Početna stranica » Kompetentnost

Kompetentnost

441 pregleda

Kompetentnost je nezaobilazna na području upravljanja i donošenja odluka. Teško je zamisliti, a kamoli prihvatiti, da nekompetentna osoba donosi odluke koje se tiču života pojedinaca ili društva

U promjeni epohe u kojoj i sami sudjelujemo čujemo, na različitim razinama, o važnosti kompetencija. I samo evanđelje nam govori o kompetencijama odnosno o sposobnostima npr. slugu da umnože dobitak (usp. Mt 25,21). Nema sumnje da je kompetentnost važna ne samo u društvenom nego i u vjerničkom području. Mogli bismo reći kako iza 1 Pt 3,15 stoji poziv na kompetentnost. To je poziv da budemo uvijek spremni obrazložiti razloge nade koja je u nama, što podrazumijeva usvajanje znanja, vještina i stavova. Općenito, riječ „kompetencija” označava nadležnost, mjerodavnost, okrug djelovanja neke osobe u kojemu ta osoba posjeduje iskustvo i potrebna znanja. Kompetentnost je, kako navodi W. Glasser, srž svakoga uspjeha i svakoga osjećaja radosti, bez obzira na to čime se bavili u životu. Ona uključuju određena znanja, vještine i stavove bez kojih nije moguće ostvarivati posao ili službu koja je nekome povjerena.

Kompetentnost je nezaobilazna na području upravljanja i donošenja odluka. Teško je zamisliti, a kamoli prihvatiti, da nekompetentna osoba donosi odluke koje se tiču života pojedinaca ili društva. Smatram da je nekompetentnost uzrok nemorala. Konkretno, to znači da nitko po sebi ne želi biti nemoralan i zao, nitko sam po sebi ne želi nanijeti zlo drugome, nitko ne želi svjesno i namjerno srozati npr. instituciju koju vodi. Nemoralni učinci, sa svim svojim posljedicama, događaju se najčešće jer netko nije znao, vidio, čuo, reagirao, razlučio i odlučio ili to iz nekog razloga nije htio, a trebao je, jer je bio jedini koji je to mogao i morao. Takvo nereagiranje donosi dalekosežne i slojevite posljedice koje je teško ispraviti. U društvima i ustanovama koje nadgledaju nekompetentne osobe sve se događa samo od sebe, pa i one odluke koje kasnije redovito imaju nesagledive i nepopravljive posljedice na život pojedinaca i samih zajednica. Najčešći odgovor nekompetentnih kad ih se potakne na djelovanje je: to je uvijek tako bilo, tako se radi godinama, ma pusti, neće se time ništa postići itd. Time ne pokazuju samo vlastitu inertnost i strah od eventualno novoga nego i vlastitu nesposobnost preobrazbe i usavršavanja vlastitih vještina i znanja, a time i nebrigu za zajednicu i njezin napredak. Lošiji primjer od njih su samo oni koji doista imaju potrebne kompetencije, ali puštaju da se nešto riješi i dogodi samo od sebe, pripisujući to često djelovanju milosti i providnosti, iako je evidentno da se radi o strahu od donošenja konkretnih odluka i u konačnici o strahu za vlastiti ugled i poziciju zbog čega se često nekom problemu ne želi pridavati pažnju.

Teško je promptno uvidjeti nekompetentnost pojedinaca, pogotovo u velikim i starim institucijama i tradicionalnim zajedničkim oblicima života koji egzistiraju sada već po navici. No, svako naknadno uočavanje slojevitih problema i poteškoća otkriva upravo manjak kompetentnosti u različitim razdobljima upravljanja i donošenja odluka. Koliko je nekompetentnost pogubna očituje nam jedan plastičan primjer. Zamislite da se nalazite u avionu koji vozi osoba koja nema kompetencije pilota ili da vas operira liječnik koji nema kompetencije kirurga. Tada bi za vas pitanje kompetencije, jer se neposredno radi o vašem životu, postalo prvorazredno pitanje. Tako je i s našim životima koje nastojimo realizirati u određenim komunitarnim formama. Oni ne padaju brzo kao avion nekompetentnoga pilota, pa zbog toga najčešće zažmirimo na nekompetencije onih kojima smo dali svoje povjerenje, ali ishod je, bez obzira na vremenski tijek, isti. U ovako drastičnim primjerima shvaćamo što znači biti kompetentan i koliko je ključno uložiti napor u stjecanje znanja, vještina i stavova.

Međutim, pravo je pitanje koje zahtijeva dubinsku duhovnu analizu, kako se nekompetentne osobe nađu na mjestima na kojima ne bi trebale biti. Kakva je kompetentnost onoga tko povjerava zadaću pojedincima, kakva je kompetentnost nadglednika koji nekoga postavlja nad pet ili deset gradova da njima upravlja? Kako je moguć manjak samokritike i samokontrole u preuzimanju pojedinih službi, pogotovo kod duhovnih osoba? Odakle uvjerenje da smo sposobni za sve, za svaku službu? Čini se da se ovdje zapravo radi o manjku objektivnih kriterija što dovodi do karnevalizacije (crkvenih) službi: riječ je o ozračju u kojemu svatko može biti što poželi; svatko si po osjećaju pripisuje kompetencije koje u zbilji nema unatoč formalnom usvajanju određenih vještina.

Kao možebitni odgovor na karnevalizaciju službi, te na prepoznavanje vlastitih kompetentnosti ili nekompetentnosti, nameće se poziv na obraćenje, na zaokret u životu, na nimalo jednostavnu metanoju. U tome nam može pomoći činjenica da ni Isus ne dijeli talente kako i koliko drugi hoće. On je kompetentni djelitelj talenata i zato zna komu dati pet, komu dva, a komu jedan. Božanski učitelj je nepogrešiv. Naša postavljanja nekompetentnih na određena mjesta, bilo u društvenim ili crkvenim službama, pokazatelj je samo da najodgovorniji ne iskazuju osobitu brigu i dostatno razlučivanje za dobro tih osoba, ni za dobro onih kome su postavili te osobe. Važnost se kompetentnosti prepoznaje najčešće prekasno, tek kada na površinu izbiju posljedice njezina manjka. Neka nas pouka o važnosti kompetencija potakne na to da u malome budemo vjerni i kompetentni, kako bismo ušli u radost Gospodara svoga.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!