Recenzije su napisale profesorice Tina Laco i Marija Pavković Baković
Umjetnički pečat jednom identitetu…
Zbirka pjesama i poema Jaram riječi, plodonosne autorice Miljenke Koštro podijeljena je u sedam ciklusa: Pjesničko pero, Tišina poniranja, Žubor života, Miris djetinjstva, Plameni s kamena, U ruhu Ode i Za kraj. Svaki od ciklusa, uz niz pjesama sadrži i nekoliko kratkih proznih crtica čime Koštro iskače iz dosadašnjeg komfora stiha te izraz preinačuje u drugačiji registar. Time se otvara novim mogućnostima ovladavanja jezikom, a podlogu za njezinu proznu sklonost detektiramo i u samim stihovima. Iako je primjetan odmak od dosadašnjeg, eksplikativnijeg stihovnog obrasca, Koštrina poezija je uveliko narativnog karaktera. Evidentna je autoričina semantička tendencija sveobuhvatnosti izražavanja misli i osjećaja o tematikama koje se provlače i prethodnim knjigama. U ovoj knjizi, domoljubnoj i refleksivnoj tematici, s počesto naglašenim didaktičnim tonom, Koštro pristupa inovativnije i suvremenije. Time dokazuje svoju plauzibilnu pjesničku otvorenost drugačijem, čuvajući bit svoje poetike u tradicionalnom pjesničkom modusu.
U prvom ciklusu Pjesničko pero, samorefleksijama se referira na vlastito pjesništvo i na aktualnu književnu scenu umećući dosjetljive, rimovane stihove kojima dinamizira ciklus. Snažno izraženim vizualnim, auditivnim, olfaktivnim i taktilnim pjesničkim slikama prelazi u domenu dječje književnosti. Jezičnim igrama, ritmiziranim stihovima i razigranom atmosferičnošću pjesama, prilagođava se ukusima mlađe čitateljske populacije. Dijalogizira pjesme pospješujući time njihovu unutarnju dinamiku, a često nailazimo i na poznate likove iz bajki poput Pepeljuge koji postaju „likovima“ ovih poetsko-proznih tekstova. Već u ovom, prvom ciklusu prepoznajemo lajt motiv zbirke; kamen. Kasnije se taj motiv usložnjava metaforizirajući ga kao identitetski pečat mistificirane zemlje Hercegovine koja se također, neprestano provlači zbirkom u različitim kontekstima. Kamen postaje i metaforom za mentalitet i karakter sredine koja je pjesnički subjekt odgojila i formirala. Sintagme poput razlivena diskretnost i kap opreza angažiraju čitatelja, čime se njihovo značenje otvara suvremenijim, interpretativno šarolikijim recepcijama, za razliku od pjesama u ciklusu Miris djetinjstva gdje ostaje pri deklarativnijim izrazima, tradicionalnijih stilskih poetičkih načela.
Kritički se referira na pjesničku slobodu koja o hrid razbije nadahnuća. U Poniranjima često personificira određene opće imenice poput Smrti ili Dana neupiranja prstom, čime postiže čitateljevu dodatnu pozornost pri određenim stihovima, dodatno ih metaforizirajući. Samim time usložnjava njihove značenjske domete. Često su antagonizirani određeni motivi što je pospješeno epitetskim oprekama „crno-bijelo“. U pjesmi Komedija, drama uočavamo tragove feminističke osviještenosti u revoltnim stihovima protiv nametnutih, konvencionalnih normi koje potencijalno, ženu koja se po nečemu izdvaja iz mediokriteta, stavljaju u negativan kontekst. Feministički pristup stvarnosti je dodatno usložnjen u pjesmi Divlja jagoda.
