Eudes de Lagery rođen je u Francuskoj 1042., a za papu je izabran 1088. g. Bio je benediktinac, potom ostijski biskup i kardinal. Na samom početku svoga pontifikata Urban II. najavljuje da će nastaviti Grgurove reformatorske ideje. Nije htio odstupiti od Grgurovih načela, a u njihovoj primjeni znao je biti upravo onoliko elastičan koliko je bilo potrebno da papinstvo i reformu vodi k sigurnoj pobjedi.
Saracenska opasnost
Papa Urban nastoji spriječiti sve veću i pogubniju prisutnost Saracena i širenje turskih osvajanja prema zapadu. Seldžuci su 1071. zauzeli Jeruzalem i zaprijetili Carigradu. Stoga nije uopće oklijevao promicati, koliko je bilo moguće, „sveti rat” protiv islama. U to su vrijeme, kako na Istoku tako i u Španjolskoj, kršćani bili u defenzivi. Urbanu se zapadni odsjek fronte činio tako važnim da je Španjolcima zabranio sudjelovanje u križarskom ratu na Istoku. Osobito je zanimanje pokazao za izgradnju strateški važne Tarragone. Za te je radove dao 1089. jednaki oprost od crkvene pokore kakav se davao za hodočašća u Jeruzalem. Već je Grgur VII. planirao križarski rat za oslobođenje istočnoga kršćanstva. Taj je trebao pomoći da se ukloni shizma. Kršćanski je Istok uistinu bio u nevolji od doba velike pobjede Seldžuka nad Romanom IV. (1071. kod Manzikerta). Seldžuci su postupno zavladali gotovo cijelom Malom Azijom. Bizantski car Aleksije I. (1082. – 1118.) nije bio kadar učiniti mnogo jer su Pečenezi zaprijetili Carigradu.
Neosporna je religiozna srž križarskih pohoda na koje je Urban uskoro pozvao čitav zapadni svijet. Izvirala je iz nove svijesti kršćanske zajednice zapadnoga svijeta koju je probudila grgurovska reforma. Zapadni je viteški svijet misao o ponovnom osvajanju Svete Zemlje i borbi protiv islama shvatio kao nešto duboko kršćansko i vjerovjesničko. Turci su 1071. osvojili Jeruzalem, a hodočasnici su se uzbuđeno tužili kako im novi gospodari čine svakojake smetnje i sve veće probleme. To je djelovalo na mnoge ljude na zapadu kao poziv u borbu. Kad su nakon osvajanja Jeruzalema Seldžuci zaprijetili i Carigradu, bizantski car Aleksije I. (1081. – 1118.) pozvao je Zapadnu Crkvu u pomoć. Odgovarajući na tu carevu molbu, papa Urban II. uputio je svoj vlastiti zov latinskom kršćanstvu na sinodama u Piacenzi i Clermontu godine 1095. te raspalio i probudio goleme snage. Papa je nakon dugih priprema uzeo u ruke inicijativu, pozvavši vitezove na koncilu u Clermontu 27. studenoga 1095. na prvi križarski rat. Vatra što je zapaljena u Clermontu rasplamsala se u požar koji je zahvatio cijelu Francusku i druga područja.
Velika religiozna ideja da se istočnim kršćanima pođe u pomoć i oslobodi zemlja kojom je Krist hodao i gdje nam je stekao spasenje, te da se ona otme sljedbenicima Muhameda, snažno je ujedinila narode zapadnoga kršćanstva. Vatrenim povikom „Bog to hoće” povukao je papa mase za sobom i sam stao na čelo pokreta. Bilo je to upravo u onom trenutku kad su se car Henrik IV. i francuski kralj Filip I. nalazili, kao izopćenici, izvan kršćanske zajednice. I tako je papinstvo moralo preuzeti vodstvo toga općezapadnjačkog pokreta. Papinski poziv naišao je na neslućen odaziv. Razvio je masovni religiozni pokret koji je, unatoč mnogim porazima, živio stotinama godina i tek nakon rasapa zapadnoga jedinstva, pri kraju razvijenoga srednjeg vijeka, izgubio svoju zapaljivu snagu.
Što se tiče idealnih momenata, tajna uspjeha prve križarske vojne nije bila samo u kršćanskoj viteškoj i borbenoj ideji što se razvijala već cijelo stoljeće i bila primijenjena u ratu protiv „nevjernika”, nego i u prihvaćenoj ideji hodočašća. Putovanje u Jeruzalem od davnine je bila tiha želja mnogih kršćana. Ono je, naime, oslobađalo od svih drugih pokora. Ali hodočasnici, koji su činili pokoru, nisu smjeli nositi nikakvo oružje. Naprotiv je Urban na sinodi u Clermontu dao isti potpuni oprost od kanonskih pokora, kakav su dobivali jeruzalemski hodočasnici – dakle prvi put proklamirao ideju oružanoga hodočašća. Privlačna snaga te ideje ostala bi vjerojatno ograničena da je ostalo na zaključku iz Clermonta. U njemu je, naime, oružano hodočašće shvaćeno samo kao nadomjestak za pokornički čin u smislu uobičajenoga iskupljenja. Na taj se koncilski dekret vrlo vjerojatno nisu ni osvrtali u propovijedima o križarskom ratu, koje su se sad držale i sve više izmicale crkvenom nadzoru te obećavale križarima posvemašnji oprost, tj. oprost od svih kazna što su mogli očekivati od Boga na ovom ili onom svijetu, pri čemu se u grubljem obliku govorilo jednostavno o oproštenju grijeha. Zahvaljujući ovakvim propovjednicima koji su obećavali sve moguće milosti, križarski je rat u očima kršćana stekao neizmjernu religioznu vrijednost. Opasnost od rata izgubila je okus strahote utoliko što su smrt u ratu počeli držati nekom vrstom mučeništva.
