Svako je dijete neizmjerno sretno kad mu roditelji tijekom šetnje kupe balon. Nešto kasnije, kad se ručica umori od čvrstog stiska, a pogled zastane na klackalici, balon postane teret. Sve dok se uzica nenadano ne otme iz šake, a balon se onako šaren i sjajan vine slobodan, visoko u nebo. Tada opet postane – čežnja.
Mislav ne zna što je čežnja. Otkako se sjeća, sve mu je polazilo za rukom i bilo po njegovoj volji. Školovanje, sport, izlasci, odjeća ili kakav hir, uvijek je imao puno više nego što su mu roditelji, realno, mogli priuštiti. Imali su samo najbolju namjeru…
Pažen i mažen ubrzo je izrastao u naočitog, pomalo uobraženog, mladog čovjeka. Oženio se pametnom, ali nesigurnom djevojkom, poslušnom jedinicom iz dobre građanske obitelji. Obitelji koja ga, nekim čudom, nikad nije prihvatila.
Stigla su i djeca, mlada se obitelj kućila, sve prema Mislavovim željama. Desetak godina u centru, pa onda gradnja lijepe kuće s velikom okućnicom na periferiji grada. Dobro se oženio, a i prodao je dio imetka koji su mu dali roditelji, sve je birao i oblikovao po svojoj volji. Njegova su djeca rasla u blagostanju, ali je u obitelji samo jedan roditelj odlučivao o svemu – Mislav.
Mali su ljudi brzo odrasli. Uglavnom previše odgovorni, često nesigurni, a sve zbog stalnih, visoko postavljenih zahtjeva njihova oca. Istovremeno, bez željenog priznanja, pa i jasno iskazane ljubavi. Naviknuli su živjeti tako, usmjereni jedni na druge. Mati, nesposobna suprotstaviti se ocu, šutke se povinovala njegovoj volji i odlukama, pa i kad bi duboko u sebi znala da nisu ispravne, da nisu najbolji izbor za neko od djece. Mislav je na poslu bio uspješan, priznat. Zarađivao je brzo i isto tako trošio, na sebe i svoje potrebe. Jer ono najbolje ima svoju cijenu.
Kažu – takva su vremena?! Istina, proživljavamo velike promjene i pomake u općedruštvenim, političkim, vjerskim i svim ostalim segmentima života. Smatrali ih boljim ili lošijim, svakako su drukčiji.
Jednog ranog ljetnog poslijepodneva njegova je suradnica uznemirila obitelj. Rekla je da Mislav ne odgovara na pozive, da trebaju dogovoriti detalje oko sutrašnjeg poslovnog puta. Vrijeme je protjecalo, on i dalje nije odgovarao. Primili su tek poruku s njegova telefona da je na putu. Nije se pojavio ni na zakazanom sastanku kasnije tog poslijepodneva. Nakon toga mobitel je bio isključen. Sada su bili ozbiljno zabrinuti. Naviknuli su da odlazi i vraća se, često je službeno putovao. Ali bez osobnih stvari, bez terapije koju redovito uzima? Nazivali su poznanike, pokušavali rekonstruirati njegovo kretanje tog dana. Zabrinutost je rasla, a potraga ostajala bez rezultata. Spustila se noć, ubrzo se približilo i sljedeće jutro, a strah se uvukao u kosti. U potragu je uključena i policija, svi koji bi mogli pomoći. Pretraživali su šire područje. Bez rezultata. Nadali su se, mada je od njegovog nestanka prošlo već više od 24 sata.
Spustila se i druga noć. Po tko zna koji put obilazili su sva mjesta gdje je postojala i najmanja mogućnosti da naiđu na kakav trag. Premoreni i beznadni pretraživali su parkirališta, pa i ona bolnička. I konačno, gotovo na odlasku, ugledali su parkiran poznati automobil! Utrčali u bolnicu i dobili tek šturu informaciju da je dobro, da se sam dovezao, da im više bez liječnika ne smiju reći i da dođu ujutro. Od tada se sve odvijalo kao u ispremetanom filmu, prepunom pitanja na koje nema odgovora. Ili barem nema onih pravih. Mislav im je tek rekao da mu je pozlilo, stigao je do bolnice, upao na brzinu u obradu i zbog pregleda i umirujućih sredstava nije ni bio svjestan da su prošla dva dana. Hm…
Ubrzo je i otpušten s bolničkog liječenja. Čudio se, pa i durio zbog nastale gužve, ne shvaćajući zašto je, uopće, trebao ikoga i o čemu obavijestiti?! Jer to je samo njegova stvar…
Previše je tu ali i zar, previše za čovjeka koji je odgovoran na poslu, a koji samo tako nije nikome javio da neće nazočiti kolegiju, niti otići na službeni put. A bio je sposoban sam se dovesti automobilom? S druge strane, čak je i notorna laž tek sjena tuge, naspram njegova grubog odnosa prema najbližima.
Kažu – takva su vremena?! Istina, proživljavamo velike promjene i pomake u općedruštvenim, političkim, vjerskim i svim ostalim segmentima života. Smatrali ih boljim ili lošijim, svakako su drukčiji. Mijena. I gotovo uvijek nauštrb vremena i volje za iskren razgovor, koji tako postaje tek jednosmjerna aktivnost. Monolog. A s vremenom ni to. Tako i najuža obitelj, kao osnovna karika, biva ispresijecana visokim zidovima šutnje, često netrpeljivosti, barem ignoriranja. Zidovima toliko visokim da nastala tišina odzvanja po (pre)širokim hodnicima polupraznih obiteljskih kuća. Kako onda prihvatiti mrke ljude okupirane samo sobom, koji su davno zaboravili razgovarati, kako od njih očekivati toleranciju za svijet iza zaključanih vrata? Za one izvan dvorišta uređenog prema njihovim mjerilima? Za druge i drukčije? Čak i ako su odrasli pod njihovim vlastitim krovom? Ili za njih pogotovo ne?
Baš kao i svako ozdravljenje, i ovo kreće iznutra. Riječ po riječ. Dovoljno je, barem ponekad, ušutjeti i saslušati i dijalog će postati način života. I puno šire od same obitelji. Najteže je shvatiti. I ti si Mislav?
Viktorija Banić, diplomirana pravnica. Suradnica Hrvatskog Glasa Berlin. Majka dvoje djece. Rođena u Imotskom 1971., a živi i radi u Zagrebu.
Kaos kao fraktal? Zato jer se dobro prostire posvuda, pa i u kaosu. Kao beskrajan fraktal.
[email protected]