Forma izraza u mnogim pjesama, tako npr. i u pjesmama Sve je na mjestu, Prešućeno itd. ima izražen oblik pa se pjesme otvaraju metaforičkim konotacijama i na toj, formalnoj, oblikotvornoj razini. Jasno su naglašena religiozna načela pa ne čudi što se čitavom knjigom, čitavom putanjom od djetinjstva do zrelosti, protežu motivi Boga, Gospe i sl., kao i motivi iz Biblije poput tri kukurijekanja pijetla. Time su jasno implicirani autoričini svjetonazori koji se tendenciozno žele prenijeti i na čitatelja. Oni se naslanjaju na niz pjesama u kojima se glorificira domovina, zemlja, obitelj i tradicija. Svakom članu uže obitelji posvećena je posebna pažnja. Pjesme i kratki prozni tekstovi o njima postaju ode djetinjstvu, prošlosti, toplini i sigurnosti doma, nježnosti i infantilnosti. Pred kraj ciklusa Miris djetinjstva, imperativnim glagolskim načinom se referira na budućnost izravno evocirajući naglašeno ime; Ružica. Osim što se did spominje čitavom zbirkom, sugestivno se njime zbirka i završava Vježbanjem budućnosti tako što se did kao simbol starosti i zrelosti stavlja u antagoniziran kontekst budućnosti. Daje li nam se time na promišljanje o relativnosti vremena i prolaznosti općenito, ironizira li se time odnos prošlosti i budućnosti, ostaje nam na promišljanje. Cikličnost vremena te ispreplitanje idealizirane prošlosti, turbulentne sadašnjosti i zabrinute budućnosti poetizirana je monologiziranim isječcima koji pozivaju na akciju, djelovanje i dinamiku. U pjesmi sugestivnoga naslova Ne sanjajte glagole, ukazuje se na relativnost vremena te važnost povremenog življenja „izvan“ njega, samim time i izvan konvencionalnih okvira. Sve prezente, future i perfekte zašuškajte zaboravom./ Zanos aorista zanemarite. Pjesnički subjekt se tako ophodi i u Žuboru života, gdje kritički artikulira stavove o sveprisutnom licemjerju, pohlepi i drugim nevoljama u koje je svijet, iz perspektive pjesničkog subjekta upao. Utočište pjesničkog subjekta, čitatelj pronalazi uz ognjište mistificirane obiteljske prošlosti. Čitatelja se time potiče da zađe u vlastite predjele prošlosti, zaštitećenosti i infantilnosti. Djetinjstvo postaje oružjem protiv akumulirane stvarnosti. Vrijeme je motiv kojim se Jaram riječi zaokružuje jer posljednje tri pjesme aktualiziraju važnost tog iskusnog, starog kockara.
U knjizi se intertekstualizaju brojne glazbene skladbe, kao i književna djela. U proznoj crtici simplificiranog naslova Dobra zemlja, referencija na Gričku vješticu je izrazito sugestivna, osobito ako imamo na umu didaktičnu notu feministički koncipiranih stihova. U pjesmama o godišnjim dobima, do izražaja je došla autoričina razvijena svijest o važnosti fragmentiziranja stiha koja je u opoziciji s deklarativnom eksplikativnosti nekih prethodnih. Poetizirani pejzažni motivi u ritmiziranom stihu i specifično uobličenoj formi izazivaju osobit emotivni naboj. Razvijen osjećaj za formu izraza do izražaja dolazi i u ciklusu Ode koji započinje akrostihom Ocu hrvatske književnosti, Maruliću i jednom od njegovih najpoznatijih djela, Juditi. Osim počasti nenadmašnom Maruliću, ovim stihom je izražen i respektabilan odnos pjesničkog subjekta prema klasicima hrvatske književnosti. Počast je i povodom 600. obljetnice rođenja, prikladno iskazana i kraljici Katarini Kosači.
Jaram riječi važan je doprinos hercegovačkoj književnoj produkciji. Umjetnički je pečat jednom identitetu, narodu, religiji i domovini. Počiva na plemenitim ljudskim načelima potičući čitatelja na samorefleksije i povratak iskonskim, infantilnim vrijednostima. Donosi pregršt ritmiziranih, dinamičnih stihova, stilski ujednačenih i pospješenih specifičnom formom izraza. Otvara se različitim mogućnostima teoretske klasifikacije, a tradicionalno koncipirani pjesnički registar osvježen je fragmentiziranim, suvremenijim stihovima kojima otvara pregršt novih mogućnosti receptivnog procesa. Jaram riječi nam obećava i nove, uspješne autoričine književne pothvate, zaslužuje osobitu pažnju i poštovanje široke čitateljske publike.
Marija Pavković Baković
Svježina „staromodnoga“
(…) Jer često oni znaju meni,
Dok ležim sjetan, na um doći,
U nutarnjoj mi bljesnu zjeni
Ozarujuć’ me u samoći;
I srce tad mi radost hvata
Pa pleše usred sunovrata.
