Početna stranica » Franjo – čovjek za naše vrijeme

Franjo – čovjek za naše vrijeme

4 min

Neću pokušati dati sintetički odgovor na temeljno pitanje za koje svaki povjesničar franjevaštva donosi neke elemente, prije nego što iznova čujemo pitanje koje nam predlaže Raoul Manselli: Po čemu su franjevci promijenili stav Crkve prema laicima i ponašanje samih laika u XIII. stoljeću – u stoljeću u kojem, usprkos milenarističkim vihorima, kršćanstvo više ne vjeruje da se primakao konac svijeta i u kojem kršćanstvo staje na zemlju?

Ograničit ću se na tri zapažanja.

1. Franjevci su bili glavni širitelji ideje da se nitko ne spašava sam, nego da se cijelo čovječanstvo, sve stvorenje mora spasiti. Zacijelo, monah je želio biti modelom za cjelokupno društvo, a njegova je askeza imala za svrhu ne samo osobno spasenje, već spasenje svijeta po njegovom zagovoru kod Boga. Proizlazi tako da je monaški model bio model samotničke pokore. Prosjački redovnici i posebno franjevci propovijedali su riječju i primjerom da se čitavo čovječanstvo treba spasiti zajedničkim vršenjem pokore čiji uzori nisu na vrhu hijerarhije, nego dolje, to jest kod najponiznijih, najsiromašnijih, među laicima kao i klericima. Doista, oni neće ni unutar svoga reda poništiti razdjelnicu između klerika i laika, budući da će laici iz njega biti ubrzo istjerani, ali su dali temeljni poticaj ideji o zajednici iste sudbine u kojoj se poništava razlika između klerika i laika.

2. U svom naučavanju i ponašanju snažno su potvrdili dvoznačnost svijeta u kojem su živjeli. S jedne strane svijet je stvoren od Boga i treba ga voljeti, izvor je radosti i posvemašnjeg bratstva. No, istodobno on je po đavlu i grijehu odprirođeni svijet kojemu se treba suprotstaviti i kojega bez kompromisa treba odbaciti ondje gdje se nalazi bitni izvor nejednakosti i neprijateljstva, svih oblika moći koji se zasnivaju na vlasništvu, novcu, znanosti, na moći položaja, po rođenju i krvi. Upravo u ovoj napetosti između radosnog prihvaćanja svijeta i odbacivanja njegove pokvarenosti ljudi moraju ostvarivati svoje spasenje, u dijalektici otvorenosti i otpora. Radi se, dakako, o idealu od kojega su se manja braća već od XIII. stoljeća znali vrlo često udaljiti. O njima je neki anonimni toskanski pjesnik sredinom stoljeća izjavio:

            «Siromaha nitko ne želi vidjeti,

            bogate, svi mogu imati,

            svi ih imaju.»

            Povero nessun non voglion vedere,

            dei richi, tutti quanti ponno avere,

            tutti li anno.

No, ostaje ostvarenje toga ideala i pozivanje na taj ideal.

3. Na koncu, franjevci su dali konkretni povijesni model novoga čovjeka – u sebi rastrgana pokornika i na koncu raspetoga – samoga Franju, jedinu ličnost koja je u kršćanstvu, po Isusovu modelu i slijedeći njega, imala odigrati tu ulogu u zapadnom kršćanstvu. On nije izvor kulta ličnosti, čija nam je – tko mu god bio model – duboko iskvarena narav poznata, nego individualno utjelovljenje zajedničkog zanosa: siromašan – siromašniji od svih, ponizan – ponizniji od svih, koji je putovao po cijelom prostoru kršćanstva, od prenapučenih gradova do prirodnih samotišta, od Umbrije do Španjolske te do Svete Zemlje.

I na ovom mjestu povjesničar opet uočava koliko je franjevaštvo povijesno uraslo u svijet koji se organizira u zajedništva. To je veliki trenutak korporacija, bratovština i sveučilišta a u isto vrijeme se razvija smisao i afirmacija pojedinca. Unatoč njihovim poteškoćama, njihovim proturječjima i njihovim neuspjesima, malo se religioznih pokreta poput manje braće bolje i dublje uključilo u aktualnost svoga vremena, prilagođujući se novom društvu kako u njegovom napretku tako i u njegovom odbacivanju, ostvarujući na razini ideja i duhovnosti prijelaz s feudalizma na kapitalizam, ili štoviše – slijedeći izričaj Joséa Romera – u razvoju feudalno-građanskog sustava.

Uz to, vidimo također malo pokreta koji se čine tako pogodnim da izraze i rasvijetle svaki trenutak čovječanstva kao što je franjevački. Istodobno se otvoriti i oduprijeti svijetu, to je model, to je program, jučerašnji i današnji, sutrašnji nesumnjivo.

I u naše vrijeme, u kojem se naši pogledi i naši napori moraju prije svega usmjeriti prema tragičnim zemljama trećega svijeta i ondje za uzore uzeti malene, siromašne i potlačene, jer ondje – usprkos porazima, pokliznućima i izdajama – vrijedi lekcija franjevaštva u svom velikom pokretu prema laicima. Dok god glad, bijeda i potlačenost ne budu pobijeđeni, to je još valjana lekcija za naše vrijeme.

Iz knjige: Jacques Le Goff, Saint François d’Assise, Gallimard, Paris 1999.