Početna stranica » Književnost: Između utopije i distopije

Književnost: Između utopije i distopije

428 pregleda

Dok se djela utopijske književnosti mogu čitati kao zabavno štivo koje potiče na promišljanje o najboljem mogućem društvenom poretku s određenom dozom optimizma prema mogućnosti realnoga ostvarenja toga poretka, dotle djela distopijske književnosti ostavljaju gorak okus jer ukazuju na sve ono što može, i vrlo vjerojatno i hoće, poći po zlu

I tko nije stručnjak za život i djelo humanista Thomasa Morea (1478. – 1535.), o njemu zacijelo zna barem dvije stvari: da je svoja uvjerenja skupo platio (odrubljivanjem glave) te da je napisao knjigu pod naslovom Utopija. Tom svojom nadasve neobičnom literarnom kreacijom otvorio je More razdoblje idealiziranih nacrta društva ili kontrastnih programa postojećem društveno-političkomu stanju. Sasvim općenito možemo reći kako nezadovoljstvo postojećim stanjem stvari u svijetu, osobito u politici i društvu, dovodi do maštanja o boljemu ili barem drukčijemu poretku. U spomenutoj knjizi More raspravlja o pitanjima političke teorije i idealu savršenoga društva polazeći od najboljih tradicija Zapada, ali i od kritike svih promašaja tada aktualnih političkih poredaka u kršćanskoj Europi.

Ostalo je, međutim, do dana današnjega nejasno koja je zapravo prava Moreova namjera i što on doista želi poručiti tim svojim djelom. Hiltrud Gnüg je u svome znanstvenom prilogu Zum Begriff der Utopie und des utopischen Romans (O pojmu utopije i utopijskoga romana) mišljenja kako je bit utopijske literature predodžba o mogućnosti racionalno sazdanoga državnog poretka u njegovu najboljem obliku. Prema tome shvaćanju Moreova – a i svaka druga – utopija predstavljala bi vjerovanje u realnu mogućnost ostvarenja Leibnitzova postulata o najboljem mogućem od svih svjetova u političkome smislu riječi. No, je li doista tako? Je li doista to bila Moreova prvotna nakana? Ne sugerira li suprotno već sam naslov njegova djela? Naslov Utopija (od u-topos / lat. nusquama) kao da želi reći kako je takav idealni društveni poredak moguć samo u „nigdjezemlju”, tj. da je neostvariv.

Postoji li savršeno društvo?

I dok su jedni u Moreovu zagonetnom tekstu gledali koncept idealnoga katoličkog društva, dotle su drugi u njemu vidjeli neku vrstu protokomunističkoga manifesta (F. Engels, K. Marx, K. Kautsky). Moreova Utopija predstavlja početak jedne duge tradicije utopijske putopisne književnosti. Rane moderne utopije odbijaju bilo kakvo vremensko relociranje idealnoga društva u prošlost i smještanje svojih ideala u neko predmnijevano „zlatno doba” koje se pokušava dostići. Isto tako, odbijaju i projekciju idealnoga društvenog poretka u neku daleku budućnost, kao kod hilijastičke ili milenarističke književnosti.

Savršen društveni poredak se u modernim utopijama ne ostvaruje idealiziranjem ili nadilaženjem čovjekove naravi ili čak i same prirode kao što je to slučaj u mnogim distopijama. U njima sreću, blagostanje i zadovoljenje ljudskih potreba pruža „deus ex machina” (tehnološki napredak ili umjetna inteligencija) koji svojim intervencionizmom mijenja i čovjekovu narav i samu prirodu stvari (transhumanističke tendencije). Britanski stručnjak za utopijske nacrte 17. stoljeća Colin Davis smatra kako je upravo to temeljna razlika između utopijske i distopijske književnosti. Utopijska rješenja problema društva ne idealiziraju ni čovjeka ni prirodu kao u distopiji, već organizaciju života, poredak. Utopija inzistira na „humanim” rješenjima za „humane” probleme. Sasvim obrnuto stvari postavlja distopija.

Piše li nam se crno?

Moreova Utopija nije samo utemeljujući tekst tzv. utopijske književnosti već i pretekst tzv. distopijskoga literarnog žanra: anti-utopijskih odiseja, znanstveno-fantastičnih nacrta budućnosti, apokaliptičkih distopija i svih drugih neologizamskih utopijskih podvrsta.

