoga učitelja. Bilo da se radi o obrazovanju u obitelji, Crkvi ili u školi, najvažnija znanja nisu ona koja su izravno korisna, već ona koja se odnose na najuzvišeniju istinu, to jest na Boga samoga. Znanje o Bogu je najpotrebnije i neprolazno, kako na ovom tako i na budućem svijetu, dok se sva ostala znanja tiču prolaznih stvari i kvalitetnoga življenja samo na ovome svijetu.
Crkva se tijekom cijele svoje povijesti svjesno angažirala oko obrazovanja jer ono nikada nije bilo tek mjesto stjecanja objektivnih znanja o stvarima u skladu s njihovim realnim poretkom važnosti, već i mjesto velikih duhovnih borbi i promicanja raznoraznih ideja i svjetonazora. Crkveni oci su tako na obrazovanje znali gledati kao na borbu za dominacijom nad djetetovom dušom, i učili su roditelje da im je dužnost pažljivo oblikovati duhovni svijet svoje djece i bdjeti nad sadržajima s kojima dolaze u kontakt. Svaki utisak na dječja osjetila i svako znanje koje pritom steknu ujedno predstavlja dobar ili loš utjecaj. Zato je odabir dobrih utjecaja od presudne važnosti jer djeca još ne posjeduju dobro razvijenu sposobnost otpora i samokontrole.
Kako bi roditelji mogli dobro usmjeravati obrazovanje svoje djece, potrebno je da imaju jasnu viziju krajnjega cilja cjelokupnoga procesa i načina na koji ga kane ostvariti. Kršćanskim roditeljima bi krajnji cilj svakoga djelovanja, pa tako i obrazovanja, trebao biti Bog sȃm, izvor svake istine, dobrote i svetosti. Roditelji bi ujedno trebali biti svjesni da je Bog prvi i najveći učitelj njihove djece, dok oni sami ustvari djeluju kao Božji pomoćnici i suradnici.
Kontrola osjetilnih podražaja
Dobra briga o obrazovanju počinje već od najranijega djetinjstva, i to bdijenjem nad djetetovim osjetilima. Osjetila su bitna zato što s njima započinje cjelokupno ljudsko naravno znanje. Riječ je o osjetilima vida, sluha, njuha, opipa i okusa. Iako nam se možda doimaju banalnima i nevažnima, njihovo educiranje i valjano usmjeravanje je vitalno važno za razvoj dječje psihe i uma. Naša osjetila su instrumenti našega kvalitativnog kontakta sa stvarnošću, dok nas njihova zlouporaba radi trenutnoga užitka zatvara u nas same, zaglupljuje i na koncu čini nesretnima. Kako nam je onda bdjeti nad djetetovim osjetilima? Kako možemo pomoći svojoj djeci da im osjetila što manje budu instrumentima grijeha, a što više počecima i temeljima njihova zdravoga intelektualnog razvoja?
Započet ćemo s osjetilom vida koje je danas najizloženije opasnostima. Sredstva komuniciranja i informiranja poput knjiga, časopisa, televizije, kina i interneta obasipaju dječja osjetila te preko njih utječu na unutarnja osjetila, osjećaje, um i volju. Ako djetetovo osjetilo vida ostavimo bez ikakve kontrole, dijete će lako pasti pod utjecaj nekvalitetnih i nemoralnih sadržaja, ili će naprosto biti zaokupljeno ispraznostima umjesto bitnim i lijepim sadržajima. Slično je s osjetilom sluha koje je danas nerijetko preplavljeno bukom i mnoštvom ispraznih riječi. Glazba i govori koje djeca slušaju, ako ne pobuđuju u njima lijepe i plemenite misli, nakane i osjećaje, onda nisu ni vrijedni slušanja. Osjetilo okusa danas vrlo lako, uslijed konzumiranja nezdravih namirnica, biva poremećeno već od najranije dobi. Djeca postaju nesposobna reći ne slatkišima i ostaloj hrani koja sadrži aditive. Zato ih je potrebno usmjeravati na zdravi način življenja i na stjecanje kreposti umjerenosti, a kasnije i na kršćansku tradiciju posta. S okusom je povezano i osjetilo njuha. Mirisi djeluju tako da nas privlače, tako da nas