Rijetko koji događaj izvan sporta može emocionalno povezati i sjediniti osobe različitih kultura, vjera i podrijetla. Nije tajna kako je službeni stav Crkve prema sportu blago rečeno suzdržan. Razlog tome je uglavnom povijesne naravi. Crkva je određenu odbojnost prema sportskim igrama razvila tijekom prvih stoljeća kršćanstva, kada su te igre bile ne samo društveni i kulturni događaji nego su u sebi uvijek nosile i određenu ritualnu, kultnu dimenziju. Stoga su kršćani zazirali od takvih događaja jer su smatrali kako se prinose poganskim bogovima, tj. demonima. Kako teološki vrednovati fenomen sporta i svega onoga što prati sport i sportska natjecanja?
Zanimljivo, Sveto nam pismo otkriva kako i u Bogu postoji „igra”: „Ja mudrost… bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova” (Izr 8,30-31). Za kršćansku tradiciju Mudrost iz knjige Izreka jest Logos-Riječ, Druga božanska osoba, koja je predstavljena kao igrač, a stvaranje kao njegova igra. Bog stvara, igrajući se! Bog ne stvara svijet iz neke nužnosti, nego iz preobilja bogatstva vlastita života i ljubavi koju želi podijeliti sa svojim stvorenjem. Ako igru shvatimo kao nešto što postoji radi sebe te što istodobno izaziva ugodu (tako igru definira Toma Akvinski) te je primijenimo na Boga, tada doista možemo doći do zaključka kako je Bog igrač te da je u Bogu sve igra, i to u najuzvišenijem smislu riječi. Bog jednostavno jest. Nema nečega višeg ili većeg čemu bi on služio. Njegova opstojnost nije služna, nije radi nečega ili nekoga. Bog je samo postojanje. Božje postojanje istodobno je radosno postojanje. U Bogu se odvija vječna prijateljska igra; igra koja je radosna te izaziva zadovoljstvo i ugodu. Iz preobilja unutar trojstvenoga božanskog života Božja se dobrota, u činu igre stvaranja, prelijeva izvan Boga, u stvorenja. Božja se igra od čina stvaranja pretvara u igru sa stvorenjem. Naravno, ne na način da se Bog poigrava sa stvorenjem, nego se igra na način da želi čovjeka kao partnera u svojoj igri. Želi čovjeka kao suigrača. Deus ludens želi uz sebe homo ludensa.
Ako se od Boga igrača spustimo do čovjeka igrača, tada se sport, igra, dakle ono neslužno i ugodno u ljudskom životu, predstavlja kao liturgija nenužnosti. Kroz igru, kroz sport slavimo vlastitu stvorenost, vlastito „biti-stvorenje”. U sportu, u igri, bez obzira sudjelujemo li u njemu kao igrači ili navijači, nalazimo se sami pred sobom, pred svojom stvorenošću koja u sebi nosi ograničenost, ali je istodobno svjesna svoje slobode. Sport i igru pratimo te joj se radujemo ne zato što će nas učiniti zdravijima ili bogatijima ili možda sretnijima; neće nas približiti ni Bogu ni drugima. No, to nije ni svrha sporta i igre. Naravno da igrači vjernici mogu svojom sportskom izvedbom dati slavu Bogu ili mu zahvaliti na sportskim uspjesima, ali to nije ono najdublje u sportu i igri. Boga se slavi u crkvenim liturgijskim slavljima, a na sportskim „liturgijama” slavi se čovjeka i njegove uspjehe. Slobodno možemo reći kako se u sportu Bog povlači natrag kako bi oslobodio prostor za čovjeka te mu omogućio da bude on sam za sebe, u svojoj stvorenosti i nenužnosti. U igri se nalazimo između Boga i ništavila. A Bog se raduje nad igrom svoje djece, jer igrom iskazuju radost postojanja, radost da i oni jesu.
Sport volimo jer je sport prije svega i nadasve igra. Sport nema svrhe izvan sebe samoga; ne služi nečemu drugomu izvan onoga što jest i što označava. Iskazujući ljubav prema sportu, ukoliko je igra, otkrivamo svoje djetinje lice, svoju želju za vječnom mladošću, za vječnim djetinjstvom; željeli bismo da igra nikada ne prestane. Ljubavlju prema sportu intuitivno doživljavamo kako smo svi zajedno dionici jedne velike, čudesne igre koja prožima svako živo biće, čak cjelokupni svemir. Sudionici smo igre koja se zove život, a htjeli bismo da nikada ne prestane, da nikada ne dočekamo zadnji zvižduk.
Gospodin Isus nas upozorava da ako ne postanemo kao djeca, nećemo ući u kraljevstvo Božje. Ljubavlju prema sportu, prema igri u nama se budi ono djetinje, ono nešto duboko za što smo vjerovali da je nepovratno izgubljeno, a i mi s njime. Sport uvijek iznova otkriva i vraća ono izgubljeno, ono duboko zapretano u nama; raspiruje vatru zapretanu ispod nanosa pepela proteklih događaja i umrlih osjećaja; budi zatrpane izvore te na površinu, u osjećaje, u srce, u riječi, u krik, vapaj i molitvu donosi nekad potok, nekad rijeku. Kroz ljubav prema igri opet iznova, makar nakratko – toliko kratko koliko traje utakmica – postajemo djeca. A postati dijete znači biti na putu u kraljevstvo Božje, u vječnu suigru s božanskim Igračem.