(W. Wordsworth, Sunovrati)
Naslov šeste zbirke pjesama književnice Miljenke Koštro, „Jaram riječi“, vjerojatno je ponajbolji opis njezina plodnog književnog stvaranja uopće, iskonske potrebe za pretakanjem misli i iskustava u stihove, u rečenice. Činjenica da je iza ove autorice, i to u relativno kratkom vremenskom periodu, već nekoliko zbirki poezije, dva romana i brojne kratke priče svjedoči da je Miljenki Koštro spisateljsko pero i željeni bijeg, i potrebna utjeha, i, vrlo često, jedino utočište; u procesu pisanja breme nakupljenih riječi postaje lakše; od riječi se oslobađa, ali se i riječi oslobađaju. Ovakva je vrsta svojevrsnog olakšanja primjetna i u zbirci „Jaram riječi“, gdje je Miljenka Koštro svoj lirski subjekt obremenila, ujarmila teretom svakodnevnice i nemile suvremene stvarnosti, ali mu je istodobno, upravo u skladu i suglasju riječi i prirode, ponudila toliko žuđeni zaklon.
Zbirka je ugrubo podijeljena u sedam ciklusa koji, iako se, zbog svojih različitih tematskih obzorja, mogu čitati i razumijevati relativno samostalno, puninu značenja zadobivaju tek u cjelini jer tek tako u potpunosti (raz)otkrivaju mikrokozmos jednoga bića, cijelu jednu osobnu povijest koja, ne slučajno, započinje Riječima.
Osim što se može razumijevati i u biblijskome kontekstu, u kojemu U početku bijaše Riječ, prva pjesma u zbirci zapravo je autoričina programska pjesma, svojevrsni hommage pjesničkome zanatu te iskazuje iskonsku žudnju za pisanim stvaranjem. Obilato koristeći metafore, onomatopeje, personifikacije, asonancije i aliteracije autorica ukazuje na zadivljujuće osobitosti i snagu ostihovljenog iskustva; kroz prekrasnu vizualnu sliku u kojoj autorica „prostire stol da riječi nahrani“ posvjedočena je njezina neraskidiva veza s Pjesničkom Riječju, kojom sve počinje i sve završava. Istodobno je to pjesma o jarmu i betegu stvaranja, o procesu rađanja pjesme, o potrebi koja je mučna i slatka, o Riječima koje svoj smiraj i ravnotežu pronalaze tek u stihu, baš kao što autorica mir pronalazi u okrilju poezije.
Cijeli prvi ciklus, sugestivno naslovljen „Pjesničko pero“, tematizira pjesništvo kao šimićevsko vječno treptanje u svijetu: autorici je pisanje istodobno i utočište i izvor nemira, svaka je pjesma i pisanje i odgovor, i oslobođenje i zatočeništvo. U ovakvim se binarnostima gradi cijela Miljenkina zbirka, ideja nepodnošljive lakoće pisanja utkana je u svaku njezinu pjesmu. Neopterećena stilskom dosljednošću, autorica, slijedeći wordsworthovsku parolu o poeziji kao „spontanome izljevu snažnih osjećaja“, najneposrednije iskazuje stvaralačke sentimente: neki stihovi dojmljivim vizualnim i olfaktivnim slikama evociraju djetinjstvo, usko vežući poeziju s čežnjom, u pojedinim se pjesmama, poput Novi krug riječi, stvaranje povezuje s nokturalnim, gotovo somnambulnim sferama; pod naslovima poput Strast u zvuku violine okupljeni stihovi su simbolističkog, verlainevskog prosedea, u kojima „čarobni svir“ kroz jasno uočljive, zvonke aliteracije („kap opreza zrakom treperi“) slijedi zakon oglazbljene poezije i „glazbe prije svega“; naći će se u ovome ciklusu i šaljivih, dopadljivih, autoironičnih redaka, kao u pjesmi Na književnoj sceni.