upućuju na svoj izvor kao na naše dobro. Izopačenje toga osjetila događa se kroz zavođenje putem mirisa, kada nas ugoda koju nam pruža na neodoljiv način osvoji i obuzme. Osjetilo dodira je osjetilo koje nas s najvećom sigurnošću dovodi u kontakt sa stvarnošću, s postojanjem stvari. Zato ono može na najizravniji način potaknuti postavljanje pitanja i razvoj inteligencije. No ono nas ujedno dovodi pred veliku opasnost traženja tjelesnih užitaka poradi tjelesnih užitaka, osobito onih na seksualnom području. Takve se želje danas kod djece pobuđuju vrlo rano jer ih se odasvud obasiplje seksualnim podražajima kojima se jako teško oduprijeti. Kako bi roditelji svojoj djeci pomogli u toj teškoj i nemilosrdnoj borbi protiv tjelesnih grijeha, trebali bi ih držati podalje od nepristojnih prizora i zvukova koji služe kako bi pobuđivali neuredne želje i onemogućavali ljudima da se vode vlastitim razumom. Bilo bi dobro da roditelji kao protutežu svojoj djeci ponude drukčije vrste zabave i usmjere njihovu pažnju na kvalitetne stvari poput izrade stvari vlastitim rukama, lijepih hobija, izleta, hodočašća, svetkovanja kršćanskih blagdana i svetaca, posjeta kulturnim institucijama, druženja s duhovnim i svetim ljudima, i slično.
Biti djetetu primjer
Osim riječima i bdijenjem nad djetetovim osjetilima, roditelji mogu svojoj djeci puno pomoći i vlastitim lijepim primjerima. Odvraćanje pogleda od golišavih prizora, čedno odijevanje i ponašanje, ugodna, mirna i čista životna sredina, slušanje, čitanje i gledanje kvalitetnih umjetničkih djela, zdrava prehrana i kretanje, dobro društvo i bogobojazni razgovori, a sve to natopljeno molitvom, postom i milostinjom, predstavljaju primjere koji će ostaviti neizbrisivi trag u dušama naše djece i ojačati ih u borbi protiv napasti. Pravi temelj obrazovanja djece trebala bi biti svakodnevna kršćanska molitva od barem pola sata dnevno, od toga petnaest do trideset minuta razmatranja u šutnji. Takvo vjerno i duboko životno jedinstvo s Bogom kroz molitvu omogućit će nam da naučimo razlučivati loše i dobre duhovne sadržaje, omogućit će nam da razvijemo ono nježno vjerničko osjetilo koje percipira kada nešto nije po Božju, pa makar to ne mogli uvijek razjasniti riječima. Bilo bi dobro da i svoju djecu polako uvodimo u molitvu razmatranja, a ne da ih tek poučimo izgovarati usmene kršćanske molitve. Sabranost i šutnja koju takva molitva zahtijeva i razvija ujedno će im pomoći da i u školi mogu biti mirni, pažljivi i spremni stjecati nova znanja.
Roditeljska želja da im se djeca obrazuju kako bi mogla naći dobar posao i pristojno zarađivati je dobra ljudska naravna želja. Ali kršćanski roditelji bi tu želju trebali nadopuniti jednom još plemenitijom željom, a to je da im djeca postanu mudra, da dosegnu onu razinu ljudskoga odgoja i obrazovanja na kojoj se znanje i kreposti, istina i ljubav ujedinjuju. Ako se ponosimo dobrim ocjenama i sportskim uspjesima svoje djece, još više bismo se trebali ponositi njihovim rastom u krepostima i u vjernosti Kristu i Crkvi. Iako je roditeljska uloga u obrazovanju djece danas svedena na povijesni minimum, oni su i dalje u konačnici odgovorni za obrazovanje svoje djece. Takvima ih smatraju i država i društvo, a u konačnici će ih smatrati i dobri Bog. Stoga pristupajmo odgoju i obrazovanju svoje djece poput pažljivih graditelja cesta koji redovito poravnavaju svaku uzvisinu i ispunjavaju udubinu, ili poput revnih kipara koji od bezobličnoga komada kamena mukotrpnim udarcima dlijetom i čekićem oblikuju prekrasan ljudski lik.
