Koliko škole mora imati učeni čovjek da bi bio dobar vjernik? Treba li završiti teološki fakultet da bi bio pravi vjernik? Pokazalo se u praksi da vjera ne ovisi o školskoj spremi nego o čistoći srca. Kao što se za ljubav ne traži pamet nego srce, dobrota i spremnost na darivanje, tako se ni za vjeru ne traži velika učenost nego povjerenje i spremnost na predanje.
Sadržaj vjere nije bitan za dubinu vjere. To se vidi iz Abrahamova slučaja. Abraham uopće nije postavljao pitanje o raju, paklu ili čistilištu, o nagradi koja ga očekuje na drugom svijetu; on nije pitao o broju anđela ili snazi đavola; on nije istraživao koja su to glavna Božja svojstva. Mnogo toga Abraham nije znao, ali je u jedno bio posve siguran – Bog koji mu je obećao sreću, neće ga nikada iznevjeriti, na njega se množe potpuno osloniti.
Zato i nije potrebno biti previše učen da bi čovjek mogao biti pravi vjernik. Poslanica Hebrejima donosi jednu vrlo utješnu konotaciju: „Bez vjere je nemoguće svidjeti se Bogu; jer onaj koji hoće pristupiti Bogu mora povjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.“ (11,6)
Za vjeru je bitno predanje i povjerenje, a sve ostalo dolazi samo po sebi. Ove dvije osnovne pretpostavke: uvjerenje da Bog jest (da postoji) i da je On onaj koji daje konačnu nagradu (za dobre) ili kaznu (za zle) dovoljno je za početak. Slušajući Božju poruku, čovjek do svega ostaloga s vremenom dođe. S vremenom upozna sadržaj Božje poruke, razmišlja o njoj i uz Božju pomoć, slušajući vjerovjesnike, sve dublje zalazi u sadržaj objavljenih istina.
Vjera nije nerazuman čin. Kao ni povjerenje. Radi se samo o osobi kojoj se povjeravamo, kojoj vjerujemo i radi se o tome što mi tražimo.
„Dva čovjeka gledala su kroz zatvorske rešetke. Jedan je vidio prljavštinu, drugi zvijezde.”, riječi su Roberta L. Stevensona. Ista poruka može doći do dvojice ljudi, jedan će u njoj prepoznati božansku poruku a drugi prazne riječi. Nije u pitanju istina nego ljudsko srce: sunce se uvijek bolje reflektira od zrcala nego od prašinu, kaže F. J. Sheen.