Veza između rata i hodočašća odmah je dobila simbolične oblike, u prvom redu u suknenom križu što su ga vitezovi već u Clermontu prišili na odjeću. Bio je to znak religioznoga križarskog zavjeta, ali istodobno i vojnički znak vojske što je odlučila krenuti u rat. Nadalje je stvoren zajednički bojni krik „Bog to želi”, kao i novi obred blagoslova što je drevnim hodočasničkim simbolima – palici i torbi – dodao mač. Svi su ti oblici imali neobičnu propagandnu moć.
Kad je papa Urban osobito istaknuo Jeruzalem kao cilj pohoda, želio je time i održati obećanje o pomoći što ga je dao bizantskom caru Aleksiju, premda su vrsta i način pomoći ispali posve drukčije nego što je car želio. Stvarni uspjeh nije mu, dakako, nitko mogao poreći: isključivši kraljeve, oslonivši se samo na apostolski autoritet, pozvao je vitezove u boj i postigao takav odaziv da je prvi put u zapadnjačkoj povijesti krenula u obranu kršćanstva nadnacionalna vojska, a on je spontano priznat vođom kršćanskoga Zapada. Kontakt što ga je reformno papinstvo uspostavilo s kršćanskim vitezovima, sad je tek postigao posvemašnji učinak – nužno je doveo do posebnoga križarskog prava. Crkveno zakonodavstvo proširilo je neke pogodnosti za imanja križara.
Oslobođenje Jeruzalema
Poziv pape Urbana II. bio je upućen vitezovima koji su bili iskusni u ratnoj vještini. Oni su trebali do 15. kolovoza temeljito pripremiti svoj pohod i zatim krenuti. Među mnogim plemićima koji su uzeli znak križa isticali su se, razumije se, knezovi. Njih je samih bila poprilična četa. Tako su čete krenule ljeti različitim putovima: kroz Ugarsku i Bugarsku ili Italiju, pa brodovima na Balkanski poluotok prema Carigradu. Velike su vojske vodili vojvoda Gottfried Donjelotarinški i Raymond od Saint-Gillesa. Položaj bizantskoga cara Aleksija se poboljšao. Nakon pobjede nad Pečenezima (1091.) uspjelo mu je 1095. odlučno poraziti Kumane, pa je sad mogao krenuti protiv Turaka u Maloj Aziji, kojih se veliko carstvo nakon smrti Malik-šaha počelo raspadati. Zato su ga zanimali zapadnjački plaćenici, a ne zapadnjačke viteške čete koje su imale vlastito zapovjedništvo. Kako bi se dovoljno osigurao od nepozvanih pomagača, primorao je knezove na političku ovisnost, primivši neke, po bizantskom običaju, kao sinove u carsku obitelj i zahtijevajući od svih lensku prisegu, uobičajenu na Zapadu. Knezovi su doista, više ili manje oklijevajući, pristali na lensku vezu, izuzevši Raymonda od Saint-Gillesa, koji je pristao samo na prisegu obećavši sigurnost carevu životu i posjedima. Prvi uspjeh, što su ga postigli zajedno s Grcima, bio je osvajanje Niceje. Gospodstvo Turaka, koji su pohitali u pomoć tvrđavi i bili poraženi, bilo je u ovom kraju uništeno. U pratnji malobrojnih bizantskih četa – grčka se glavnina vojske sad zanimala samo za obalno područje – križari su krenuli Anatolijom, pobijedili Turke 1. srpnja 1097. kod Dorileuma i poslije kod Herakleje, a onda se podijelili.
Glavnina vojske krenula je zaobilaznim putem preko Cezareje u Kapadociji prema Antiohiji, dok su Tankred i Balduin (brat Gottfrieda Donjelotarinškog) pošli na samostalna osvajanja. Balduin je osvojio bogato područje oko Edese. Antiohija, prvi borbeni cilj, stajala je križare neopisivo mnogo truda. Tek nakon opsade od sedam mjeseci osvojili su grad 3. srpnja 1098. i osigurali ga razbivši veliku tursku vojsku što je gradu pritekla u pomoć.
Kako se knezovi zbog neznatne ili nikakve grčke pomoći nisu više držali obvezani prisegom caru, svaki je nastojao steći za sebe neku zemlju. Bohemund je uzeo Antiohiju. Gubitak ovoga grada, što je tek 1085. pao pod tursko gospodstvo, Bizant nije nikad prebolio. Nakon duga oklijevanja napokon su, zahvaljujući Raymondovoj inicijativi, krenuli prema Jeruzalemu. Odbili su pomoć koju im je ponudio Aleksije I. Križari su htjeli područja Sirije i Palestine osvojiti i zadržati za sebe. Nakon žestokih borbi križari su uspjeli osloboditi Jeruzalem 15. srpnja 1099. Dva tjedna nakon oslobođenja Jeruzalema umire papa Urban II., a 1881. godine papa Leon XIII. proglašava ga blaženim.