Početna stranica » Kumstvo za sitniš

Kumstvo za sitniš

125 pregleda

Milost nije tren potaknut strepnjom ili dobrim raspoloženjem. Jednako kao što molitva nisu tek riječi, govor da bi čuo sebe samoga. Ona je poziv, znak da si spreman prihvatiti Božje djelovanje

U nedjeljno jutro, još pomalo snen, ali ispeglan i ubrzan, jer red se zna, ulaziš u crk­veno dvorište. Žuriš, pogledavajući na sat, kao da ćeš tako usporiti vrijeme i skloniti mrki pogled inače simpatičnog svećenika s tvoga lica kada, opet u zadnji tren, otvoriš teška vrata. Pri tom će se i većina polupoznatih i prijekornih lica, šareno posloženih u klupama, kao po naređenju okrenuti prema tebi. Netom prije tog tvog još jednom odigranog ulaska, nailaziš na njih – ljude pruženih ruku. U prolazu čuješ kako te ispočetka molećivo pozivaju, dok ti pored njih prolaziš, sve agresivnije, gotovo prijekorno, a oni guraju ruku, kapu ili posudicu za novac prema tebi. Budući da nemaš vremena niti staviti ruku u džep, prolaziš pored njih, ulaziš i postaješ dio svega onoga o čemu si žureći razmišljao.

Zadovoljan i znatno usporeniji izlaziš nakon mise, pozdravljajući, više ili manje srdačno, poznanike u prolazu. Jeka propovijedi, pjesme i pričesti doprinese tome da se osjećaš pomalo odabran, u milosti, a ponekad na pogrešan način čak i – važniji. Osim toga, nije loše da On odozgo vidi i to, pa kao kakav samosvjesni vlastelin stavljaš znakovito ruku u džep i pružaš kovanice onoj pruženoj ruci na ulazu koja ti se, sada pri izlasku u zadnjem pokušaju, trpa u lice.

To što ćeš za koji dan u nekom trgovačkom centru možda sresti tog istog čovjeka, samo što će ta danas pružena ruka gurati kolica za kupovinu daleko punija od tvojih, a on biti bolje obučen i raspoloženiji od tebe, to je dio jedne sasvim druge priče. Ovaj put.

Zato ćeš, ostajući u ovom mirnom, nedjeljnom ritmu odmora odgledati na TV-u udarnu priču o stvarnom kišnom čovjeku, kako su ga nazvali. Čovjeku koji je prije 36 godina dovezen u bolnicu na Rabu. Kako nikakve isprave nije imao, uz to je osoba ograničenih mentalnih sposobnosti i vrlo oskudna govora, bilo je nemoguće utvrditi mu identitet, pa je ostao ondje. Do danas. Za drugo ne zna. Njegov svijet je bolnički krug. Pokušavalo se utvrditi tko je taj čovjek, kojega je bolničko osoblje prihvatilo, čak i zavoljelo. Bez uspjeha. Sve do trenutka kad mu je država, slovom birokracije i zakona, ukinula besplatno liječenje, jer on nije ničiji državljanin, nema ni pravo ime, prezime. Tada su se uključili mediji, stvorili priču, pa navodno čak i pronašli obitelj kojoj on pripada.

Zadovoljan zbog pozitivnog završetka priče, jer i ti si, eto, dio društva koje je to riješilo, sito ćeš se potapšati po trbuhu i pogledati još jedan dokumentarac o životu u Africi ili pročitati poziv UNICEF-a, sveprisutan sad pred blagdane. Bit će to još jedan poziv za doniranje nekog iznosa koji će promijeniti nešto… Još jednom ćeš važno i samosvjesno dati prilog, da bi se društvu uz kavu mogao pohvaliti kako si kum egzotičnom djetetu, tamo negdje za neki sitniš mjesečno…

Sjećaš se one prispodobe o bahatom sucu, u nekom gradu, koji se Boga nije bojao, a za ljude nije mario? Upravo njemu obraćala se neka udovica, tražeći zaštitu u postupku protiv nje. Uporno ga je molila za pomoć, a on ju je ignorirao. Na kraju je odlučio uslišiti njezine molbe. Ne zbog toga što mu je bilo žao te žene, a ni zbog Boga. Ne. Učinio je to samo zato da mu više ne dosađuje.

Upravo je takva milost stavljanje kovanice u poturenu ruku ispred crk­venih vrata. Ruku koja koristi tvoje sebično shvaćanje milosrđa. Ruku koja živi od predvidivosti tvojih postupaka, tu, pred crk­vom.

Baš kao i onaj kišni čovjek iz rapske priče. Samo zato što ljudi uglavnom žive u svojim obiteljima, smatramo da je i za njega tako bolje? Insistiramo samo na takvu završetku ove priče, naša milost tako hoće? Pa taj čovjek niti ne zna da postoji svijet izvan bolničkih zidova! I kakva je uopće ta obitelj koja je biološki njegova? Ljudi vole priče, vjerojatno i osjećaju nešto prema njemu ili tako vjeruju, ali to su samo njihovi kriteriji pravde i milosrđa. Poklapaju li se s njegovim potrebama? Što kad bude ljut, neraspoložen, tužan? Što kad nastanu nesporazumi? Bit će teško i njemu i njima. Pa taj čovjek je za njih potpuni stranac i to stranac čije zdravlje, duša, treba puno više, više pomoći, ljubavi. U potpuno nepoznatom okruženju? Odjednom. Bože… Tko uopće određuje što je za njega milost?

I ona mala curica, tamo negdje daleko, do koje će tvoji novci stići i napraviti potpuni preokret u njezinu životu. A hoće li? Stići? I što točno postići? Možda postoji bolji način. Ne razmišljaš. Tebi je dovoljno. Dao si. Viđen.

Milost nije tren potaknut strepnjom ili dobrim raspoloženjem. Jednako kao što molitva nisu tek riječi, govor da bi čuo sebe samoga. Ona je poziv, znak da si spreman prihvatiti Božje djelovanje. Vremenom molitva postaje sve više šutnja u kojoj Ga slušaš i čuješ. Postaje tek sredstvo do cilja. Postaje potreba.

Tako i iskamčena, prigodna milost koja je svrha sama sebi, samo kao vanjski čin davanja, ogoljena je i obezvrijeđena, nevažna, često bahata. Prazna. Ona treba biti unutarnja potreba, dio postojanja, dio tebe. Jer ona je tvoj način života i promišljanja koji traje, koji živiš i prenosiš dalje u svakom trenutku. Dajući tako nenametljivu, ali dostojanstvenu sliku onoga što jesi. Promišljen. Dovršen. Vjernik. Čovjek.