Kolumnist: Mirela Primorac - Marija - znak vremena
Objavljeno: 21. 06. 2017. 09:31
Još od najranijih kršćanskih vremena postoji teološki prijepor po pitanju odnosa čovjeka s Bogom i načina na koji Bog čovjeku daje svoju milost. Jedni teolozi zastupaju direktan odnos s Bogom, tj. bez posrednika, dok drugi dopuštaju mogućnosti samo indirektnoga, posredovanoga odnosa s Bogom.

U srednjemu vijeku postojale su mnogobrojne duhovnjačke skupine koje su zagovarale neku čisto duhovnu, nevidljivu i neinstitucionaliziranu Crkvu te propagirale mogućnost jedino direktnoga, neposrednoga odnosa s Bogom onkraj svih dogmi, hijerarhijskih sustava i crkveno-institucionalnoga posredovanja.

Duhovnjaštvo uvijek zagovara samo osobno, individualno, iskustveno, direktno, neposredno i neposredovano ophođenje s božanskim. Jedan od najboljih primjera srednjovjekovnoga duhovnjaštva predstavljala je francuska begina Marguerite Porrette (optužena od inkvizicije za krivovjerje). U svojoj knjizi Le Miroir des âmes simples (Zrcalo jednostavnih duša) pisala je o sedam stupnjeva uspona duše k Bogu. Na tom putu duša mora postati potpuno slobodna, a da bi to uistinu i mogla biti, potrebno je da se oslobodi svega stvorenoga i svakoga posredništva. Stoga se na petom stupnju, prema Margueriteinu učenju, duša oslobađa težnje za kreposnim životom, svih vrsta pobožnih praksi i dobrih djela, religioznih predodžbi i vjerskih dogmi te odbacuje svako crkveno-sakramentalno posredovanje, jer između Boga i slobodne duše ne smije biti nikakvoga posredovanja; tu treba vladati čista neposrednost i neposredovanost. Kasnije će Martin Luther takav heterodoksni nauk teološki fiksirati u jednom od svojih teoloških načela – solus Christus (samo Krist). Pozivajući se na riječi svetoga Pavla: Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus (1 Tim 2,5), protestanti su potpuno odbacili svaku vrstu posredovanja između Boga i čovjeka, osim Kristovoga. Stoga kod protestanata svećenik nije posrednik između Boga i čovjeka, nego puki predstojnik zajednice. Tu ujedno i nalazimo pravi razlog protestantskoga odbacivanja pape, dok anđele, blaženike i svece i ne štuju.

Ako je već za zemaljskoga života Marija bila posrednica između Krista i ljudi, kako onda neće biti i nakon što je na Nebo uznesena i u slavi okrunjena!

Osobito pak agresivno odbacuju štovanje Marije te ne dopuštaju ikakvo njezino posredovanje između nas i Boga. Međutim, u evanđeljima se Marija čak i za svojega zemaljskoga života pojavljuje kao posrednica milosti. Kada je došla u pohode Elizabeti, Isus je po njoj posvetio svojega preteču Ivana Krstitelja; po Mariji je Isus učinio svoje prvo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj; po njoj je Isus ojačao vjeru ljubljenoga učenika Ivana podno križa; po Marijinoj zagovornoj molitvi Isus je na Pedesetnicu poslao Duha Svetoga nad apostole. Pa ako je već za zemaljskoga života Marija bila posrednica između Krista i ljudi, kako onda neće biti i nakon što je na Nebo uznesena i u slavi okrunjena! Stoga nas i ne treba čuditi samorazumljivost s kojom su sveci ustrajavali na toj istini: Mi ne možemo primiti nijedne milosti od Boga bez posredovanja Majke Božje. Htjeti, dakle, bez nje postići nešto od Boga, to je, veli sveti Antonin, isto što i htjeti letjeti bez krila (bl. Alojzije Stepinac).

Crkveni naučitelj Lovro Brindiški u svojemu divnom djelu o Mariji (Mariale) naziva je Iesu simillima (Isusu najsličnija). Nabrajajući u čemu je sve Marija svojemu Sinu Isusu najsličnija, dolazi i do tvrdnje da mu je najsličnija i u njegovu spasenjskome posredništvu. Sveti Bonaventura kaže da Crkva Mariju ne časti bez razloga nazivom Porta Coeli, jer nitko ne može ući u raj osim po Mariji, koja je vrata raja. Sveti Bernardin Sijenski također nema nikakve dvojbe o Marijinu posredništvu kada kaže: Svaka milost koja se daje svijetu ima trostruki smjer, jer po izvrsnoj rasporedbi stvari milosti se daju od Oca Kristu, od Krista Mariji i od Marije nama. To se, međutim, shvaća na način da Marijino posredništvo Kristovu posredništvu niti što oduzima niti nadodaje, već u njemu djelatno sudjeluje, na njemu participira, u njemu ima udjela na istaknut način kao što ju se na istaknut način i časti kultom hyperdouliae. Stoga i duhovnjaci i protestanti trebaju još jednom razmisliti glasi li doista jedno od temeljnih teoloških načela „solus Christus” (samo Krist) ili ipak – „per Mariam ad Iesum” (po Mariji k Isusu)!

Izvor:
Svjetlo riječi