Dolazi polako vrijeme godišnjih odmora i čujem kako ljudi znaju reći „moram na godišnji”, ili onda s obitelji „moram” na more, ili „moramo” obići obitelj i sl. A nakon godišnjega nam slijedi opet novo „moram”, u smislu „moram” se vratiti na posao ili djeca „moraju” u školu i tako se mogu nizati neka nova „moranja”. Takav narativ kao da zamagljuje onaj bazični dar slobode koji je u srži ljudskoga bića i pretvaramo se u izvršitelje niza „moranja” za koje percipiramo da nam sustav nameće. Otkud to dolazi i kako smo se uopće našli u takvoj poziciji?
Sloboda i odgovornost
Kroz psihoterapijski razgovor jedna mlada majka iznosi mi problem s kojim se susreće u svojoj obitelji. Naime, navodi kako kada treba donijeti neku odluku, običnu svakodnevnu, kao kamo će ići s obitelji, što će raditi, pa čak i jesti za obrok i upita svoga supruga o tome što on želi, on ne odgovara na njezin upit, nego se istoga trena obraća djeci i postavlja im isto to pitanje. Njezina frustracija nastaje kada percipira kako suprug odgovornost odluke prebacuje na djecu umjesto da, u skladu s njezinim očekivanjima i slikom muškarca kakvu ona ima u glavi, sam donese odluku i jasno izabere što i kako će raditi obitelj. U takvom jednostavnom primjeru može se nazirati i ono što se danas često spominje kao „kriza muževnosti”. Potreban je lider, kako u društvu tako i unutar obitelji. Netko tko će u određenom trenutku znati/htjeti jasno presjeći i reći tu je granica dalje se ne ide i okrenuti kormilo u smjeru za koji on drži da je najbolji. No, istina je da toga sve više nedostaje. Moja klijentica s tim je i više nego nezadovoljna jer osjeća kako joj kao ženi u određenim trenucima treba čvrsta ruka za vođenje cijele obitelji, no umjesto pravca što i kamo dalje, suprug je vraća na krug pregovaranja s djecom. Kapacitet ljudi za donošenje bilo kakvih odluka je usklađen sa znanjem, iskustvom i inteligencijom. Iako imamo jako pametne djece, ne smijemo zaboraviti kako su to ipak samo još „djeca” i da im nedostaje i znanja i iskustva te da je prebacivanje odgovornosti na njih za donošenje nekih važnijih odluka, neprimjereno. Dogovor i odluka što će obitelj jesti, kad i kamo će ići na odmor je naravno potpuno banalna stvar, no presjek je slike obiteljske harmonije donošenja odluka i za važnije stvari. Majka pita mišljenje (smjer) supruga, on isto to pita djecu i onda djeca donose odluke kojima se roditelji prilagođavaju. Jasno je kako psihološki gledano dijete treba uvažavati, saslušati njegovo mišljenje i sl., no još je važnije djetetu poslati jasnu poruku o hijerarhiji u obitelji kako bi kada svlada obrasce funkcioniranja svoje male obitelji bilo spremnije za funkcioniranje u društvu. Ako dijete nema naučene obrasce poštovanja hijerarhije i autoriteta unutar svoje obitelji, kako odrasta, sve se teže snalazi i u društvenom poretku. Često mi se ljudi koji su u radnom odnosu više od dvadeset godina žale kako mladi, oni koji tek počinju s radom, nikoga ne uvažavaju, odmah se osjećaju u svemu ravnopravnima i kako već vjeruju da sve znaju a da ne pitaju ni za kakav stručni savjet. „Sve dolazi iz kuće” slogan i ovdje se pokazuje istinit. To su zasigurno djeca iz obitelji u kojoj im je od malih nogu dano na važnosti i njihove potrebe su stavljene ispred potreba i oca i majke te s tim iskustvom koračaju dalje kroz život. Tako nije nimalo bezazleno žaljenje moje klijentice na postupke njezina supruga. Iznimno je važno djeci dati mogućnost izbora vezano za stvari koje se tiču isključivo njih kao što su, koje želiš tenisice da ti kupimo ili želiš li ići na rođendan prijatelju koji te je zvao i sl., no i u tim izborima jasan okvir mora biti koji roditelj kao autoritet postavlja. Tako i pri izboru kupnje tenisica mora biti limit u cijeni i jasan okvir unutar kojega dijete donosi izbor. Istraživanja su pokazala kako djeca koja odrastaju unutar jasnih okvira koje roditelj kao autoritet postavlja, poslije odrastaju u zdrave i emocionalno stabilne osobe, dok se djeca koja su bez ikakvih okvira „prepuštena” svoj slobodi bez granica, u kasnijoj dobi osjećaju nesigurna i često su emocionalno nestabilna. To je najbolji pokazatelj kao su pravila i zakonitosti ponašanja koje autoritet određuje od djetinjstva najbolji saveznici za mentalno zdravlje pojedinca. Zaključno, banalne stvari, sitnice koje se tiču samo djece, naravno da ćemo djecu propitati što oni žele i koji je njihov izbor, no za sve drugo što utječe na cijelu obitelj ključnu odluku donose roditelji.
