Početna stranica » Franjevci, bosanski krstjani i bogumili

Franjevci, bosanski krstjani i bogumili

1,4K pregleda

Crkva bosanska se odvojila od službene Crkve, drukčijim shvaćanjem Crkve, tj. drukčijom ekleziologijom, a ne drukčijim razumijevanjem Krista i Trojstva. Ona je imala visoko mjesto u vrhu vlasti srednjovjekovne Bosne i snažno utjecala na njezino funkcioniranje, kao što su to imale Katolička i Pravoslavna Crkva u srednjovjekovnom društvu

Društvena, kulturna i religijska povijest srednjovjekovne Bosne i danas zaokuplja ne samo profesionalne izučavatelje srednjovjekovnoga društva nego i one koji se bave književnošću, likovnom umjetnošću, poviješću jezika i pisma, religijskim prilikama, duhovnošću… Osobitu pozornost je izazivala Crkva bosanska koja je, uz Katoličku i Pravoslavnu Crkvu, jedna od triju kršćanskih konfesija na tlu Bosne i Huma. Njezini suvremenici optuživali su je za dualističko krivovjerje (herezu), zbog čega su joj od druge polovice 19. stoljeća neki autori pogrešno pripisivali bogumilski karakter. U malobrojnim sačuvanim spisima Crkve bosanske o tome nema ni traga. U tom religijskom kontekstu vjersku i društvenu ulogu imali su i franjevci koji su u Bosnu stigli 1291. godine.

Bosna Srebrena i njezini franjevci

Više od dvije godine bosansko-francuska spisateljica, orijentalistkinja i prevoditeljica, Jasna Šamić, koja dulje vrijeme živi u Parizu, u sarajevskom Oslobođenju objavljuje dijelove „iz knjige u nastajanju” pod naslovom Pariz moje mladosti. Ispisuje vrlo raznovrsne „tekstove o gradovima i licima”, ali i o temi Crkve bosanske, koju smatra bogumilskom, gdje kontekstualizira i pojavu franjevaca.

Čvrsto inzistira na prisutnosti heretičke sekte bogumila, a potvrdu nalazi već u samom dolasku franjevaca: „Jedno pitanje se javlja samo od sebe: zašto u Bosnu dolaze franjevci ako ne s papinim zadatkom da istrijebe ‘bosansku jeres’? Franjevci postaju ubrzo potom nosioci autentičnoga bosanstva. Danas su podijeljeni između onih koji su proustaške ideologije (ispunjeni nacionalnim osjećanjima uvezenim i nametnutim iz susjedstva, počev od 19. v. pa nadalje) i nazivaju sebe hrvatskim bosanskim franjevcima (kakva divna sintagma!), i onih koji su probosanski orijentisani.” (Oslobođenje, 23 – 24. 4. 2022).

Bosanski franjevci su uvijek sebe nazivali bosanskim tijekom svoje povijesti i Bosna im je bila na prvom mjestu. Tako i danas. Fra Filip Lastrić u 18. st. pod vlašću Turaka piše u svojoj knjizi Pregled starina (Epitome vetustatum) o Bosni i njezinim ljepotama i naziva je kraljevstvom. Tako o Bosni govore i mnogi drugi franjevci pod četiristoljetnom turskom vlašću (1463 – 1878). I to samo oni – i nitko drugi! Ne govore o Bosanskom pašaluku ili slično! Oni su čuvali ideju Bosne – nazivajući je kraljevstvom i nadali se slobodi! Da se danas nazivaju „hrvatskim bosanskim franjevcima” čista je izmišljotina. U Bosni Srebrenoj tako nitko ne govori. Iako ta „divna sintagma” sadržajno i nije netočna, jer su franjevci po nacionalnosti Hrvati uz manji broj Albanaca s Kosova. Bosnu dakako smatraju svojom domovinom! Uostalom, Bosna Srebrena je jedina institucija koja je nadživjela pad Bosanskoga Kraljevstva, propast Osmanskoga Carstva i druge potonje režime. I trajno se nazivala Bosna Srebrena. Gruba i sirova podjela franjevaca na proustaške i probosanske valjda se nije čula od vremena najcrnje faze komunističkoga režima, prvoga desetljeća nakon II. svjetskoga rata. Kako autorica pariških zapisa to uopće ne dokazuje, bespredmetno je opširnije se na to osvrtati jer se u biti radi o povijesnom krivotvorenju i opasnom političkom etiketiranju.

