Početna stranica » Kreni da bi stigao

Kreni da bi stigao

155 pregleda

Vjerojatno poznaješ nekoga tko je gotovo uvijek dobre volje, pozitivan. Pored takve osobe se i sam osjećaš bolje, vidiš na način na koji i ona vidi svijet oko sebe. Tako je i sa živom vjerom koju je nemoguće zadržati, ona nezaustavljivo osvaja, ide dalje

Ponekad prođe čitav dan, a da ništa ne ide kako treba. Previše obveza plus prebrzi tempo jednako je bučan sraz onoga što se mora i što je moguće. Kao kad se nakon cjelodnevne jurnjave i stalnoga mimoilaženja dva brza dječja vlaka na skučenim tračnicama, u punoj brzini, frontalno sudare. Tres! Svaki odleti na svoju stranu sobe rasipajući vagone naokolo. Više nema krugova, žurbe, skretnica… Stani! Ili u mom slučaju – sjedi! Stavim tako sve na čekanje, spustim se na prvu slobodnu klupu i zatvorim oči. Nakon toliko vremena opet osjetim sunce na licu pa se umirim kao mačka na toplom kamenom pragu.
Je li sad lakše? – začujem tik do sebe i susretnem dva vedra smeđa oka na prijatnom licu mladoga čovjeka. Tek što zaustim, on nastavi: – Znam, reći ćeš, vremena su takva, ali uvijek su bila. Sada su samo nešto brža.
Konačno i progovorim i to nestrpljivo: – Pa ne izgledaš mi baš kao netko tko je pregurao toliko raznih vremena preko leđa.
Nasmije se i reče: – Kako se ono kaže? Što te ne uništi…
Šutim, nadam se da će odustati i otići. Kako je tišina postajala sve neugodnija, a ja željna samoće, odlučim se riješiti nametljivoga neznanca: – Stvarno nemam vremena, a i ne vidim smisla ovom razgovoru. Zašto si baš mene izabrao pored toliko ljudi u ovome gradu?
Zato što gradiš krivu crkvu.mirno odgovori tonom osobe koja zna nešto što ja ne znam. Uf! Ništa ja ovoga čovjeka ne razumijem. Ako ne ide on, idem ja! Kud god! Samo što ustadoh, uhvati me za ruku i upita: – Možeš li razmišljati nesputana vremenom i prostorom? Izazivam te!
Kratko sam zastala i odlučila mu ipak dati priliku: – Zainteresiraj me!
Nasmijao se, pružio ruku i rekao: – Franjo.
Franjo, koji? – upitam.
Smije se značajno, šuti.

Čekaj, kažeš krivu crkvu… Hoćeš reći onaj Franjo? Onaj? – pitam, unaprijed zabrinuta zbog odgovora koji bih mogla čuti. I on zbilja kimne glavom. I što je najnevjerojatnije, znala sam da govori istinu.
 E, pa, dragi Franjo, onda ti moram reći da mi je danas posebno teško razumjeti život sina bogatoga trgovca, koji sve napušta… To je možda moglo biti nekada u nekim okolnostima, danas je sve…, drukčije. – govorim više za sebe.
Misliš? – upita me i odmah nastavi: – Moj otac nije rođen imućan, povlašten. Sam je stvorio imetak. Bez titule. Baš u doba društvenih previranja, izdvajanja maloga broja imućnih, nasuprot većine koja je živjela sve siromašnije i tražila promjenu. Onih između te dvije krajnosti svakim je danom bilo sve manje. Zvuči li poznato? A ja? Ja sam se zabavljao, provodio, bio glavni u društvu, onaj koji plaća, pomalo bahat. Nešto kao ovi koje danas nazivate zlatna mladež.
Nisam tako razmišljala.
Kad se zasitiš svega, – nastavio je – shvatiš da si sam, iako okružen ljudima, da je smisao negdje drugdje, pa ga kreneš tražiti. Nikako nemoj usko promatrati ovo o čemu ti pričam, pa ni moje traženje. Tako, eto, otac kojega se tad odričem, u ovom vremenu je, primjerice, trenutak kad neki čovjek, bez razumljivih razloga, napusti posao, kakav god, ali sigurnu egzistenciju po kriterijima drugih koji nemaju ni takav. Tražeći bitno…
Slušam i razmišljam.
 A onda ode i dalje, u današnje križarske ratove, u promjenu osobnoga statusa ili grada, države, života, u neku Njemačku, Irsku… Čitav zaokret u glavi, kako bi dokazao da je sposoban biti drukčiji. Da može bez pomoći svoga trgovca platnom, što god on bio, stići do viteza, do titule. Jer čovjek mora krenuti da bi stigao. – kratko zastane, značajno me pogleda pa nastavi: – Zatim, ne shvaćajući, gradi krivu crkvu. Samo zgradu, kao ja. Promišljajući daleko ispod vlastitih mogućnosti.

