Ponekad pomislim da su se svijet i vrijeme u kojima živimo smanjili. (Ili je moje oko postalo skučenije, moje srce suzdržanije?) Nekada – gotovo do nedugo – vjernost i požrtvovnost su se vrlo široko podrazumijevale. Mnogi svoj život nisu smatrali svojim posjedom, svojim pravom, nego svojom službom. I bilo im je i posve razumljivo i posve prihvatljivo postojano se truditi, pa i preko svake mjere se truditi. Nisu za to očekivali priznanje s bilo čije strane. Imali su očekivanja samo prema sebi: da ustraju. Da izdrže. Jednako se to odnosilo na one koji su živjeli šire uočljivim životom, izloženi, i na one koji su živjeli u skrovitosti svojih malih ali ne manje zahtjevnih života.
Naravno, u svako je doba bilo i bit će ljudi koji nadrastaju svoje vrijeme, odolijevaju njegovim zadanostima. U svako doba ima ljudi koji ne pitaju za sebe, nego za one koje je njihovo srce prepoznalo svojima. Za ono na što su se doživjeli pozvanima. Mimo svake preuzetnosti znali su: to je do mene. Zbog toga sam rođen. Ako prođem mimo toga kao da me se ne tiče, proigrao sam svoje vrijeme. Promašio svrhu zbog koje sam došao u život, ovdje i sada. Izigrao Božje povjerenje. Njegovu nadu sa mnom.
Nekada, gotovo do nedugo, ljudi su se bez oklijevanja – nadjačavajući sva pitanja s kojima su se suočavali, svako krzmanje – odlučivali za pothvate koji su premašivali njihove snage, njihove sposobnosti. Odlučivali su se, jer se – čak i kad su se u nekom trudu zatekli posve sami – nisu oslanjali samo na sebe, nego i na Boga, na one koji su im prethodili. Bili su svjesni da je povijest život koji traje i povezuje najrazličitije ljude najrazličitijih vremena, povezuje u Duhu. Pridodati se toj povijesti bio je iskaz njihova poštovanja i zahvalnosti, njihove odgovornosti za današnji i sutrašnji svijet. Za današnje i sutrašnje ljude.
I jer su bili duboko ukorijenjeni u tradiciju, u ljubav koja je rasla, bivala sve snažnija tijekom naraštaja, i korijen njihova bića urastao je duboko, razrastao se, pa je i njihov život mogao donositi obilne plodove, razdavati ih bez pridržaja.
Ponekad pomislim da oni takvi kakvi su bili ne bi mogli stati u ovaj svijet, u ovo vrijeme, jer su veći, životniji od njih. No pomislim i da su ovaj svijet i ovo vrijeme – i kada toga nismo svjesni – obasjani njihovim životima, njihovim trudom. Da smo njihovom izloženošću zaštićeni.
U svijetu i vremenu u kojima se ljudi odviše pouzdaju u svoje snage, i povezuju s ljudima na jednaki način usredotočene na sebe i svoje probitke, nužno dolazi do smanjene zahtjevnosti prema samima sebi i prema svome trudu, do množenja postignuća bez osobitoga značenja, sve do oblikovanja svoga svijeta bez širega značenja, bez odviše spremnosti da se podupre druge.
Ne čudi da se u takvom svijetu lako zaboravljaju ljudi od nekada, ljudi koji su nadrasli svoje vrijeme (i prije toga – sebe same). Zaboravlja ih se jer je svijest o njihovoj djelotvornoj prisutnosti odviše izazovna, odviše zahtjevna, jer nas provjerava u onome što jesmo, u onome što smo spremni biti i činiti, i u onome na što se ne odlučujemo, od čega unaprijed odustajemo.
Nerijetko se čak ulaže naglašen trud da se tim ljudima od nekada otkriju neke u svoje vrijeme neuočene sjene kako bi ih se, koliko je to moguće, umanjilo, svelo na našu mjeru, olakšalo nam život u njihovoj sjeni. I tako, umjesto da nam njihovi životi, njihova nastojanja i njihova postignuća posluže kao svjetlila, mi za sebe tražimo opravdanja. Tražimo način kako ćemo sami sebe, bez odviše pitanja, okrasti. I premda se zbog toga nužno osjećamo nelagodno, nastavljamo svoj zbunjujući hod. I nismo svjesni da se odmičući od njih, odmičemo i od sebe. Kao što stablo koje odustaje od svoga korijenja, odustaje i od svoje krošnje i od svojih plodova. Od svijeta i života kojega je dio. I bez kojega ga – ne posluži li mu na dobar način – jednostavno nema.