Katolička crkva i bogumili u srednjovjekovnoj Bosni

Nepravda se čini prema Turcima kada se govori o njihovoj ulozi „i njihovom slavnom rušenju katoličkih crkava”, smatra autorica pariških zapisa! Ne treba se držati, kaže, „istorijskih djela, i zvučnih imena nego samo dokumenata, izvora iz tog doba”. Turci su, piše, zatekli „glavnu religiju” Crkvu bosansku čije pripadnike „mnogi naučnici s pravom nazivaju bogumilima”, i narod koji „se zvao Bošnjaci”, a bilo je „i nešto pripadnika drugih vjera, naročito katolika”. Brojčanu premoć „bogumila” autorica dokazuje tvrdnjom da su „u 15. vijeku postojale samo dvije katoličke crkve i jedna pravoslavna”! Pritom se poziva na „historijski dokument” koji je pronašla u jednoj biblioteci u Istanbulu! To je dokaz, kaže, „za one koji misle da su Turci porušili na desetine crkvi” (Oslobođenje, 21. 7. 2020).

Osvajanjem Bosne (1463) Turci su ustvari zatekli narod koji se zvao Bošnjani, a ne Bošnjaci, i tek nevelik broj pripadnika Crkve bosanske, jer su bili izloženi teškom progonu kralja Tomaša (1459). Bez temelja je tvrdnja o tobože samo dvjema katoličkim crkvama (i jednoj pravoslavnoj). Činjenice su međutim neumoljive. U srednjovjekovnoj Bosni bilo je više od trideset franjevačkih samostana s crkvama. Vidljivi su ostaci tih crkava u Visokom, Srebrenici, Sutjesci, Olovu, Jajcu, Podmilačju, Bihaću…! Štoviše, fra Andrija Zirdum u jednom je svom radu registrirao 444 crkvišta u srednjovjekovnoj Bosni (Bosna franciscana, 15/2001, 161 – 219). Toliko o „dvjema” katoličkim crkvama.

Autorica pariških zapisa, što smo već spomenuli, tvrdo zastupa postojanje bogumila u Bosni. Rijetko se kad „nađe stvarno pošten istoričar, koji će prići istorijskim činjenicama iz ljubavi prema istini…”, smatra ona. K tomu, naglašava da, nasuprot mnogim autorima kao što su Nedim Filipović, Adem Handžić, Branislav Đurđev i Dubravko Lovrenović, „profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju postojanje bogumilstva u Bosni”. Herta Kuna, k tomu, „dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrtko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima”, kod Visokog (1377). Tamo je bio franjevački samostan s krunidbenom i grobnom crkvom sv. Nikole, što autorica ni usputno ne spominje. Može li se „Herta Kuna, Jevrejka, optužiti za bošnjački unitarizam” za što se navodno „optužuju svi oni koji tvrde da su u Bosni postojali bogumili?” – pita se autorica? Zaista je neumjesno povezivanje aktualne partijske ideologije bošnjačkoga političkog unitarizma s istraživanjem Crkve bosanske! U nedostatku argumenata, čudna selidba u sferu politike! Herta Kuna (Požega, 1922 – Zagreb, 2009) bila je filologinja i povjesničarka srednjovjekovne bosanskohercegovačke i franjevačke književnosti. Doktorirala je 1962. o jeziku fra Filipa Lastrića (1700 – 1783) i predavala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U svom djelu „Srednjovjekovna bosanska književnost” (2008) nigdje ne spominje bogumile. Isključivo govori o Crkvi bosanskoj i njezinim pripadnicima koji su sebe nazivali krstjani i krstjanice Crkve bosanske. Herta Kuna također ne dokazuje da je Tvrtko okrunjen u Milima, jer to nije predmet njezina zanimanja. To je dokazao Đuro Basler, a ona je sasvim korektno preuzela taj podatak.

