Malo je reći kako je Bog rasipao kada je BiH darivao prirodnim ljepotama. Toliko ih je, da ih mi koji ovdje živimo gotovo i ne primjećujemo, jer smo se već odavno naviknuli na ovo izobilje.
Kada nešto veliko želimo reći o našim prirodnim ljepotama, jednostavno nam nedostaju prikladne riječi pa, gotovo kao po pravilu, citiramo strane putopisce koji nisu mogli niti željeli sakriti ushit ljepotama naših planina, polja, rijeka, jezera… Ma, gdje god čovjek baci pogled, doslovno ga zapljusne ljepota u kojoj najčešće uživaju stranci koji se, opet gotovo kao po pravilu, mogu najčešće susresti na našim planinskim vrletima. „Dobar dan! Mi smo iz Češke…, Austrije…, Nizozemske…, Njemačke… Tako je lijepo ovdje!” „Da, da, prelijepo je!” – najviše je čime čovjek može zaokružiti ono što se riječima ne može izreći. Nije da oni nemaju u svojim državama prirodnih ljepota. Imaju oni i ljepših i boljih i uređenijih i utegnutijih… ali nemaju ovakvih kakve su naše: pitomo divlje, visoko niske, brdovito ravne… drukčije. Jednostavno, prirodne ljepote s potpisom. Gdje god čovjek pogleda ne vidi što je već vidio, nego uvijek otkriva nove detalje božanske umjetnosti.
Zato je nemoguće naše prirodne ljepote svrstati u rubriku Copy – Paste, osim… osim naše kronično bolesne nebrige, indiferentnosti i doslovnoga iživljavanja s kojima se obračunavamo sa svim svojim prirodnim datostima do kojih možemo doprijeti! A ono što je gore i od lošega jest činjenica što nam je to već postalo normalno, čak bi se moglo reći i prirodno. Zastanite samo na trenutak i pogledajte bilo koju našu rijeku iz koje se do skoro moglo piti. Ne, nismo mi njih samo ranili pa se jadne, iznemogle i umorne s mukom vuku kroz vremenske slojeve smeća na nečemu što se nekad davno zvalo obala nego smo ih nehajno ranili na smrt i u tome, sad već patološki, ne vidimo nikakav problem. Ponašamo se kao da im je tako suđeno. Ne činimo mi to, nažalost, samo rijekama. Gotovo sve što možemo dotaknuti, svjetlosnom brzinom svedemo na svoju mjeru pa svagdje ondje gdje možemo doprijeti u masama, slika je konstanto ružna. Neprirodna. Za ilustraciju, pogledajte, između mnogih drugih naših „turističkih” destinacija, Babanovac na Vlašiću, Babin do na Bjelašnici, Boračko jezero… Niz se nastavlja sve do jezera koje je povod ovoga teksta, a to je Prokoško kojemu bi sada bio najprikladniji naziv Prokockano jezero.
Najgori scenarij
O Prokoškom jezeru su se do prije petnaestak godina mogle čuti samo sjajne priče. Oni koji bi o njemu pripovijedali, govorili bi tako kao da su se družili s divnim i srdačnim čovjekom. Pri tom bi im se u očima mogle razaznati konture ovoga Božjeg remek-djela prirode. Pričali bi istovremeno sa strahopoštovanjem i ljubavlju što je samo po sebi jasan i vidljiv trag Božje brige i ljubavi prema čovjeku i svemu onome što je Bog za čovjeka stvorio. Pa što se onda dogodilo jezeru za tako kratko vrijeme? Zašto se brzo i teško razboljelo tako da mu, u najgorem scenariju, prijeti i nestanak? (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete na ovoj poveznici ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
