Početna stranica » Jure Vujić: Preobražaji totalitarizma od moderne do postmoderne

Jure Vujić: Preobražaji totalitarizma od moderne do postmoderne

108 pregleda

U javnosti je danas rasprostranjena tendencija da se važnost komunizma u kontekstu totalitarne povijesne i društveno-političke fenomenologije minimizira, naročito nakon pada Berlinskoga zida. Totalitarni pothvat i sustavni ideološki projekt koji je dominirao svijetom skoro jedno stoljeće promatra se kao potrošeni povijesni fenomen koji definitivno pripada prošlosti i ne treba ga reanimirati.

Međutim, naročito u tranzicijskom razdoblju postkomunizma i postotalitarizma, razvidno je kako korijeni komunističke totalitarne ideologije nisu nestali i nipošto nisu izumrli. Oni danas mutiraju i sazrijevaju u drugim oblicima, stremljenima, pojmovima i imenima, i očuvali su svoj snažni kapacitet kontaminacije. Samo su rijetki, poput autora Aleksandra Wata i Czeslawa Milosza, svjedočili o svom totalitarnom iskustvu. Oni su u svojim djelima prenijeli iskustvo ulaska u „ateističku religiju” te su pojasnili kako su iz iste začarane sekularne religije izišli.

Manipulacija modernoga svijeta

Ideologija komunizma može se promatrati kao svojevrsna sekularizirana parodija kršćanstva. Nju je komunizam kopirao kako bi je uništio i zamijenio. Slično je Max Stirner svojevremeno, u kritici upućenoj Feuerbachu, optužio humanizam da želi kult Boga zamijeniti kultom čovjeka i ostvariti nove idole opasnije od prethodnih jer nastoji nametnuti snažnu alijenaciju i umno porobljavanje utemeljeno na sredstvima zavođenja i iluziji slobodnoga razuma i volje.

Danas, nakon pada komunizma i trijumfalnoga uspona globalnoga modela tržišne liberalne demokracije, svjedoci smo sličnoga postupka reaproprijacije starih sustava dominacije i totalitarističke uniformizacije. To se događa širenjem liberalne ideologije koja je pod plaštem individualne slobode i ljudskih prava reciklirala mehanizme opresije i ucjena iz prošlih iskustava totalitarizma. Naravno, iako je suvremeni oblik totalitarizma nešto mekši i ne zasniva se na fizičkoj prisili i represiji, on primjenjuje slična sredstva psihološkoga iznuđivanja pristanka. Tako on manipulira osjećajem otuđenja, straha i dezorijentiranosti. Rezultat je to suvremenoga nihilizma o kojemu je Nietzsche pisao deklarirajući da ne postoji „autentični svijet”. Zbog toga je važno uokviriti problematiku komunizma i postkomunizma u širem kontekstu sveukupnoga „modernog svijeta”.

Već spomenuti poljski autori Wat i Milosz detektirali su i da tradicionalni humanizam, nastao iz prosvjetiteljstva, nije u stanju odgovoriti na velike katastrofe 20. stoljeća, uključujući iskustvo dvaju totalitarizama. Naprotiv, on je i odgovoran za njih. Prisjetimo se riječi Staljina: „Kad ubijete jednoga čovjeka, to je zločin. A kad ih ubijete milijune, to postane statistika.”

Krajnji totalitarizam u suvremenom dobu bi zapravo poprimao oblik društvenoga solipsizma, filozofskoga vjerovanja da postoji samo osoba i njezino iskustvo. To objašnjava tezu Christophera Lascha o suvremenoj vladavini kulture narcizma. Solipsizam je krajnja posljedica postmodernoga uvjerenja da se spoznaja mora tražiti isključivo unutar osobnoga iskustva i potom neuspjeha da se nađe most preko kojega bi nas osoba mogla obavijestiti o bilo čemu što je izvan nje.

Kontrola životne sfere

Za razliku od klasičnih ideoloških totalitarizama modernizma, u kojima su strukture moći bile centralizirane i temeljile se na fizičkoj prisili i represiji, suvremeni centri moći s totalitarnim tendencijama su decentralizirane, mrežne i kapilarne strukture, teško uočljive. Naime, kontaminacija „tekuće modernosti”, kako je naziva Zygmunt Bauman, zahvatila je sve pore društva i političke moći te ona postaje fluidna i difuzna. Baumanova „velika preobrazba” u diskursu tekuće modernosti koja je nastala na ruševinama nestanka „velikih ideoloških naracija” obuhvaća i konfiguracije nove difuzne moći. Ona rastačući sve stabilno i trajno, nastoji putem sijanja nesigurnosti kontrolirati privatnu životnu sferu, ne odustajući kontrolirati, uvjetovati i usmjeravati um i ponašanja.

Pored raznih vrsta moći koje Michael Mann kategorizira u djelu Izvori socijalne moći, složenije strukture suvremenih društava sastoje se od mnoštva središta moći (poliarhija) i društveno-političkih geoekonomskih mreža koje je teško identificirati (ono što se kolokvijalno naziva „dubokom državom”, engl. Deep state), a često se isprepliću. Fenomen demultipliciranja i isprepletenosti središta političke, gospodarske i medijske difuzije raščlanjuje Arthur Koestler u djelu Duh u stroju sa sintagmom „holarhije” kao megasustav sustava, koji su također sastavljeni od sustava. Riječ je o autoregulacijskom hijerarhiziranom sustavu „holona” koji funkcioniraju kao autonomne čestice, kontrolirani od holona na superiornim razinama. Naime, unutar takvoga megasustava….

(…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]