Navedeni primjer nam ocrtava kako u svakodnevici obiteljskoga života izgleda „bijeg” od donošenja odluka i izbora. A što je sa situacijama kada nam o određenom izboru može ovisiti i život. Na koga tada da prebacimo odgovornost i koga da pitamo? Slobodu imamo. Odrasle smo osobe. Na nama je da odlučimo. I, onaj ključni dio, da snosimo odgovornost za odluku.
Ne znati nego napraviti
Svijest o slobodi, pravoj unutarnjoj slobodi, nužna je da bismo je mogli ispravno i koristiti. Ako sebi ne osvijestimo da imamo mogućnost izbora, lako možemo upasti u kolotečinu „moranja” gdje možemo raditi divne stvari, ići na divna mjesta, biti s divnim ljudima, no s onim teretom kako sve to „moramo” psihološki nas drži u grču i postajemo zatočenici vlastitoga razumijevanja pojma slobode izbora. Ostaje nam tada jedan gorak okus neke težine i kao sve „jedva čekamo” da prođe da, kao i to smo odradili. I, što je iza? Opet neko drugo moranje i u tome i život potrošimo. Treba li nam se uistinu dogoditi neka velika stvar, neki veliki šok u životu da sebi osvijestimo kako je „do nas” puno toga i kako uvijek imamo izbor. Divan poticaj i primjer za to je Diva Grabovčeva. Žena od izbora. Posljedica izbora u njezinu slučaju je smrt. No, to je posljedica izbora koji ona svjesno donosi između onoga što joj se u tom trenutku nudilo. Donijeti odluku nije lako. Kroz razgovore sa svojim klijentima uvijek se čudim kako ne uočavaju da je i nedonošenje odluke također izbor i da i takav izbor ima svoje posljedice. Jednostavno, od slobode izbora ne možemo pobjeći. Niti prebacivanjem odluke na djecu, niti žaljenjem na sustav koji, kako moji klijenti često navode „melje”. Kažu „melje” nas sustav, mi tu niša ne možemo, uništi nam obitelj, u braku smo se udaljili, roditelje zanemarili. Pitam se što bi im rekla Diva Grabovčeva na to. Općenito gledano kroz psihoterapijske razgovore s ljudima bilo po pitanju njihova braka, djece ili njih sami, jako nedostaje iskra borbenosti. Nedostaje ona iskara za izložiti sebe na vjetrometinu za nešto „više”. Izići iz zone komfora, iz one kolotečine „moranja” i potegnuti iz baze kapaciteta za baciti se u vatru za neke ciljeve koji nadilaze svakodnevnu rutinu. Nije lako, no bez takvih trenutaka u svom životu ne možemo ni iskusiti pravu radost življenja ni ljepotu slobode. Ostajemo zatočenici divljenja drugima koji svoju slobodu osvijeste i donose odluke koje mogu imati i jako teške posljedice dok u svojoj realnosti nemamo hrabrosti isto to zaživjeti. To je kao primjer jedne moje druge klijentice koja je željela smršavjeti i uplatila je sebi program za treninge putem mobitela na aplikaciji te redovito pratila treninge. Bila je jako zadovoljna trenericom, grupa joj se jako svidjela. Mjeseci su prolazili, ona je iz mjeseca u mjesec iznova uplaćivala program, no rezultata mršavljenja nije bilo. Ona je treninge gledala, no ne i trenirala. Nije samo dovoljno znati što trebam napraviti da mi u životu bude bolje, da budem sretniji, ispunjeniji, autentičniji, sa sobom zadovoljniji. Ključno je to i napraviti. Nije lako, ali je ključno. Bez toga nema ni rezultata. Možemo se diviti brojnim zvijezdama, svecima, no ako i sami za svoj život ne donesemo izbore za koje osjećamo da nas vode u „slobodu”, sve je uzalud. Ostajemo u svojoj kolotečini prividne bespomoćnosti sa zamagljivanjem svijesti ponavljanjem tisuće „moranja”.
Jedino što ljudsko ostaje nedohvatljivo zlu jest sloboda. Kada to sebi osvijestimo nizašto je nećemo dati. Ne podcjenjujmo slobodu svojih izbora. Život možemo usporediti s vožnjom po brzoj cesti. Cesta jest široka, ima mjesta i za druge pored nas, no brzo se vozi. Jasan je pravac kuda treba ići, no povremeno postoje i izlazi na koje treba izići. Dovoljno jednom, dvaput da ne donesemo pravi izbor, ne skrenemo u smjeru cilja kamo želimo stići i već smo se podobrano udaljili od onoga čemu težimo. Vozimo dalje, vrijeme prolazi, i cilj nam sve više postaje dalji i nedohvatljiviji. Stanimo, resetirajmo smjer kojim idemo, usporedimo ga s ciljem na koji želimo stići i donesimo ispravan izbor.
