„O, kad bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre.” To mi je želja nakon svakoga napisanog teksta, nakon svakoga učinjenog djela: uništenje sebe samoga. Uvjet plodnoga stvaralaštva jest uništenje, biti satrt. Tri su načina kako se ta želja u mojem životu ostvaruje. Prvi način uništenja, satiranja samoga sebe, jest moje vlastito uništenje, samouništenje u grijehu. Čim dovršim neko djelo, dogodi mi se da se strmoglavim u grijeh koji satre moje ja, to moje donekle sobom zadovoljno ja. Nakon grijeha ostaje samo bijedno, uništeno i satrto ja. Grijeh nije dobro, to nikako nije dobro, ne želim to. Ali ipak, to me samouništenje izaziva da ponovno stvaram, da započnem ispočetka kao da nisam ništa stvorio, jer je grijeh satro sve ono što možda dobro učinih. Drugi način jest Božje uništenje, Božje satiranje mojega ja: ili me udari novim darom milosti koja me toliko zahvati da potpuno zaboravim sve prije učinjeno i nastavim živjeti samo za taj dar, ili me udari nekom nevoljom, strahom, potištenošću da se osjećam kao ništa, kao prah i pepeo. A treći način jest ovaj koji sada činim u ovom članku, a to je da se nakon napisana djela prisilno, protivno sebi, moram ponovno vraćati istomu djelu. Satire me što trebam nanovo pisati o onom što sam već napisao. I to je uništenje, satiranje vlastitoga ja. U tom duhu vlastitoga uništenja i satiranja pokušat ću nastaviti šire misliti ono što sam već bio napisao o sv. Josipu u knjižici Ite ad Joseph. Teološka razmatranja o sv. Josipu.
Josipova šutnja
1. „Tko ima riječ Isusovu, taj doista može čuti i njegovu šutnju.” Nakon ove rečenice svetoga Ignacija iz Antiohije najradije bih prestao pisati. Najradije bih ostavio prazan papir, papir šutnje, da na tom praznom papiru šutnje osjetimo ono što je sv. Ignacije htio reći. Tko ima Isusovu riječ, riječ koja je otela, uništila i satrla njegovo ja, taj zaista može čuti njegove šutnje, njegove šutnje u njegovim riječima i djelima, njegove šutnje o njegovim ljubljenim osobama, Ivanu, Mariji i Josipu. Tada će također moći i čuti Marijine šutnje, kao i Josipove šutnje. Premda Pismo šuti o Josipu i premda Josip šuti u Pismu, ipak mi možemo čuti Josipa u njegovoj šutnji. Sv. Ignacije daje nam odgovor: „Bolje je šutjeti i biti kršćanin nego govoriti, a ne biti.” Josipova šutnja govori nam kako je opasno govoriti i ne biti, ne biti kršćaninom. Rječit i brbljav čovjek rasipa i rastače dušu riječima. Njegove riječi…(…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