Ovakav stilski raspon potvrđuje kako Miljenka Koštro kao poetesa, kao ni u dosadašnjim svojim stihozbirkama, poeziju ne doživljava kao „zanat povlaštenih“ (i, k tomu, samodopadnih!) nego zaista romantičarski, na tragu M. H. Abramsovih razmišljanja o pjesničkoj duši kao o svjetiljci: umjetnik ne imitira svijet, on ga izražava putem vlastitih osjećanja, imaginacije i osobne vizije. S time na umu, Miljenka Koštro i kroz ovu se knjigu dokazuje kao eklektična, zaigrana, nepretenciozna lirska uživateljica. Upravo su kontrasti njezin autentičan stilski potpis: počesto će metaforički potentnim i slojevitim slikama poput „Suhim lišćem hranim gladno vrijeme“ suprotstaviti poslovičnu lapidarnost; cijeli prvi ciklus izrasta na suprotstavljenostima filozofskih promišljanja, toplih pjesničkih slika i šaljivih idioma. Osim toga, s obzirom da je svaka pjesma izraz akumulacije nekog iskustva, a stvarnosna su iskustva dramatična i različita, moguće je ovakvu stilsku šarolikost protumačiti i kao autoričinu namjeru da raznovrsnost stvarnosti iskaže i podcrta raznovrsnošću lirskih jezikā.
Ono što će zasigurno privući širu publiku poeziji Miljenke Koštro je jednostavnost i nepretencioznost izraza. Bez ambicije da stvara poeziju koja zahtijeva beskrajna hermeneutička iščitavanja, autorica je bliska onome, već spomenutom, romantičarskome razumijevanju lirike u kojemu njezin izvor treba tražiti u emociji koje se prisjećamo u trenucima spokoja: tako je svaka Miljenkina pjesma jedan doživljaj, jedno prisjećanje, jedna emocija, iskazana vrlo jednostavnim jezičnim registrom, ali samim time neposrednija i pristupačnija. Svakako ovdje valja dodati i da pjesnikinja najveće nadahnuće pronalazi u prirodi, štoviše, stihovima svjedoči da je proces nastajanja lirske pjesme istovjetan rađanju i razvoju u prirodi: svako osjećanje pronalazi svoju materijalizaciju u prirodi. Tako autorica često povezuje šum stabala s glazbom, a glazbu s poezijom; životinje s nježnošću, a poeziju s nježnom taktilnošću.
Najintimniji ciklus u ovoj zbirci prikladno je naslovljen „Poniranja“. Lirski subjekt u potpunosti uranja u svoje najdublje strahove, iskazuje svoje najskrivenije brige, otiskuje se u prošlost kontemplirajući o prolaznosti vremena. Za razliku od prethodnoga ciklusa, u kojoj se opčinjenost prirodom nadahnula zaigranost poezije, ovdje susrećemo mirniji ritam, suptilnije, čeznutljivije slike, često povezivane sa slikarstvom, s polaganim potezima kista. Gotovo da je, govoreći o kontrastima između dva ciklusa, poezija iz živahnoga proljeća zakoracala u nostalgičnu jesen: stihovi su kraći, ogoljeniji, sintaksa često obezglagoljena, pjesme lapidarnije, ali je i jezik prkosniji, oštriji (ćaćevinaje razdračena, trpni su glagoli nazubljeni). Ove pjesme izrastaju na kontrastima tvarnoga i neopipljivoga, duše i tijela, jave i sna, a dominantno je osjećanje neizmjerna čežnja: tijelo je breme, duh vapi za slobodom, stvarnost je tegobna, u snovima je mir.
Svojevrsni osjećaj razočaranja pretače se i u naredni ciklus, Žubor života, koji se otvara kraćom poemom „Rađanje novog Orfeja“, oštrom kritikom trivijalne suvremenosti. Autorica ovdje opravdano i obilato koristi sarkazam artikulirajući tako ogorčenost ispraznošću svijeta opsjednutim vanjštinom. Tragikomična površnost beskompromisno se komentira pridjevima poput „našepureno“, „otupjelo“, „olinjalo“, „krezubo“. Između redaka se iščitava i kritika (post)modernog odnosa prema umjetnosti, estetske (i etičke!) labavosti, pretvaranja čovjekoljublja u koristoljublje. U ovim je stihovima, stoga, najglasnija samoća, ona wertherovska neprilagođenost vremenu u kojemu ljubav nije Ljubav, prijateljstvo nije Prijateljstvo i čovjek prestaje biti Čovjek. Opet, u romantičarskome maniru, lirski se subjekt svojevoljno otiskuje u egzil iz stvarnoga svijeta, tražeći spas u plandovanju u prirodi, među stihovima: samo je, naime, to prostor čiste slobode i ravnoteže.
