Sve je htjela, sve je znala. Sažetak je ovo jednoga kratkoga, ali ispunjenoga života – s. Bernardine (Franjke) Horvat, rođene u Zenici, 1899. godine. Život u pobožnoj obitelji, u kojoj je dominantnu riječ imao otac, upravitelj zeničke kaznionice, utjecao je na njezino vjersko i nacionalno oblikovanje. Taj će utjecaj biti neprestano vidljiv u njezinu stvaralačkom radu –literarnome i stručno-pedagoškome čiji su se izdanci naslućivali još u djevojačkoj školi koju je završila u Travniku kod sestara milosrdnica. Redovnički poglavari brzo otkrivaju njezinu iznimnu darovitost pa je šalju na visoke škole u Zagreb, Milano i Paviju na studij hrvatskoga i talijanskoga jezika i specijalne filozofije. Studiju je prethodilo njezino plodno djelovanje među hrvatskim narodom u Derventi i Brčkome. S posebnom je ljubavlju i zanimanjem pratila život priprostoga puka, a svojom prirođenom ljubaznošću pridobivala je za Krista ne samo mladež nego i svakoga s kime bi imala kakva posla. Po završetku studija radila je kao profesorica u Gimnaziji sestara milosrdnica u Zagrebu tek nešto manje od pet godina. Shrvana bolešću tuberkuloze, umrla je na glasu svetosti vrlo mlada, u 32. godini života, 23. siječnja 1932. godine.
Travnički krijes
Malena Franjka, kako su je od milja zvali, bila je naoko živa, nestašna djevojčica. Uvijek rado viđena u društvu, vedra, začetnica svake igre i šale, kolovođa ostale djece, u školi duša i središte svega. Znala je, kako sama piše, biti i kažnjena zbog nemira, a nisu izostajala ni prva odgojna sredstva – „rešt” i šiba. Često je vršnjake zabavljala raznim pričama i dosjetkama koje bi najčešće u svojoj maštovitosti izmišljala i upravo su one bile njezina prva književna tepanja, ali i razlog dječjemu smijehu. U duši toga živahnog djeteta rano se začeo i bujan duhovni život. Posve je odlučila još u pučkoj školi posvetiti se Gospodinu u redovničkome staležu te je u skrovitosti vršila razna pokornička djela.
Pedagogija s. Bernardine
Nikakvo čudo što je mala Franjka željela biti učiteljica jer je učiteljsku „karijeru” započela već u svojoj djetinjoj dobi. U učiteljskoj školi upoznala je razne pedagoške struje, ali je zadržala vlastite poglede o svrsi i sredstvima odgoja. Slijedila je Isusovu pedagogiju ljubavi i stvorila plan o vlastitom pedagoškom postupanju kojemu je ostala vjerna do smrti, a on je glasio: Čisti i apsolutni idealizam do krajnjih granica uvijek i svagdje! Vrhovni uzor bio joj je Isus, prijatelj malenih, grešnika, sirota – Učitelj koji je u prispodobama otvarao svoja usta. Svom se dušom klanjala Kristovoj ljubavi i milosrđu pa joj je stoga bio blizak program sv. Vinka Paulskoga, utemeljitelja redovničke Družbe kojoj je pripadala. Štovala je i druge svece, osobito one zadivljene Kristovom ljubavlju. Nadahnjivala se duhovnošću sv. Franje Asiškoga, a pedagoški Preventivni sustav sv. Ivana Bosca i njegovo geslo: „Dopustiti djeci sve osim grijeha!” posve je usvojila. Tako je upravo ona počela po Bosni širiti salezijansku duhovnost daleko prije negoli su don Boscovi sinovi stupili na njezino tlo.
Književni ostvaraji
Na književnost s. Bernardine prvi su upozorili hrvatski književni i kazališni kritičar i povjesničar Ljubomir Maraković te pisac katoličkoga nadahnuća Petar Grgec, kasnije i Jakša Čedomil, Velimir Deželić ml. te Josip Andrić. Sa školske pozornice brzo je dospjela u zagrebačko kazalište gdje su njezini vrlo uspjeli igrokazi Mali vrtec ograjen i Blagoslov ljeta prikazani skupa s Misom Marka Soljačića. Ta su djela odmah naišla na vrlo pozitivnu kritiku svih gledatelja, osobito zagrebačke inteligencije. Oduševljeni gosti iz ondašnje Čehoslovačke odlučili su te komade uprizoriti i u Pragu, a u sarajevskome kazalištu, u povodu 50. obljetnice Zavoda sv. Vinka, uz Vrtec izveden je i njezin igrokaz Kraj nazaretskog zdenca. Djela joj nisu izvođena čitavo stoljeće, sve do 5. studenoga 2022., o 150. obljetnici dolaska sestara milosrdnica u Mostar i 90. od njezine smrti. Prema povijesnim podatcima upravo se u Mostaru posljednji put prije 101 godinu, o 50. obljetnici Zavoda sestara, izvodio njezin dramski komad Na Veleži koji je, nažalost, izgubljen.
