Uz veliku čast i osobnu radost što ću imati priliku svoje misli podijeliti svaki mjesec s čitateljima Svjetla riječi, ovaj svoj prvi tekst pišem u velikoj tuzi, nepuni dan nakon što je Zagreb pogodila velika tragedija u kojoj je jedno dijete ubijeno, a više njih teško ranjeno.
Ubojica, mentalno poremećeni mladić, hladno je ušetao u jednu osnovnu školu u zagrebačkom naselju Prečko i započeo svoj krvavi pir. Kako to obično biva u nas, tijelo nesretnoga djeteta još se nije ni ohladilo, a mediji su se počeli natjecati u tome tko će u prvi plan staviti „stručnjake” od kojih malo tko ima ikakva iskustva u radu s traumatiziranom djecom i žrtvama životno ugrožavajućih situacija. Javni prostor tako se i na ovu crnu temu otvorio i za pojedine promicatelje „new age” filozofije koji u svojim nastupima nerijetko zastupaju stavove duboko suprotne kršćanskim vrijednostima.
Vrhunac svega meni je ipak bilo izlaganje jedne psihologinje koja se inače javno zalaže za „dodavanje duginih boja u obrazovni prostor”, odnosno promicanje nakaradne rodne ideologije koja je korijen mnogih današnjih društvenih zala.
U toj šumi raznih instant stručnjaka naletio sam i na „zrno mudrosti”, konkretno intervju svoje drage prijateljice i dječje psihijatrice s KBC-a Osijek, prof. dr. Katarine Dodig-Ćurković, a koja na ovu temu, između ostaloga, kaže i sljedeće:
„Samozavaravali smo se da smo bolji od drugih i vjerovali da se ovakve tragedije kod nas neće dogoditi.” Problem nije samo u djeci već u društvu u cjelini koje je ozbiljno bolesno, nastavlja prof. dr. Dodig-Ćurković, a permisivni stil odgoja, koji ona naziva društveno prihvaćenim zapuštanjem djece, doprinosi stvaranju generacija mladih koji prkose, razbijaju, pa čak i dižu noževe, a nitko im ne može ništa.
Ovo vjerovanje da smo „bolji od drugih” i opasku prof. Dodig-Ćurković o „bolesnom društvu” ja bih usporedio sa starolatinskim grijehom „hubris” iliti pretjerane oholosti društva kao cjeline, kada se gube sve norme i kriteriji tradicionalnih vrijednosti te propada u ponor dekadencije u kojem je sve dopušteno, a nitko ni za što nije odgovoran.
Stoga smatram da suočeni s ovakvom strahotom, prije negoli uperimo prst u potrazi za dežurnim krivcem trebamo stati pred duhovno ogledalo i zapitati samoga sebe: jesam li i ja dio bolesnoga društva? Jesam li se i ja toliko udaljio od Boga? Jer upravo je napad koji već skoro dva desetljeća traje na kršćanske temelje zapadne civilizacije, a posebice katolike, jedan od glavnih uzroka „bolesti” današnjega društva, a za posljedicu koje imamo i ovakve tragedije poput sinoćnjega masakra u Zagrebu.
Zato su upravo ovi dani došašća i Božića vrijeme da preispitamo svoju duhovnu čistoću i ponizno se okrenemo Kristu i njegovu nauku, te kao vjernici ostanemo čvrsti pred izazovima „novoga doba” i bolesnoga društva, a zajedničko ozdravljenje potražimo u vjeri koja nas je kao narod stoljećima uzdizala iznad teških nedaća. Kako kaže sveti Augustin:
„Za sebe si nas, Gospodine, stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.” Uz ovu izreku, dragi čitatelji, želim vam svima MIR I DOBRO!Egida: Javni prostor se otvorio za pojedine promicatelje „new age” filozofije koji u svojim nastupima nerijetko zastupaju stavove duboko suprotne kršćanskim vrijednostima