Prvim pokušajem u tome smjeru smatraju se Gulliverova putovanja Jonathana Swifta iz 1726. godine. To je prvo značajno djelo distopijskoga putopisa koje je izravno nadahnuto na Moreovoj Utopiji. Moreova Utopija i Swiftova Gulliverova putovanja književno-genetički pripadaju istoj književnoj vrsti. Ta prva distopija nastala je reformuliranjem i readaptacijom Moreova djela. Swift Moreovu konceptu dodaje pesimističko-satirični ton stvarajući tako prvo djelo distopijske književnosti. I budući da je distopija podvrsta utopijske književnosti, može ju se razumjeti jedino polazeći od utopije. Taj se zaključak nameće sam po sebi jer u Moreovoj Utopiji pored plemenita čovještva, religiozne tolerancije, zavidna ćudoređa i materijalne pravednosti nalazimo i ropstvo, državni dirigizam i nedostatak privatne sfere života. Već dakle u Moreovoj utopiji nalazimo zaključak ili možda upozorenje da socijetet koji jednakost postavlja za najprimjereniji izraz pravednosti nužno dovodi do komunizma (ukidanja privatnoga vlasništva) i osobne neslobode. Kršćanin Thomas More pruža nacrt jednoga nekršćanskog društva kao idealnoga. Zašto? Možda doista kao upozorenje.

Međutim, totalna država Moreove utopije još je uvijek relativno bezazlena. Zasluga distopije će ukazati na sve moguće monstruoznosti pokušaja stvaranja idealnoga društveno-političkoga poretka. Kako u utopiji tako i u distopiji središnju ulogu zauzimaju obrazovanje i odgoj (paideia), jer svojstveno je svim idealiziranim nacrtima društva sreću propisivati odozgor. Dok je u liberalnim društvenim nacrtima sreća nešto što dolazi iz individualnoga samoostvarenja i samoodređenja osobe, dotle je ona u utopijsko-distopijskim vizijama tako preoblikovana da se poklapa sa zajedničkim, općim dobrom. Utopijsko-distopijska država i društvo su statični i ne poznaju demokratske procese promjene. Princip reda i poretka je sve. Individualne slobode, sloboda savjesti i pojedinačne odluke su tu bez ikakve vrijednosti. Od začeća do rođenja pa čak i do klime i vremena, sve podliježe državnoj kontroli. Upravo su to omiljene teme znanstveno-tehnoloških distopija 19. i 20. stoljeća. poput Jevgenij Samjatinove Mi te Orwellove 1984. ili Huxleyeve Vrli novi svijet koji su svoje ideje crpili upravo iz Samjatinove distopije.

Dok se djela utopijske književnosti mogu čitati kao zabavno štivo koje potiče na promišljanje o najboljem mogućem društvenom poretku s određenom dozom optimizma prema mogućnosti realnoga ostvarenja toga poretka, dotle djela distopijske književnosti ostavljaju gorak okus jer ukazuju na sve ono što može, i vrlo vjerojatno i hoće, poći po zlu. U distopijskome romanu se podižu Jobove i Gilgamešove sjene pred našim očima. Distopijsko djelo je bitno pesimistično s obzirom na sve pokušaje stvaranja idealnoga društva, ali je time ujedno i prefetično: ukazuje naime na vrijeme na opasnosti i pruža nam mogućnost društvene metanoje.

John Milton je u Izgubljenom raju iz 1667. godine zapisao: Ne dopusti da čovjek unaprijed dozna što će biti ugroza njemu i njegovu potomstvu. Distopija upravo to želi.

Renesansa distopijske književnosti

Među vrlo značajne pradistopije ubraja se Verney – posljednji čovjek autorice Mary Shelly iz 1826. godine. To je egzistencijalistička distopija i nije tek puko putovanje kroz imaginarni apokaliptički svijet, već i pogled u dušu jednoga čovjeka, posljednjega čovjeka na svijetu – Lionela Verneya koji je suočen s temeljnim pitanjima egzistencije i smisla života. Radnja je smještena u kasno 21. stoljeće, točnije u godinu 2094. Huge Luke smatra kako roman spisateljice M. Shelley time što završava slikom posljednjega Zemljanina zapravo počiva na ideji kako je ljudski tubitak uvijek samotnjački i kao takav također uvijek tragičan. Njezin distopijski praroman predstavlja vrlo ranu kritiku prosvjetiteljskoga naivnog povjerenja u napredak. Svojedobno je Shelley bila izložena najoštrijim kritikama za The Last Man i tek je 1965. godine roman ponovno probudio zanimanje književne kritike. U posljednja dva desetljeća doživljavamo pravu renesansu distopijskoga književnog žanra. Razlog tomu Tanya Lieske nalazi u velikoj prijelomnici vremena u kojemu se nalazimo, zatim u čovjekovu osjećaju gubitka kontrole i u izloženosti egzistencije opasnostima apokaliptičkih razmjera. U naravi je čovjeka da u svim velikim promjenama najprije misli u smjeru worst case, najgorega mogućega ishoda stvari. Taj osjećaj za negativno koji smo tijekom duge povijesti stekli nije nužno nešto loše jer nam pomaže da budemo oprezni i na vrijeme pokušamo spriječiti ili preusmjeriti neke razvoje. Distopijsko književno djelo u tome pogledu može biti od nevjerojatno velike koristi.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!