Autorica u djelima hodi krajevima narodne pjesme koju su prije nje dramatizirali neki drugi naši pjesnici – oni su priređivali drame od herojskih svjetovnih pjesama, a ona od religiozne pjesme koja je dotad bila pepeljuga u našemu narodnom pjesništvu. Uspijevala je pritom od najsitnijih elemenata stvoriti veličanstvene prizore. Vješto pripovijeda snažnom slikovitošću pri čemu široki spektar slika neprestano teče pred njezinim očima kao najživlji film i transformira vizualno u riječ (Mali vrtec ograjen, nastao na osnovi narodne pjesme iz Svete Jelene kod Crikvenice).
Osim narodne pjesme dramatizirala je i biblijske događaje. Njezina jednočinka Kraj nazaretskog zdenca pisana je impresionistički, bez većih književnih težnja, ali joj zato Jeftina kći, tragedija u pet činova, utvrđuje časno mjesto u književnosti. Komad je pun napetih prizora i starozavjetne lirike koja odaje sve osobine pjesničkoga talenta. Njezina književnost nije bila čista i dotjerana jer je nastajala u predasima nastavničkih i redovničkih obveza, po narudžbi i u prigodi, ali je autorica pokazala spretnost pjesničkoga opažanja, živost opisivanja i dirljivost nizanja događaja pa su joj djela ipak svjedoci dobroga pripovjedačkoga talenta. U djela je umjela unijeti svu svoju prirođenu duhovitost i probuditi čitateljsku radoznalost.
Za autoricu je Bog neiscrpno vrelo estetskoga uživanja. Iz čovjekova odnosa prema Bogu proizlazi i njegova sposobnost stvaranja ljepote – to se zbiva u umjetnosti. A svaka prava umjetnost traži idealni svijet vječne istine, prauzrok i izvor ljepote, Boga. Time autorica potvrđuje kako je pravi umjetnik samo onaj koji je bogoduh. Istina o Bogu kao najvećem umjetniku iščitava se osobito u djelima u kojima se isprepliće ljepota prirode, obiteljski skladan život, ognjište, sjedinjenje ljudskoga i božanskoga, a sve to spisateljica spretno protkiva neiskvarenom dječjom maštom. Autoričine literarne poruke sadrže visoku estetsku kvalitetu pa je i to razlog zašto bi njezina djela trebala doživjeti afirmaciju. Njezin jezik karakteriziraju jednostavnost izraza, pokretljivost i melodičnost, poante azurno vedre, izvanredna dinamika i tečnost pripovijedanja, sklad ritma i lirska intonacija.
Pjesme su joj često prigodničarskoga karaktera i na brzinu spjevane, ali ima među njima i trajnih umjetnina u kojima se osjeća pravi pjesnički talent, primjerice u pjesmi Blago. U kratkim pripovijetkama (Naš svijet, Majka Makabejka, Jelinka) autorica oslikava predjele, ljude i običaje svoga zavičaja. Nastoji stišati emocije i progovoriti glasom neutralna naratora. U trenutcima nadahnuća priča joj biva temeljita, postupci likova uvjerljivi, rečenica stilski oblikovanija i snažnija, doimajući se ponekad poput lirike u prozi.
Iako je pripadala Društvu hrvatskih književnika i za svoj rad od struke dobila velika priznanja, tek se u posljednje vrijeme interpretativno-analitički stidljivo pristupa njezinim djelima. Kritika ni do danas nije ocijenila autoričin prinos domaćoj književnosti, niti joj je odredila mjesto u povijesti književnosti tako da njezino književno stvaralaštvo ostaje do daljnjega nepravedno zanemareno, osobito u svijetu dječje književnosti. Djela su joj uglavnom rasuta po raznim časopisima, mnoga u rukopisima još čekaju izlazak na svjetlo dana, a mnoga su, nažalost, zagubljena.
