Početna stranica » Kad utihne miris cimeta

Kad utihne miris cimeta

162 pregleda

Predlažem, da ovog Došašća temeljito pospremimo sebe od nerazumijevanja, sumnji i zamjeranja. Da počistimo sve ružne izgovorene i neizgovorene riječi, misli i geste koje pritišću i bole predugo.

Priznajem, oči mi se ne mogu nasititi jeseni. Pa prebiru… Mekani tepih zlatnog, šuštavog liš­ća zameo je parkove. Samo oni posebno okretni listovi potpomognuti vjetrom dolepršaju tvrdoglavo i na pomno očiš­ćene nogostupe. Pazim da ih ne nagazim i time onemogućim u daljnjem lutanju svijetom… Nevjerojatno, ali još jednom imam dojam da su se početak nastave i blagdan Svih svetih jedva zgurali između ljetnih žega i promrzlih ruku! A evo, dok sam navukla prvi par rukavica ove godine, stiglo je i vrijeme Došaš­ća, priprave za Božić…

U hodu odmahujem glavom dok raspravljam sama sa sobom. Nailazim na skupinu ljudi pored vozila hitne pomoći. Šute okupljeni u nepotpunom krugu oko osobe koja leži na podu. Točnije, par tenisica je prvo što ugledam, a onda razaznam čovjeka sportske građe, u raskopčanoj biciklističkoj opremi, starog (ili mladog?) 50-ak godina. Oči su mu zatvorene, lice blijedo, poluduga kosa kao srebrna kruna rasuta po sivom asfaltu. Oko njega bolničari, liječnik. Razgovaraju brzim kratkim rečenicama, gotovo riječima. Uzimaju dijelove medicinske opreme. Pokušavaju, daju sve od sebe u, slutim, unaprijed izgubljenoj bitci za život. Promatrači čekaju i time gotovo inzistiraju, traže naznaku poboljšanja. Uzalud. Čini se da je došlo vrijeme za njegov odlazak. A ja? Postiđeno sklanjam radoznali pogled i još više ubrzavam korak, nastojeći mu, barem sa svoje strane, vratiti mrvicu dostojanstva i privatnosti. Pruženom na nemilosrdnoj hladnoći asfalta.

Ta svi smo samo putnici u svakom danu, i nitko ne zna kad će biti pozvan da šutke krene. Unatoč tome, svakodnevno, gubimo dragocjeno vrijeme vrteći se u skučenom krugu interesa i promišljanja, nastojeći obaviti što više banalnih stvari u zadnji čas.

Do kraja dana lutam u mislima između nesretnog čovjeka u odlasku i Došaš­ća na vratima.

Od časa kad dođemo na ovaj svijet, pa do onoga kad s njega odlazimo, jedina dodirna točka u raznim životnim epizodama, jedina okosnica, je priprava, priprema. Ne mislim pri tom na one očite, vidljive znakove pripreme bilo čega. Ne na nagomilanu hranu, sjajne ukrase i prilagođene običaje, već na unutarnju, tihu, duhovnu pripremu i vlastitu izgradnju.

Ta svi smo samo putnici u svakom danu, i nitko ne zna kad će biti pozvan da šutke krene. Unatoč tome, svakodnevno, gubimo dragocjeno vrijeme vrteći se u skučenom krugu interesa i promišljanja, nastojeći obaviti što više banalnih stvari u zadnji čas.

Više puta sam pomislila kako nam je Bog dao predivan dar kad nam je omogućio zaboravljanje, prije svega ružnog i tužnog, svega što nemilosrdno udari u grudi i ostavi bez daha. Sada sam sigurna kako smo darovani daleko većim i vrjednijim darom, a to je „ne znati ni dana ni časa”. Život bi inače postao tek teret odbrojavanja preostalog vremena koji bi bivao sve teži i guš­ći kako bi se primicao poznati nam dan „odlaska”… Hvala ti Bože na neznanju, ujedno i na nadi.

S druge strane, na taj način smo preuzeli veliku obvezu – biti spremni, uvijek. Biti pomireni sa svima i sa svime, u miru sa sobom. Prihvatiti da se baš nikada neće sve završiti. Nikada sve posložiti. Nikada sve objasniti. Nikada sve podijeliti. Nikada do kraja… Niti ne treba! To ne znači, istovremeno, da treba biti puki promatrač. Dapače! Život je skup priprava, velikih i malih, stjecanje „kondicije duha”, stalnih priprema za onaj posljednji i vječni „Božić”. I zaista, neprestano rastemo i mijenjamo se pospremajući i preuređujući sobe svoje duše i savjesti. Pri tom Bog čudesno pronađe put do svakoga od nas, pronađe način da nas usmjeri, da nas navede, ne ograničavajući pri tom našu slobodu. Samo ga treba čuti.

Prosinac je mjesec užurbane pripreme, planiranja i pospremanja. Ukrašavanja. Svake godine sve ranije. Sve više rutinski, površno… Doba je to i kad se učestalo poziva na humanost, dobra djela i otvorenost prema drugima, prema onima koji nas trebaju.

Mislim da je krajnje vrijeme da uobičajeno obrnemo, tj. da vrijednosti postavimo ispravnim redoslijedom i na pravi način.

Stoga, predlažem, da ovog Došaš­ća temeljito pospremimo sebe od nerazumijevanja, sumnji i zamjeranja. Da počistimo sve ružne izgovorene i neizgovorene riječi, misli i geste koje pritiš­ću i bole predugo. One riječi koje truju pogled usmjeren na drugog čovjeka, ma kako nam bio „kriv” i ma koliko mi bili „u pravu”. Predlažem da se okitimo zimzelenim poštovanjem i samopoštovanjem, vjerom u sebe i vlastite prosudbe, i sve to, odmjereno čistim srcem, bez umjetnog sjaja. I da, svakako, da pripremimo sebe na to da ovo bude tek prva godina u kojoj ćemo zaista i potpuno biti, ali i ostati spremni. Neka ovaj prosinac bude početak cjeloživotnog Došaš­ća. Koliko god ono trajalo. Kad god bili pozvani, jer uvijek je iznenada.

Ono ostalo će se, kao i do sada, kupiti, počistiti i spremiti. Opet nećemo baš sve do kraja završiti. Kao niti jedne godine do sada. Gledat ćemo na to, od sada, bez nezadovoljstva, samo kao na znak da naša životna priprava još nije završena. Kao na još jednu pruženu priliku i nakon što utihnu božićne pjesme i mine miris cimeta u kuhinji… Jer Djetešce se rodilo, ali i ostalo sa svima nama. Zauvijek.

Zato, radujmo se iskreno!