Pismo za Božić
Tin Tinović
Znadem, majko, da će Ti ovaj Božić biti zaliven toplim suzama, jer tada će ljudi postati maleni i dobri i susretat će se na putovima s poljupcem mira i bratstva – a mene neće biti uza te da te kao davno nekoć, dok bijah malo seosko dijete, ogrlim i izljubim, da se sav utopim u neizmjernom bogatstvu tvoje dobrote. Sigurno će doći netko iz sela da ti pročita ovo pismo, ali ti nećeš od njega puno zapamtiti, jer ćeš odjedanput sva utonuti u sjećanje… Tvoj će pogled bluditi po ovim slovima, ne bili negdje u njima otkrila sjaj mojih očiju ili trag pera, koje se miče u mojoj ruci… Ti ćeš pokušati oćutjeti kucanje moga uzbibanog srca, i kad ti se oči zamagle od suza, uzet ćeš moju sliku da je privineš sebi namjesto mene.
„Sine moj dragi!“, nečujno će prošaptati tvoje usne.
Ne bih želio, moja draga mati, da te ovo pismo još više rastuži, ali – ti si jedina u stanju razumjeti tepanje moje nježnosti. Imao sam časova posrtanja pod težinom moje mladenačke borbe, bilo mi je, majko, nekada jako teško, i ja sam se tada skrivao pred ljudima kroz smijeh i varavo lice, a pred tobom sam u mislima ispovijedao svoju dušu i zaklinjao te da mi pomogneš i spasiš me svojom vječnom blizinom. Ja znam, majko, da i sada nada mnom bdije tvoja velika duša, i volio bih da jedanput umuknu moji koraci nego da tvoje oči potamne od bola nad mojom sudbinom. Vidio sam dosta ljudi, pročitao sam mnoge knjige, nigdje ne nađoh nešto što bi bilo i samo slično jednom zagrljaju tvoje sveobuhvatne ljubavi. Ne znam tko prvi izgovori tu neizmjernu riječ: Majka! Zaslužio je spomenik od zemlje do neba, i opet mu se ne bismo dovoljno odužili. Majko, ti možda još ni ne slutiš što si! Što si za mene! Jedan pjesnik (ti možda i ne znaš što je to, ali nije ni važno) reče jedanput – a ja sam to tako često osjetio: Ah, ja nisam sam i lako život snosim, dokle sa mnom pati preko devet gora sirotica jedna draga moja mati. (I. Poljak)
Ne, ne – nikada ja nisam sam dok si ti uza me, draga moja mati! A ti si uvijek uza me. Pa i ovog neveselog Božića tvoja će dobra duša pratiti moje korake.
Nemoj puno plakati, ni ti nećeš biti sama, ni ovog Božića koji nam se primiče sa slutnjama. Ja ću, majko, biti uvijek uza te onom blizinom koju sve sile ovoga svijeta ne mogu ukloniti. Svejedno što sam daleko, ja nikada neću zaboraviti naše malo selo, živjet ćemo vječno u duši naše šumice i putovi, ja znam i ptice što pronose radost našom nizinom. Mislit ću na tebe! I nemoj se bojati, nikad mene neće zapustiti dobri Bog! Jer ja ću vijek nastojati da do kraja ostanem dijete ono davno dijete našega sela i tvoje dobro dijete, da ti se tako barem donekle odužim za toplinu i brižnu misao, kojom si me pratila kroz život.
Bit ću, majko, uvijek uza te onom blizinom koju sve sile ovoga svijeta ne mogu ukloniti!
Nešto da ti ispričam. Jedanput sam prisustvovao jednom tužnom Božicu, i još uvijek mi je žao što moradoh biti svjedokom tuđega bola, a da upravo ništa nisam mogao učiniti. No sjećam se toga danas, kad pišem ovo pismo što sliči dugom oproštaju…
Božić je bio one godine sav obučen u krzno od najmekše svile. Anđeli su nestašno letjeli oko kuće, svaki čas provirivali kroz prozor i odmarali se na ramenima male Dragice. Ona je gledala mamu i očima prepunim božićnog sjaja upijala mijenjanje izraza na njezinu licu. Sjećam se kako su u toploj sobnoj polutami tajanstveno drhturile tri svijeće u lijepo iskićenoj vazi s božićnom pšenicom.
„Ma zašto ti nikako ne govoriš, mamice?“, najednom je zapitala mala Dragica.
„Kako ti mnogo pitaš, zlato!“, neodređeno je odgovorila majka.
„Pa, ja sam tvoja dobra curica, zašto nikako ne govoriš?“
„Milo moje!“
I privila je na grudi trogodišnju kćerkicu, kojoj svijet nije bio ništa veći od božićne štalice. A onda… potoekle su suze, lagano, jedna za drugom, kao da dolaze iz ne beskrajne daljine, nizale se kao biser na mramornom licu mlade majke.
„Joj, Bože, pa zašto plačeš, mama, zar ja nisam tvoja dobra curica, zašto plačeš?“, gotovo djetinjski očajno i neizmjernom odanošću zagrli majku mala Dragica. Svojim krhkim prstima počela je brisati suze s majčina lica, ali nije mogla izdržati, nego i ona zapade u grčevit i isprekidan plač.
Bilo mi je tako teško da sam najvolio pobjeći.
„A zašto su ovdje tri svijeće, je li, mamice?“, opet je pitala Dragica, kad je malo zaboravila na prvi dojam.
„Pa, uvijek, zlato, gore tri svijeće…“
„Dobro, ali nas je samo dvije: ti i ja…“
„Jedna je, milo moje, ostala od pokojnog tate…“, i opet su suze kao najčistiji biseri, popratile njezine riječi.
„Tatice više nema…“
„Već dva Božića ga nema, zlato – pa, da utrnemo njegovu svijeću…?“, kao u nekom bunilu, nesvjesna svojih riječi, promucala je mlada majka. I kad je već htjela izvršiti svoju namisao, Dragica joj je svojom nježnom malom rukom zatvorila usta i s izražajem, koji ja nikada neću zaboraviti, povikala gotovo neprirodnim glasom:
„Ne, mamice, nemoj trnuti tatinu svijeću. On je sigurno ovdje…“
Majko, i ja tebe molim: nemoj ni ti ovoga Božića utrnuti moju svijeću!