Autorica, nadalje, piše da je „bila zapanjena” kad joj je „Nela Rubić, nekadašnja nastavnica na Filozofskom fakultetu, rekla da će u svom doktoratu pokazati kako nije bilo bogumila, da je to bilo čisto hrišćanstvo, tj. katoličanstvo, ‘pa da će ONI vidjeti svoje’. Prvo što treba reći jeste da ova profesorica nije bila istoričar. Potom, njeno ‘obećanje’ je pratio osmijeh kao znak podsmijeha i mržnje. Drugim riječima, to je bila prijetnja i znak osvete koja će uslijediti doktoratom. Najava revanšizma. A ne naučne istine! Zašto i kome revanšizam? (…)”

Osmijeh je ovdje pročitan „kao znak podsmjeha i mržnje”, a najava doktorata kao „prijetnja i znak osvete”, „najava revanšizma”, „osveta Izetbegovićima? … Esdeaovcima?” (Oslobođenje, 23 – 24. 4. 2022). Začudno je kako se iz osmijeha i još nedovršenoga doktorata mogla iščitati tolika opasnost! Neobične izvedenice! Neodoljivo to podsjeća – da se vratimo malo u franjevačku prošlost – na fra Ivana Franu Jukića (1818 – 1857) i njegov komentar otpora protiv najave osnivanja književnoga društva: „Nas nekoliko rodoljubah od deset godinah nastojalo je zavesti jedno čitateljno družtvo koje bi oko književnog i umnog napredovanja bosanskog puka brinulo se.” Međutim: „Jedni su u tom družtvu već zapadnu propagandu – talianske karbonare opazili u svom dubokom mozgu, drugi su vidieli, kako je Rus s Kozacima Zec i Vranicu obsieo, a ostali su Engleza doveli, ovi je, prosiekavši kanal kroz Vlašić, blokirao Travnik – i to rad našeg ubogog družtva!” (Bosanski prijatelj, I, 1850). Nela Rubić (1953 – 2014), po rođenju iz Duvna, bavila se temama iz starije bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti. Točno je da ona „nije bila istoričar”, ali to nije bila ni Herta Kuna!

Autorica je o „dualizmu u Bosni” naišla „na nebrojeno referenci” stranih autora: Francuza, Talijana, Grka, Amerikanaca, ali „vrlo malo Bosanaca”. O sadržaju bogumilskoga vjerovanja: „Bogumili odbacuju Stari zavjet i proučavaju samo jevanđelja, posebno Jovanovo, odbacuju, poput katara, Crkvu jer je smatraju da ona pripada Đavolu, optužujući je da je korumpirana. Bogumili odbijaju sakramente, a na molitve gledaju prvenstveno kao na ličnu aktivnost” (Oslobođenje, 30. 4–1–2. 5. 2022). To jest nauk nekih dalekih bogumila, ali nije nauk krstjana i krstjanica Crkve bosanske! Autorica, nadalje, sugerira da bi „većini muslimana više odgovaralo da bude ‘bogumil’” nego kršćanin „po porijeklu” (Oslobođenje, 7 – 8. 5. 2022). Istini za volju, takve želje ne mogu mijenjati povijesne činjenice.

Crkva bosanska

Što se tiče stvarnoga karaktera Crkve bosanske, znamo da su je njezini suvremeni protivnici optuživali za dualističku herezu. Dio povjesničara od druge polovice 19. pa do sredine 20. st. prihvatio je te politički poticane optužbe kao valjana povijesna svjedočanstva te su, umjesto da je nazivaju njezinim stvarnim imenom Crkva bosanska, nju pod imenom bogumila i patarena (B. Petranović, F. Rački) stavljali u kontekst srednjovjekovnih sekti karakterističnih po radikalnom dualizmu. Dualisti su svoj bunt protiv društva i nositelja vlasti temeljili na demoniziranju ovoga svijeta. U kršćanstvu kao, uostalom, i u svim religijama, prisutan je blagi oblik dualizma u tumačenju dobra i zla. Oni koji ističu radikalni dualizam Crkve bosanske pozivaju se na latinske izvore i glagoljske fragmentarne zapise u kojima krstjane njihovi protivnici optužuju za heretičko naučavanje.

