Početna stranica » Kad svršetka nema

Kad svršetka nema

131 pregleda

Sva se preznojila od muke i želje da mu olakša, ali nije pomoglo. Božo nervozno gura olovku i onom drugom rukom, okreće ju naopako, vodoravno, sve samo ne onako kako bi trebalo

Jednoga sparnoga kasnoproljetnoga dana upoznala sam gospođu Sanju Rudnički i gospodina Božu Čopa. Znala sam da ću život to dvoje ljudi i način na koji su me dotaknuli pokušati ispričati. Tekst koji imate ispred sebe razlikuje se od onih koje inače  nalazite u ovoj rubrici, ali kako je tema broja eutanazija, shvatit ćete zašto mu je pravo mjesto baš ovdje i upravo sada…

Božo je 1943. godine imao samo godinu dana kada mu je poginuo otac, a zbog prijetnji četnika da će ostati i bez sina, nepismena majka Jaga s Božom i sestricom mu bježi iz Lipovače prema Zagrebu. Djecu ostavlja u Brezovici u domu za nezbrinutu djecu i traži posao.

Pomaže joj tada zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac – nalazi joj smještaj i posao u Kloštru Podravskom na dobru pod okriljem župnoga dvora. Jaga uzima djecu iz Brezovice i odlaze u Kloštar Podravski. Božu nakon osnovne škole svećenici šalju u Zagreb u gimnaziju na Ksaveru. Žele da i Božo postane svećenik, a kad se on usprotivi, prestaju ga i školovati. Uporan da ostane u Zagrebu, upisuje I. zagrebačku gimnaziju. Bez smještaja, a zbog svoga podrijetla i bez stipendije (za oca četnici iz njihova kraja, kasniji partizani, jasno, napisali da je poginuo u borbi s partizanima), pa spava po hodnicima kuća, radi fizičke poslove.

U Zagrebu završava Ekonomski fakultet i sa suprugom arhitekticom odlazi u Njemačku, dobivaju i dva sina, kupuju kuću u Frankfurtu, grade na Korčuli. Razvode se, mlađi sin je narkoman, a niti jedan nije ni pokušao studirati. Djeca odlaze, prekidaju svaki kontakt s Božom. Božo je cijeli život vjerovao da će mu se obitelj vratiti. Prvi moždani udar 2006., prvi srčani i ne zna kad je bio, drugi 2008… 2014. godine uz pomoć policije nalazi i okuplja svoju obitelj, nudi im da žive zajedno, da mu pomognu. Sinovi baš nisu radišni, već 25 godina žive od socijalne pomoći, životi su im prerazličiti, nemoguće…

Početak suživota

Sanja je rođena 1962. godine. Brak, u kome je u svemu bila sama ili psihički zlostavljana, troje odrasle djece – i sami podstanari i s nesigurnim primanjima. Bila je vlasnica obrta, borba s plaćanjem, kreditima, blokadama, nespavanje i konačno odluka o zatvaranju. Depresija, urušavanje obitelji… Molila se Gospi da joj pomogne naći posao izvan Hrvatske. I stvarno, preko poznanika je čula za čovjeka koji treba pomoć i njegu. Početkom 2015. kreće busom za Frankfurt i započeo je Sanjin i Božin suživot. (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete na ovoj poveznici ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]