Početna stranica » Kada nekom smrkne…

Kada nekom smrkne…

6 min

Upravo kao što se nakon zabave i veselja spremaju novi tmurni oblaci koji nagovješćuju nove serijske kataklizme. Danas imamo slična uvjerenja kod velikog broja ljudi koji nagovješćuju Sudnji dan, pogotovo kada razmišljaju o ratu u Ukrajini

Ništa novog pod suncem, budući da nakon sunca dolaze oblaci, a onda nevrijeme. A nakon smrti dolazi rođenje. A onda ponovno smrt.  Uskrs je važan datum u kršćanskoj civilizaciji,  ne samo radi svoje vjerske simbolike  vezane uz uskrsnuće Isusa Krista, već i radi toga  što je ideja rođenja i smrti, premda pod raznim nazivima, dio predaje svih europskih pretkršćanskih kultura. Nakon velikih katastrofa i ratova dolazi  doba mira i uspona novih civilizacija. Upravo kao što se nakon zabave i veselja spremaju novi tmurni oblaci koji nagovješćuju nove serijske kataklizme. Danas imamo slična uvjerenja kod velikog broja ljudi koji nagovješćuju Sudnji dan, pogotovo kada razmišljaju o ratu u Ukrajini. A koliko je samo od pamtivijeka bilo takvih pomisli o Sudnjem danu! Pomisao o kraju povijesti i nastupu nekog novog zemaljskog raja samo je inverzija na Sudnji dan! Takva ideja o dolasku zemaljskog raja još je uvijek temelj komunističkih i liberalnih teoretičara. Ujedno je takva optimistička misao, odnosno svjetonazor o kraju povijesti i zemaljskom raju, oblik prvorazredne liberalno-komunističke prijevare. Jer i nakon najljepšeg vremena sa puno sunca i puno cvijeća, opet mora pasti snijeg, a često i prave bombe. Pomisao da će nakon hrvatske Oluje iz 1995. povijest u Hrvatskoj stati i da će se svi Hrvati naći u ekumenskom zagrljaju, oblik je samozavaravanja. Prave oluje i prave katastrofe tek slijede. U načelu, u Europi u proteklih dvije tisuće godina, ratovi, bilo oni regionalne, bilo  lokalne, bilo kontinentalne naravi, zbivaju se u prosjeku svakih 45 godina. Kako vrijeme odmiče sve manje i manje ljudi i Hrvatskoj zna što je bio Domovinski rat u Hrvatskoj, a još manje ljudi u Europi zna što se zbilo u masovnim komunističkim klanjima na bezbrojnim hrvatskim križnim putevima  od 1944.-1950. Grčka Božica Lethe simbol je zaborava – zaborav koji svima nama ponekad  dobro dođe, premda svatko od nas voli isticati svoja sjećanje putem umanjivanja sjećanja na tuđe katastrofe.   

Naricanje o smrti Zapada nije samo omiljena tema modernih pesimističkih filozofa poput Oswalda Spenglera. I starorimski pisac Polibije pisao je u svoj VI knjizi o prolaznosti svih civilizacija, pa tako i Rimskog Carstva. Rimski povjesničara Sallust vidi pak u luksuzu i raskoši rimske vladajuće klase prve početke rasula društva, odnosno svog Rimskog Carstva. Dokle god je Rim živio u strahu od neprijateljskih uljeza (metus hostilis), dotle su građani Rima pokazivali osjećaj za solidarnost i spremnost na žrtvu – ali i na vojni otpor. Padom Kartage 146. godine prije Krista, dotokom silnih bogatstva u Rim, u Rimu se stvara klima nerada i lagodnog života, koje će nekoliko stoljeća kasnije dovesti do propasti Rimskog Carstva.

I svako zlo za dobro..

Teorije katastrofe, misli i pomisli na kraj svijeta, vuku se već tisućljećima u europskoj civilizaciji. No svaki čovjek koji je sudionik katastrofe svog vremena pomišlja  da je katastrofa koja je zadesila njega ili njegov narod ujedno i kraj cijelog svijeta. No nije baš tako. Jer kad nekom smrkne drugome uvijek svane. U Zagrebu se Domovinski rat drugačije doživljavao nego u Bosni. U jeku Domovinskog rata, tamo negdje sredinom 1994., moglo se vidjeti u Zagrebu boj skupocjenih automobila i broj žena u skupim nerčevima i perzijanerima, tako da je prolaznik dobivao dojam zemlje u miru i raskoši. No samo 30 km istočnije ljudi su vježbali talent za preživljavanje. 8. svibnja 1945. godine nastupila je opća katastrofa za hrvatski narod; no 8. svibanj 1945. bio je mjesec velike radosti i slavlja u komunističkom Beogradu, Moskvi i kapitalističkom Washingtonu. Te deum u zagrebačkoj katedrali bio je sasvim drugačiji u travnju 1941., a sasvim  drugačiji u travnju 1945.

