Početna stranica » Križ i nasljedovanje

Križ i nasljedovanje

439 pregleda

Zadaća koja je postavljena onomu tko hoće biti nasljedovatelj je da mora naučiti hodati sam i samostojno. Da je briga i ljubav neba nepromijenjena, odnosno još i veća u ovom vremenu punom kušnja i opasnosti, to dobro znamo, ali možda to ne možemo uvijek razumjeti, dok učimo

Prema S. Kierkegaardu mnogo nam se putokaza nudi na životnom putu i ne čudi nimalo da se mnoge zablude prikazuje kao putokaze. Mnogo je zabluda, ali istina je samo jedna. Samo je Jedan koji je „put i život”, samo je jedan putokaz koji čovjeka uistinu u životu vodi k životu.

Oni koji slijede ovaj putokaz nazivaju se „nositeljima križa”. Oni nasljeduju Krista Raspetoga. Nasljedovati znači ići istim putom kojim je išao onaj koga nasljedujemo. A to znači da on više ne ide vidljivo pred nama. Stoga je bilo neophodno da Krist ode, da umre, pa da se pokaže hoće li ga učenik nasljedovati. Dogodilo se to prije mnogo, mnogo stoljeća, a stalno se događa uvijek isto. Jer, ima vrijeme kada Krist gotovo vidljivo hoda uz bok svoga djeteta, ide pred njim. Ali onda dolazi vrijeme kada mu iščezava s očiju, kada se uskraćuje njegovu sjetilnom zamjećivanju, kako bi se sada u ozbiljnosti odluke pokazalo hoće li ga onaj koji je odrastao nasljedovati.

Kierkegaard to ocrtava slikom majke i djeteta. Kada se dijete uhvati rukom za majčinu haljinu, može li se tada reći da ono ide istim putom kojim ide i majka? Ne, to se ne može reći. Dijete tek mora naučiti samo hodati, prije nego mogne ići istim putom kao i majka. Mora postati samostojno. Što majka tada mora učiniti? Mora sebe učiniti nevidljivom. Da njezina nježnost ostaje ista, nepromjenjiva, štoviše, da postaje i veća u vrijeme kada dijete uči samo hodati, to dobro znamo, ali dijete to ne mora uvijek razumjeti. Zadaća koja je postavljena onomu tko hoće biti nasljedovatelj je da mora naučiti hodati sam i samostojno. Da je briga i ljubav neba nepromijenjena, odnosno još i veća u ovom vremenu punom kušnja i opasnosti, to dobro znamo, ali možda to ne možemo uvijek razumjeti, dok učimo.

Nasljedovati znači ići sâm putom kojim je išao Učitelj. Znači nositi njegov križ. Nositi njegov križ znači odreći se sama sebe, kako Krist traži kada kaže: „Tko hoće ići za mnom, neka se odrekne sama sebe, uzme svoj križ i slijedi me” (Mt 16,24). Kakav je bio uzor, takav mora biti i nasljedovatelj, iako je spor i težak posao odricati se sama sebe, uzimati na sebe težak križ kojega treba poslušno nositi do smrti. Jedino tako nasljedovatelj, i ako ne umre na križu, može biti jednak uzoru po tomu što umire „s križem na leđima”. I to se mora događati svaki dan, ne jednom zasvagda. I ne smije biti ničega što nasljedovatelj ne bi bio spreman napustiti odričući se sama sebe.

Nasljedovati Krista znači ići istim putom kojim je išao Krist u niskom obličju sluge, ostavljen, izrugan, ne ljubeći svijet, neljubljen od svijeta. U našem se zemaljskom životu čini da je teška, nemoguća stvar tako živjeti, da je nemoguće čak i prosuditi živi li netko doista tako. Ali ne zaboravimo – kaže Kierkegaard – da je vječnost ta koja će prosuđivati kako je obavljena zadaća. A u vječnosti nećeš biti pitan koliko si velik imetak ostavio – za to pitaju oni koji ostaju iza tebe – ili koliko je moćan bio tvoj utjecaj. To je samo tvoja slava u svijetu koji ostaje iza tebe. Ne, vječnost neće pitati što je svjetovnoga ostalo od tebe u svijetu. Ali, pitat će koje si bogatstvo sabrao u nebu, kako si često pobjeđivao svoja osjetila, koliko si svladavao sama sebe ili si bio rob svojih hirova. Što si trpio, ne zbog sama sebe, zbog svojih sebičnih ciljeva, nego što si pretrpio zbog Boga, odričući se sama sebe.

I onaj koji će te pitati, Sudac, protiv čije presude nema prizivanja na višu instancu, on nije bio vojskovođa koji je osvajao carstva i zemlje, s kojim bi mogao govoriti o svojim zemaljskim djelima. Njegovo kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta. On nije bio odjeven u purpur da bi s njime mogao tražiti ugledno društvo, jer on je nosio purpur samo kao porugu. Nije bio moćan svojim utjecajem pa da bi mogao poželjeti da te uvede u svoje zemaljske tajne, jer bio je tako prezren da ga je uglednik (Nikodem) smio posjetiti samo u skrivenosti noći. Njegova je prisutnost sud, jer on se odrekao čak i svoga božanstva, on je propatio križ, on nam je prethodio na putu kojim nam je ići.

Između neba i zemlje postoji samo jedan put: nasljedovati Krista. Postoji samo jedan izbor: izabrati ovaj put.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!