Je li počeo Treći svjetski rat? Jesmo li nepovratno zakoračili prema svijetu prepunom sukoba i neizvjesnosti, ostavljajući iza sebe godine nade u svjetski mir i stabilnost? Hoće li stotine tisuća arapskih izbjeglica zauvijek izmijeniti lice “kršćanske” Europe? Je li Europska unija, u koju smo toliko hrlili kako bi nam osigurala mir i blagostanje u zajedništvu s drugim europskim narodima, pred raspadom? Hoće li ikada više njezine granice, duž kojih se razvlači bodljikava žica, biti opet prohodne i hoće li strah opet zamijeniti povjerenje i sigurnost? Jesmo li to zakoračili u vrijeme Apokalipse, u kojem se potpuno urušava svijet koji smo poznavali, a Antikrist ostvaruje svoje planove preko brojnih sluga – od svjetskih političara i terorista do posrnulih vatikanskih dužnosnika?
Sve su to pitanja koja slušamo proteklih mjeseci i o njima raspravljamo s prijateljima, rodbinom i kolegama… A da nisu neutemeljena svjedoči i činjenica kako o njima ozbiljno raspravljaju i stručnjaci, analitičari, novinari… A odgovora nema, tek samo pretpostavke i nagađanja. Odgovori sigurno nisu ni lagani, ni jednoznačni. Tako se većina ljudi, bez obzira na snagu njihovih titula, zvanja i zanimanja, osjeća nekako bespomoćno, kao da se u njih uvukao strah, pa i razočaranost.
Bombardiranje uma
S velikom nadom smo iščekivali 21. stoljeće. Očekivali smo vrijeme mudrosti i ljudskog napretka, razumijevanja i suradnje. Bili smo uvjereni kako smo ponešto naučili iz ratova koje smo preživjeli, kako će nam moderne tehnologije olakšati život i dodatno nas zbližiti i povezati. Nismo ni sanjali da će se među nama probuditi one najniže strasti, da će ponovno zveckati oružje diljem svijeta, da će europskim metropolama odjekivati eksplozije, a da će Papa otvoreno govoriti o Trećem svjetskom ratu koji se već vodi u etapama. Sanjali smo kako ćemo “nahraniti” siromašne afričke zemlje, a “demokratizacijom” zemalja tzv. Trećeg svijeta stvoriti stabilne kontinente. A postupno gubimo demokraciju u vlastitom dvorištu, dok siromaštvo postaje naša svakodnevica. Planirali smo voziti automobile na besplatnu sunčevu energiju, ali se stalno vraćamo ratovima za tuđe naftne izvore, kao i pola stoljeća ranije. Proizveli smo brze i goleme zrakoplove kako bismo mogli što jeftinije putovati, poslovati i upoznavati daleke svjetove, a milijuni nesretnih ljudi pješice nadiru prema bogatom Zapadu, kao u vrijeme davnih seoba naroda. Nešto se veliko događa, ali rijetki to znaju opisati pravim riječima.
Treba nam samo malo skromnosti i mira, odgovornosti i predanosti Onome tko drži ključeve naše budućnosti. Među kršćanima ne bi smjelo biti mjesta tjeskobi i malodušju. Treba nam samo više budnosti i opreza
Unatoč tisućama medijskih informacija koje nas zasipaju iz minute u minutu, više nismo sigurni što je istina, a što su podmetanja, kome vjerovati, a kome ne! Ne znamo više što se zaista događa u svijetu, a što je proizvod medijske mašinerije ili moćnih interesnih skupina, koje svoje prljave rabote nastoje prikazati kao djelo drugih ili nam beskorisnim ali šarenim temama odvlače pozornost od pravih pitanja. “Živimo u dobu koje je preaktivno i ispunjeno beskonačnom bukom. Živimo pod neprestanim bombardiranjem uma i samih stanica našeg tijela, svim mogućim izvorima buke u našem svijetu”, piše poznati kanadski književnik Michael O’Brien u svojoj knjizi Živimo li u posljednjim vremenima? A znamo, kad je um pod pritiskom da se prebacuje na “auto-pilot” i puno toga uzima zdravo za gotovo, apstrahira i stereotipizira, ne suprotstavlja se već priklanja… Isti autor podsjeća kako smo u modernom svijetu produbili jaz između Boga i čovjeka, a ispunili ga obiljem poticaja, zabave i strasti, istodobno sužavajući sve njegove dimenzije – postali smo slijepi za ljepotu bivanja, tajanstvenu ljepotu postojanja i vrijednost života.
U grču i iščekivanju
Paralelno s time u sve sfere našeg života uvukao se i strah – strah od sutrašnjice, od drugih i drugačijih, od terorizma, od zakulisnih vladara, od prisluškivanja, od neimaštine, od nezdrave hrane… A znamo da je uplašenima najlakše vladati i manipulirati! Također previše brinemo! Brinemo o poslu, o mišljenju drugih, o vlastitoj sigurnosti, budućnosti naše djece… Cijeli je svijet u velikom grču. I iščekivanju! Ali svejedno juri, bez prestanka i predaha, i nema vremena za tišinu i susret sa samim sobom. Svjesni smo da nešto ne štima s okruženjem u kojem živimo, ali ne vidimo rješenje, a oni koji su pozvani ponuditi ga, kao da bježe od vlastite odgovornosti i stvaraju nove stranputice. Vidimo da mnogi nama manipuliraju, ali više nemamo snage suprotstaviti se…
I ovoga Božića mnogi od nas će pobjeći u svijet bogate trpeze, mašte, kupovanja, halabuke, romantičnih ugođaja i zabave, koji nam opet neće dati prave odgovore. A oni su kristalno jasni i svakome od nas su nadohvat ruke! Treba nam samo malo skromnosti i mira, odgovornosti i predanosti Onome tko drži ključeve naše budućnosti. Među kršćanima ne bi smjelo biti mjesta tjeskobi i malodušju. Treba nam samo više budnosti i opreza. Muke, trpljenja i odricanja ionako su nam najavljeni još u Svetom pismu. Nema razloga tražiti priručnike za preživljavanje ili pokušavati dešifrirati pravu opasnost kako bismo se sakrili od nje. Jer “Tko god bude nastojao svoj život sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati” (Lk 17,32-33), ozbiljno nam je poručio Isus najavljujući svoj drugi dolazak.
Odgovor na sva ona pitanja s početka teksta daje nam i papa Benedikt XVI. koji je na općoj audijenciji 11. svibnja 2005. ovako komentirao hvalospjev iz petnaestog poglavlja Otkrivenja koje se tako rado iščitava u posljednje vrijeme, u potrazi za nekim tajnim kodom: “Povijest nikako nije isključivo u rukama mračnih sila, slučajnosti ili pak ljudskih izbora. Ponad razbješnjelih zlih sila, za koje se čini kako su se otele svakom nadzoru, nesmiljenoj provali sotone i pojavi tolikih nevolja i zala, uzdiže se Gospodin, vrhovni sudac svih povijesnih događaja. On mudro upravlja povijest ka zori novog neba i nove zemlje, opjevanoj u zadnjem dijelu knjige, u slici novoga Jeruzalema.” Zato uživajmo u radosti Božića, ali i iščekivanju novog dolaska.