Pjesmom zaigranoga naslova „Uprti, rasprti“ artikulira se zadivljujuća mogućnost umjetnosti da živo biće iščupa iz ralja prolaznosti i propadljivosti: opisujući kroz nekoliko slika, u nekoliko riječi godišnja doba ljudskoga života, ovi stihovi kriju istodobno i ideju da je jedino umjetnost dovoljno snažna da detemporalizira i dadne smisao postojećoj stvarnosti. I u ovome se ciklusu inzistira na suprotnostima, ponajviše na binarnostima onostranog i ovostranog, zemlje i neba, vječnoga i prolaznoga.
Miris djetinjstva, kako i samo ime sugerira, nujno je sjećanje na minula vremena, ali i hommage tradiciji i naslijeđenim vrijednostima, himna majčinskoj ljubavi i očinskoj snazi, bakinoj toplini i didovoj bukari: „Čudesnom ljubavlju / razvrstavam plodove / žuljevitih ruku / i suhih kostiju (…)“. Ovim se stihovima pobuđuju sva osjetila: kamen se vidi, mlijeko se miriše, bukara dodiruje, molitva se čuje, kruh se okuša. Cijeli je ciklus komponiran poput lirskoga filma sastavljenog od prizora mrzle zime i toploga ognjišta, rumenih obraza i gorljive molitve. Neki su stihovi, stoga, organizirani u pjesme u prozi, u slikovite opise sjetnoga i sretnoga djetinjstva, materinih ruka i očeva znoja.
Ciklus Plameni s kamena stilski je i tematski raznorodan, možda najdoslovniji lirski prijevod one „emocije nastale iz prisjećanja u trenucima spokoja.“ Tako se u ovome dijelu (kritički) promišlja o ikavici i književnosti, o prirodi i pjesništvu – o prirodi pjesništva, o Životu i Smrti, ali i o veličini „malih stvari“ koje stvarnost čine i Život znače: lirski subjekt uživa u mijenama prirode, smjenama dana, nestalnosti vremenskih prilika. Ciklus Ode donosi pjesme nadahnute velikim obljetnicama. Autorica je prigodom 500. obljetnice smrti Marka Marulića načinila prigodan akrostih kojim naglašava koliko današnji jezik i književnost Maruliću duguju; Katarini Kosači Kotromanić posvetila je dirljivu i dramatičnu biografsku pjesmu, a sestri Anki Petričević pak emotivan epitaf.
Posljednji ciklus, jednostavno naslovljen Za kraj, donosi drugačiju vremensku perspektivu: za razliku od drugih ciklusa koji su nostalgično bili okrenuti prošlosti ili kritički nastrojeni naspram sadašnjosti, ovdje okupljene pjesme mogle bi se razumijevati kao svojevrsno upozorenje ili predskazanje: posljednji su stihovi, okupljeni pod naslovom „Putnik noći“, ne slučajno, napisani u ti-formi i artikulirani su kao „uputa“ za igru Života.
Nekoliko je puta u kontekstu poezije Miljenke Koštro spomenut William Wordsworth, naravno, s razlogom: „Jaram riječi“ zaista kao da je pisan nadahnut manifestom „Lirskih balada“. Jednostavnost jezika, dubina emocije, maštanje u prirodi i poezija bliska običnome čovjeku – sve je to, kao i u svojim ostalim zbirkama, pod osobito sugestivan naslov okupila Miljenka Koštro i u ovoj svojoj zbirci pjesama. „Pjesnik je“, reče Wordsworth u svome slavnom Predgovoru, „čovjek koji govori čovjeku, onaj koji poznaje ljudsku prirodu i ima dušu punu razumijevanja.“ Pjesnička duša Miljenke Koštro čini upravo to: obraća se svima onima koji žele čuti, znaju slušati, mogu razumjeti i razumijevanje traže. U ovako „staromodnome“ razumijevanju pjesničke misije ima neizrecivo mnogo bezuvjetne plemenitosti i osvježavajuće iskrenosti – „Jarmom riječi“ autorica pokazuje da u modernome svijetu ipak ima smisla biti (ponosno) staromodan.
Doc. dr. sc. Tina Laco