U vremenima velikih geopolitičkih poremećaja i društvenih rascjepa, poput onih koji su potaknuti u nedavno ratom zahvaćenoj Ukrajini, nagađanja i predviđanja o nadolazećem Sudnjem danu ponovo dobivaju na popularnosti. Nekad su stari Rimljani tražili odgovor za svoje nadolazeće vojne uspjehe i neuspjehe kod svojih haruspicija, augurija ili u svojim Sibilinskim knjigama. Danas u liberalnom sistemu u Hrvatskoj postoji raširena pomama da se za svaku sitnicu zove „stručnjaka” koji će dati svoju formulu, bilo o zdravstvenim, bilo o političkim zbivanjima. Umjesto baba gatara, nekromanata, razno, raznih gričkih vještica, imamo danas u Hrvatskoj brojne samozvane eksperte i stručnjake koji nude svoje vizije spasa – bilo da je riječ o formuli za prestanak rata u Ukrajinu, ili formuli za olakšanje tvrde stolice. Ono što je zajedničkog svim tim modernim sveznadarima je da njihove prognoze nikad nisu točne, ili još gore da niti oni sami nikad nisu u stanju naći zajednički rječnik u svojim vizijama i televizijskim prodikama. Gledajući u retrospektivi, možemo zaključiti da su alkemičari u ranom Prosvjetiteljstvu u Europi imali više pameti nego svi silni moderni geostratezi, politolozi, grafolozi, a kamo li tek prolazni političari. Osim što je rat u Ukrajini stvorio milijune izbjeglica, on je također izrodio masu dobro plaćenih šarlatana i lažljivaca koji u načelu zbunjuju puk.

Osobe, pojedinci koji dvoje o apokaliptičkim formulama režimskih sveznadara, postaju prve mete napadaja. Sukladno tome Sustav njih mora ukloniti. Stoga, s jedne strane, imamo danas režimske glasnogovornike koji neprestano daju ružičaste formule o rođenju novog raja na zemlji. S druge strane, ti isti režimski ili prorežimski sveznadari stalno uskršnjuju aveti apsolutnog zla koje vreba pod krinkom „neonacista”, „religioznih fundamentalista”  „desničarski ekstremista”, i uvijek prisutnih „ustaša ”. Sve te negativne spodobe dio su novog liberalnog bestiariuma  – koje su itekako potrebne Sustavu da sebi priskrbi međunarodnopravni legitimitet. Ako neki slobodni duh ili nekonformistički pojedinac  ikada dovede u pitanje  rajske ili demonološke scenarije Sustava, osuđen je na šutnju; ili još gore, pokucat će mu na vrata  Policija misli. U području borbe protiv Velike Laži, činjenice i empirijski podaci više ništa ne znače. Sustav zahtijeva da se njegovi podanici ponašaju kao poslušni zatvorenici koji čekaju na svoju smrtnu kaznu – ali čiji datum izvršenja nikada ne smiju saznati.

U svojoj želji da zaustavi protok vremena i podari čovječanstvu formulu spasenja Sustav ne smije dopustiti kritiku svojih liberalnih mitova o kraju povijesti i vječitom ekonomskom rastu. Scenarij svog mogućeg rasula čini Sustav u EU i SAD-u nervoznim te stoga i iracionalnim. Sustav stoga potiče svoje medijske sluge da budu stalno na oprezu i da ne posustaju u kriminalizaciji neistomišljenika. Dakle, nekonformističkog čovjeka, autora ili mislioca Sustav označuje kao spodobu koja više nije čovjek – već opasna neman. Označen kao opasna neman taj čovjek više nije ljudsko biće – stoga on nema pravo niti na „ljudska prava” niti na zaštitu zakona. On mora biti zauvijek uklonjen.

Kraj završnih vremena

Nekada, davno za mnoge ljude u Europi, osobito one u istočnoj Europi, komunizam je bio simbol kraja povijesti. Činilo se da je komunistička era nakon završetka Drugoga svjetskog rata bila zacrtana za vijeke vjekova. Doista, nakon katastrofe 1945., bilo je mnogo pametnih Europljana koji su ozbiljno mislili da komunizam nije samo kraj njihovog svijeta, već i kraj cijelog svijeta. Danas Europljani i Amerikanci mogu postaviti isto pitanje. Počinju li rasulom Zapada još strašnija vremena? Ili je kaos u Sustavu samo prolazni kozmički zijev nakon kojeg opet dolazi veselje i zabava?

Mogu li sadašnja vremena u kojima sada živimo biti gora nego što već jesu? Gdje je kraj završnih vremena? U širem kozmičkim okvirima, vremenski tijek Sustava predstavlja samo djelić sekunde. Međutim, za jedan prosječni životni vijek od cca 70 i nešto godina i jedna godina čekanja čini se kao cijela vječnost. Razmišljanje o vremenu kao cikličkom procesu oduvijek je bilo u modi kod brojnih autora Antike. No čak i nestankom europskih naroda, pa čak i nestankom Hrvata sa zemljopisne karte, povijest će ići dalje svojim tijekom. A nekom drugom pojedincu, nekom drugom narodu tada će lijepo svanuti lijepi politički obzori. Uz značajne promjene u Europi i Americi, praćene globalnim financijskim i ratnim previranjima, propast Zapada nije više radna hipoteza.