U životnom dobu od osam godina nisam znala ništa o Sinju. Rodila sam se i živjela u Sarajevu. Razdoblje od 1941. do 1945. godine bilo je razdoblje već dobro zahuktaloga II. svjetskoga rata, o čemu sam kasnije saznala.
Zapamtila sam bombardiranje Sarajeva 1941. godine od strane njemačke avijacije i bombardiranje Sarajeva 1944. godine od strane „Savezničkih snaga”. Tada smo se sklanjali u nekakve primitivno izgrađene bunkere. Nastupa 1945. godina. U tom dobu nisam znala što znači riječ „neprijatelj”. To je za um djeteta od 8 godina bilo nedokučivo. Ali, događanja od travnja 1945. godine, kada je „oslobođeno” Sarajevo, pa dalje, ostala su u mom ranjivom, bolnom sjećanju. Kada stigoše „oslobodioci” u Sarajevo 6. travnja 1945., stvarnost unosi u moju, dječju svijest dvije nove riječi, beznadežnoga značenja, prijeki sud.Stupio je preko noći na snagu za nevine Hrvate i Muslimane. Nestaju očevi, braća, sinovi. Odvode ih ili iz njihova doma ili sa zatečenoga radnog mjesta. Nema im više traga na ovome svijetu. Meni je moja majka tada djelovala kao junakinja jer je te kobne 1945. godine uspjela svojom neustrašivom upornošću spasiti moga tatu i svoga brata od prijekoga suda i dovesti ih pred pravdu, pred sud. Moj tata je bio osuđen samo na jednu godinu zatvora i jednu godinu prisilnoga rada, a ujak na dvije godine zatvora. To je za ono doba bila premija. Inače, moj tata je u ranijem razdoblju svoga života, za vrijeme tzv. Stare Jugoslavije, izbjegavao služiti redovni vojni rok. Umjetno bi smršavio pred vizitu. Nije sudjelovao ni u ratu. Pred kraj rata nije htio bježati s obitelji iz Sarajeva iako je, prema vijestima iz malo ranije „oslobođenih” mjesta, znao da ne može očekivati ništa dobro. On je bio samouvjeren da ni on ni njegova cijela šira obitelj nisu nikome učinili ikakvo zlo. Štoviše, zadnju koru zarađenoga kruha dijelio je sa susjedima, uglavnom, Srbima koji su živjeli u našem okruženju. Bio je obućar s niskom zaradom. Nije bilo nikome lako preživljavati prehrambenu nestašicu. U ratu nije bilo dovoljno ni kruha. To je ono doba kada se kruh pravio s krumpirom ili tikvom. „Oslobodioci” stigoše 6. travnja 1945. godine. Poubijaše koga stigoše. Srbi, susjedi ne pomaknuše ni mali prst da se zauzmu za nas Hrvate. Više nas nisu poznavali. A do tada sam im, kao susjedovo dijete, sjedila na krilu. Mi, sretno preživjeli, savladavamo sve to s mukom u duši. Izbacuju nas iz stanova, oduzimaju imalo vrijedne stvari. A kosti beskrupulozno ubijenih Hrvata i danas leže u masovnim sarajevskim grobnicama. Zna se gdje su ta grobišta. Moj tata, hvala dragom Bogu, dočekao je izlazak iz Kaznione u Zenici. Odradio je i prisilni rad u Sarajevu. Nikada nije pred nama, djecom pričao o tretiranju zatvorenika u zloglasnoj Zenici.
Prođoše tri mukotrpne godine od tzv. „oslobođenja” Sarajeva, moga rodnog grada. Godine 1948. provela sam dio školskoga raspusta u Bugojnu kod tatine svojte. Bugojno je u ratu bilo na vjetrometini svih, u ratu uspostavljenih, vojnih formacija. Kada netko zakuca na vrata, ne zna se je li partizan, četnik, Nijemac ili ustaša. U toj obitelji je bila i moja rodica po stricu s kćeri od 5 godina. Kći Dubravka odrasla je bez oca. I danas je živa. Sada čuva veliku sliku, kao uspomenu na svoga oca i strica koje nije stigla upoznati. Otac i stric su uzeti 1944. godine u rezervu od zatečene vlasti, ali nisu bili vojnici. Odvedeni su do Maribora i razdvojeni jedan od drugoga. Prema kasnijem saznanju, stric je umro u osječkoj bolnici. U Osijeku je i sahranjen. Ali, poslije „oslobođenja” Osijeka, to groblje, sa stotinama križeva, je prerovano, podignute su nekakve zgrade. Otac joj je bez traga nestao. Nikada se nije vratio.