Nije li to gubitak vremena, novca, nije li to samo opravdanje za lutanje? – drsko pitam.
Nasmije se. – Samo sazrijevanje, – reče – tek kasnije shvatiš da je to put koji je morao biti baš takav. Razmisli. I kad skidam sa sebe odjeću koju je on platio… Zar ne shvaćaš da je to zapravo trenutak preuzimanja odgovornosti, za vlastiti život, djela i posljedice? U tom trenutku je svaki čovjek nesiguran, nezaštićen, ako hoćeš, gol… I danas.
Ima pravo, pomislim, pa još upornije tražim odgovore: – Kako ćeš mi u ovom današnjem životu protumačiti tko su meni, nama, ona tvoja dvanaestorica? Kako ćeš mi pojasniti Pravila?
Potapša me strpljivo po ramenu i reče: – Još uvijek analiziraš detalje, a ne vidiš globalnu sliku? Oni su tvoja obitelj. I ovo shvati u puno širem kontekstu. To su ljudi koji se nalaze neposredno uz i oko svakoga čovjeka. Oni pronalaze i prenose jedni na druge čvrst životni stav, potporu. Njihovo je poslanje održanje zajedničkoga sustava vrijednosti. Vjere. Evo, vjerojatno poznaješ nekoga tko je gotovo uvijek dobre volje, pozitivan. Pored takve osobe se i sam osjećaš bolje, vidiš na način na koji i ona vidi svijet oko sebe. Tako je i sa živom vjerom koju je nemoguće zadržati, ona nezaustavljivo osvaja, ide dalje. Ljudi, pogotovo oni površno upućeni, danas češće nego ikada, pokušavaju vjeru staviti u neodgovarajuće okvire, izmjeriti je krivim mjerama. Kao da žito mjeriš stupnjevima! Neminovno zalutaju u ismijavanje nedovoljno poznatoga, zastirući time vlastiti jad i samoću. Zato postoje ona dvanaestorica. Živi ljudi, živa Crkva. Potrebni i onda i danas.

Nečija životna zadaća bude ranije dovršena. Kao kazališne uloge s različitom količinom teksta, ali ne i manje bitne. Sve ima svoje vrijeme i smisao. Viši od nas pojedinačno

Dok priča, promatram mu smireno lice i odlučne oči u kojima prepoznajem sve ono o čemu govori. – Znaš, kad te slušam, možda i ovo vrijeme ipak ima svoju priliku… Ali da se vratimo na tvoje vrijeme, tvoj život. Zašto je morao biti tako kratak? Mogao si još toliko toga promijeniti, napraviti? Kako On to nije prepoznao?

 Znao sam da ćeš prije ili kasnije to pitati. – reče. – Zar ne shvaćaš da sad ti mjeriš žito stupnjevima? To je ljudsko, samo brojčano gledanje na život i smrt. Nečija životna zadaća bude ranije dovršena. Kao kazališne uloge s različitom količinom teksta, ali ne i manje bitne. Sve ima svoje vrijeme i smisao. Viši od nas pojedinačno. Kažem ti, samo prestani analizirati.
Mislim da ga shvaćam. – Tvoja šuma, ptica… Zapravo nas pozivaš da prepoznamo svoje bitno?
Oči mu se zadovoljno sjaje i znam da sam stigla baš tamo gdje je naumio da dođem.
Onda, prijateljice, jesam li u pravu kada kažem da se vremena ne mijenjaju i da su ova tvoja samo mrvicu brža?
Šutke potvrđujem i prebirem po glavi i zadnju nejasnoću.
Pitaj. – kaže.
Pogledam ga i kao uhvaćena u prijestupu neuvjerljivo protisnem: – Što?
To o čemu upravo sad razmišljaš. – odgovori.
Dobro, pomislim, priznajem. – Ako se vremena ne mijenjaju, gdje je smisao? Koja je svrha žrtve, na primjer tvoje? Udahnem duboko čekajući odgovor.
Svrha je u tome da kad god se netko osjeti nadjačan, poražen teškoćama, jednostavno premoren, netko sjedne pored njega i tako postane jedan od dvanestorice, pa od četiri tisuće, pa od milijuna, milijarde… Svrha je da se prenosi smisao. Uvijek dalje. I ovo shvati…
Znam, u širem kontekstu…
Malo zastane pa mi pruži ruku, zavjerenički namignu, siguran da sam sve razumjela. I za tren ode nekim svojim putom, koliko krhak, toliko snažan.

A meni strani zvuci dopru do svijesti. Otvorim oči i ugledam simpatično lice nepoznate starije gospođe dok sjeda na moju klupu. Otpuhuje godine i poneki suvišan kilogram u ono isto sunce i pita: – Jeste li dobro? Treba li Vam pomoći? Gledam je i nisam sigurna trebam li sada ja pored nje sjesti ili evo i drugi put danas pored mene sjedaju? Odlučim, za početak, još malo odmarati na suncu, a ostalo ću već zaključiti iz razgovora. Kakav dan! Neponovljiv.