Drugi povjesničari vide Crkvu bosansku u kontekstu pravovjerja, a to temelje na domaćim izvorima, prije svega na bosanskim poveljama i na oporuci gosta Radina Butkovića iz 1466. godine, visokoga uglednika u hijerarhiji Crkve bosanske i vrsnoga diplomata u službi hercega Stjepana Vukčića Kosače. Ti dokumenti su posve u okviru pravovjernoga kršćanskog nauka. Povjesničari koji se oslanjaju na te dokumente, Crkvu bosansku ne gledaju kao heretičku sektu nego kao raskolničku (šizmatičku) Crkvu, pravovjernoga teološkog nauka.

Povijesni izvori nastali unutar Crkve bosanske, kao što su iluminirane knjige za bogoslužje, svjedoče da su bosanski krstjani, nasuprot bogumilima i zapadnim neomanihejcima, štovali svetačke moći i priznavali sve istine vjere sadržane u Apostolskom vjerovanju, izuzevši članak „Vjerujem u svetu Crkvu katoličku”, a to znači: tri Božanske osobe, jednoga Boga, Majčinstvo Majke Božje, istočni grijeh i osobne grijehe, posebni sud odmah nakon smrti, strašni sud na koncu svijeta, oproštenje grijeha, Kristovo uskrsnuće, milost Božju. Bosanski krstjani su prakticirali post, štovali svece i kršćanske blagdane (Blagovijest, Božić, Uskrs, Uzašašće, Dan Djevice Marije, sv. Petra i Pavla, sv. Mihovila Arkanđela, sv. Stjepana i Svi sveti, a knjige Starog i Novog zavjeta smatrali Svetim pismom.

Iluminirani kodeksi Crkve bosanske – Evanđelje Divoša Tihoradića, Mostarsko ili Manojlovo evanđelje, Evanđelje tepčije Batala, Kopitarovo evanđelje, Vrutačko četveroevanđelje, Hvalov zbornik, Srećkovićevo evanđelje, Mletački zbornik i Radosavljev zbornik – uvjerljivo pokazuju postojanje crkvene umjetnosti unutar ove raskolničke Crkve, za razliku od dualističkih sekti. Te su knjige uglavnom liturgijskoga sadržaja i sve su nastale unutar Crkve bosanske. Iluminacije su visoke umjetničke kvalitete, a neke se mogu porediti s ponajboljim europskim ostvarenjima te vrste.

Vjerodostojnost latinskih izvora korištenih za tezu o dualizmu Crkve bosanske dovedena je u pitanje zbog toga što se njihove tvrdnje nikako ne mogu uskladiti s domaćim bosanskim izvorima koji upućuju na drukčiju sliku teologije bosanskih krstjana. Iz toga razloga bosanski se krstjani mogu smatrati raskolnicima (šizmaticima) a ne hereticima, pogotovo ne bogumilima jer se tim imenom nikada nisu zvali. Naziv bogumili može se isključivo gledati kao historijski falsifikat.

Crkvena inkvizicija za razliku od heretičkih sekti (husiti, valdenzi, bugarski bogumili…), nikada se nije bavila bosanskim krstjanima niti ih je papa ikada službeno zabranio. Crkvu bosansku uništio je kralj Stjepan Tomaš 1459. godine. Ni Baselski koncil (1431 – 1437) nije se bavio Crkvom bosanskom, koji je tražio eliminaciju heretičkih pokreta, što neizravno govori da Crkva bosanska nije bila dualistička. Crkva bosanska se odvojila od službene Crkve, drukčijim shvaćanjem Crkve, tj. drukčijom ekleziologijom, a ne drukčijim razumijevanjem Krista i Trojstva. Ona je imala visoko mjesto u vrhu vlasti srednjovjekovne Bosne i snažno utjecala na njezino funkcioniranje, kao što su to imale Katolička i Pravoslavna Crkva u srednjovjekovnom društvu.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!