Toga raspusta u Bugojno je došla i moja mama s mojom, šest godina mlađom sestrom. Rodica zamoli moju mamu da uoči Velike Gospe odu u Sinj, Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske da izmole Bogu i Gospi molitvu za njezina nestaloga supruga i djevera, s nadom da su negdje preživjeli. Poveli su i mene. Sestra je ostala kod babe i strine. Meni ništa ne govore o cilju i razlogu ovoga putovanja. Ja sam u autobusu čak i pjevala. Stigli smo u Sinj, pun hodočasnika, vjerojatno s istim razlozima i nakanama. Sjećam se da smo noću, čvrsto držeći svijeće u rukama, išli u procesiji prema Tvrđavi, gdje se 1715. ukazala Čudotvorna Gospa Sinjska, po volji Božjoj, za spas Sinja i njegova naroda od Turaka koji su više od četiri stoljeća držali u ropstvu cijelu Bosnu i Hercegovinu. Turci su tada doživjeli poraz. Sinj je bio spašen. Po mom uvjerenju Majka Božja ne obavlja samo volju Božju. Ona je Božji diplomat koji zna kada da se pojavi i učini Božji zadatak.
Obavili smo to hodočašće puni nade u uslišanje naših molitvi. Budući da je Sinj željeznicom bio povezan sa Splitom, moja mama je predložila da se uputimo u Split i vidimo taj dalmatinski grad. Mora da je Čudotvorna Gospa Sinjska, u nemoći da ohrabrujuće djeluje na naše molitve, primijenila svoju uhodanu diplomatsku službu kraljevstva Božjega. Usmjerila nas je na put u Split da bismo se upoznali sa sličnim sudbinama ljudi toga doba. Moja mama mi u međuvremenu uopće nije spominjala Split. Ja nisam ni znala što je more. A Split je bio „oslobođen” 1944. Nevino stanovništvo je doživjelo istu sudbinu kao i druga, ranije „oslobođena” dalmatinska mjesta. Na željezničkom kolodvoru dočekuje nas masa ljudi, Splićana, i uzvikuje „kamara, kamara”.To je bio jedan od načina zarade za život. Naiđemo u toj masi na neku gospođu koja je također nudila kamaru. Stan joj je bio blizu crkve sv. Duje. Zvala se Ana Petrošić. Ja sam je kasnije zvala teta Ana. Stan je bio velik, trosoban, suvremeno opremljen, ali su joj tadašnje vlasti oduzele pola stana. Ubacile su joj partizansku obiteljkoja joj nije plaćala nikakvu naknadu. Njoj su ostavili „tinel” i nekakvu malu prostoriju za kuhinju u kojoj se nalazio i WC, jednu tavansku malu prostoriju gdje je držala 3 kokoši da ima koje jaje za preživljavanje. Toga ljeta joj je 17-godišnji sin upravo pobjegao u Argentinu. Nikada ga više nije vidjela. Imala je i kćer, Ines (18 godina stara). Rodila je izvanbračnoga sina s nekim oženjenim partizanom iz Sućuraja koji ju je odmah ostavio. Mora da je taj čin poniženja bio jedan od poteza „oslobađajuće” vojske. Teta Ana očajna. Kći čisti tuđe kuće da zaradi za nešto hrane. Teta Ana je bila nježne građe, ali je uspijevala raditi u nekom restoranu perući suđe pod hladnom vodom. Dlanovi i prsti otečeni. Reuma čini svoje. Njezina psiha je temeljito urušena. Govorila je uvijek kroz suze. Njezin život bio je sasvim drukčiji prije „oslobođenja”. Vidi se po govoru da je bila otmjena žena. Ali, teška sudbina joj je život okrenula naopačke. Suprug joj je bio dentist. Za vrijeme rata je imao svoju ordinaciju. Bavio se svojim pozivom. Naravno da je za vrijeme rata morao primati i vojna lica okupacijskih snaga za liječenje i vađenje zuba. Okupacijska vojska su bili Talijani. Dolazi „oslobođenje”. Supruga tete Ane „oslobodioci” odmah lišavaju slobode jer je njegovo bavljenje profesijom protumačeno kao suradnja s neprijateljem. Počinje „oslobodilačko” iživljavanje. Nije bila dovoljna samo smrtna kazna. Trpaju supruga u sepet, utovaruju u kain (mali čamac), voze do Visa i natrag. Što su od njega radili tijekom toga putovanja, ne znam. U povratku u Split odmah je strijeljan. Nije nikada saznala ni gdje je pokopan. Ostala je sa sinom i kćeri. Sin je, dakle, uspio emigrirati u Argentinu, a kći, Ines ostaje s majkom i svojim izvanbračnim sinom, Nešom, nikada se nije udala. Ali, ostao je s njima dragi Bog.
Moja obitelj je sljedećih godina s njima održavala prijateljski kontakt. Svake godine smo dolazili kod njih na odmor i pošteno plaćali za boravak u njihovu, tada, skučenom stanu. U to doba je država galantno davala popust za prijevoz vlakom, brodom, čak i za smještaj u hotelima, da bi se iskupila za ona nebrojena „oslobodilačka” ubojstva. Došla je teta Ana i kod nas, u Sarajevo, za Božić, dolazio je i Nešo, njezin unuk.
Vjerom u dragoga Boga i Majku Božju, zajednički smo čuvali teške uspomene prošlosti iz Sarajeva, Bugojna i Splita, a Sinj s Čudotvornom Gospom Sinjskom i danas služi vjernicima kao svjetionik u potrebi.
(Helena Klaser, Kalendar sv. Ante 2025.)
