Kako bismo razumjeli ljepotu i dubinu Isusovog susretu sa ženom Samarijankom (Iv 4,1-42) koje donosi samo evanđelist Ivan, važno je uočiti tri značajke. Prva je vezana za Isusov nužni prolazak kroz Samariju. Prema izvješću, Isus je na putu iz Judeje prema Galileji morao proći preko Samarije. Iako je glavna cesta iz Judeje prema Galileji prolazila kroz Samariju, zemljopisno gledano, Isusov prolazak Samarijom nije bio nužan. Tim više što je riječ o Samariji, u očima Židova, poganskom području. Upotreba glagola dei – „treba” označava nužnost ispunjenja Božjega spasenjskoga nauma u kojemu ništa nije prepušteno slučaju, pa ni Isusov susret sa Samarijankom.
Drugi je značajan element „zdenac” koji prema židovskoj tradiciji predstavlja Zakon i mudrost, a u izvješćima o Izraelovim patrijarsima mjesto je susreta pastira, putnika i mještana te mjesto susreta s budućom ženom. No zdenac je ujedno i mjesto borbe i sukoba, kao i mjesto pomirenja i sjećanja na prošle događaje. Jedan od elemenata na koji je potrebno ukazati je i Isusov umor. Je li Isus umoran od napora misionarskoga djelovanja kao što nam tekst sugerira ili? Augustin u tom izrazu vidi napor utjelovljenoga Logosa u traženju čovjeka.
Preko svih prepreka
Susret Isusa i Samarijanke događa se o šestoj uri, tj. u podne. Neobično vrijeme za odlazak na zdenac s obzirom na to da su žene odlazile zahvatiti vodu ujutro ili navečer, a ne u podne, u najtoplijem dijelu dana. No šesta ura ovdje je mogla imati i značenje najsvjetlijega dijela dana, što je u suprotnosti s Nikodemom koji dolazi Isusu obnoć. Crkveni oci šestu uru povezuju s časom Isusova razapinjanja.
Isus samoinicijativno započinje dijalog sa ženom pitajući je: „Daj mi piti”, rušeći pritom nacionalne, religiozne i spolne prepreke koje su dijelile Židove od Samarijanaca. Naime, biološko miješanje Samarijanaca nakon asirskoga osvajanja u VIII. st. pr. Kr. sa skupinama različitoga etničkog podrijetla tijekom nekoliko stoljeća dovelo je do stvaranja posebnoga tipa stanovništva koji se znatno razlikovao od Židova. Iako su Samarijanci ispovijedali židovsku religiju, u praksi su štovali i neka mezopotamska božanstva, zbog čega su ih Židovi nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva smatrali neznabošcima i nečistima, zabranjujući im sudjelovanje u obnovi Hrama. Budući da su ih smatrali poganima i nečistima, Židovi su izbjegavali njihova naselja, kao i svaki drugi kontakt.
Osim nacionalnih i religioznih prepreka, Isus ruši i spolne. Naime, prema Babilonskom Talmudu šest je stvari koje su za mudraca, savršenoga rabina, sramotne: izići iz kuće namirisan, izići sam noću, izići s pokrpanim cipelama, razgovarati sa ženom na cesti, sjesti za stol sa skupinom neukih i ući posljednji u salu za studij. U traženju čovjeka utjelovljena Riječ ulazi u svakodnevicu ljudskoga života moleći ženu: „Daj mi piti.” Isusova žeđ znak je njegova slobodnoga ispunjenja Očeva spasenjskoga nauma koji obuhvaća i ovu ženu, ali i znak Isusove želje za ulaskom u komunikaciju sa ženom Samarijankom.
Potraga za identitetom
Nakon uspostave dijaloga Isus iznova preuzima inicijativu te vodi ženu k dubljem upoznavanju svoga identiteta pružajući joj vodu živu, tj. samoga sebe. Ženi koja je cijeli svoj život tražila vodu koja će utažiti njezinu žeđ i nije ju nikada pronašla, Isus samoga sebe objavljuje kao izvor vode žive koji gasi žeđ zauvijek. U nastavku dijaloga Isus iznenada i neočekivano zapovijeda ženi: „Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” (Iv 4,16). Riječ je o odlučujućem trenutku u kojemu žena iskreno odgovara: „Nemam muža.” (Iv 4,17). „Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž” (Iv 4,18), Isusov je odgovor u kojemu dolaze do izražaja ženina iskrenost i životna situacija u kojoj se nalazila. Ova tri retka interpretirana su na različite načine. Prema nekim autorima riječ je o ženi grešnici koja je živjela nemoralnim životom te je Isus zadirući izravno u njezin privatni život želio probuditi njezinu moralnu svijest. No pritom je potrebno ukazati da je riječ o ženi koja je prošla bolno iskustvo ostavljenosti i neispunjenosti.
U skladu sa simbolizmom Ivanova evanđelja, ženinih „pet muževa” možemo interpretirati u simboličnom značenju prema kojemu je pet božanstava pet okolnih poganskih naroda koji su se naselili u Samariji u VIII. st. pr. Kr. (usp. 2 Kr 17,29-41). O kakvoj je onda ženi riječ? U svjetlu dijaloga Ivanova evanđelja možemo zaključiti da je prvotna Isusova namjera privesti ženu Samarijanku k istini o samoj sebi, pripremajući ju za prihvaćanje Isusove istine, jer bez autentičnoga „ja” ne postoji autentično „ti” i obrnuto. A istina žene Samarijanke je ta da nema muža, bez obzira na to je li riječ o realnom ili simboličnom govoru. Kako bi došla do istine o samoj sebi i o drugome, Samarijanka mora poći od onoga što doista jest, od svojega nedostatka,od svojih ograničenosti. U toj istini Samarijanka započinje svoj put traženja i put vjere.
U posljednjoj etapi dijaloga s Isusom (Iv 4,19-26), u istini o samoj sebi, žena počinje prepoznavati i istinu o Isusu, ulazeći sve dublje u misterij njegove objave. Prepoznajući ga kao proroka, žena mu postavlja posljednje pitanje vezano za istinu o Bogu i istinu o kultu: gdje je mjesto susreta s Bogom? Nakon Isusova odgovora u kojemu joj objavljuje da je istinsko klanjanje u Duhu i istini, žena ispovijeda svoju vjeru u dolazak Mesije i u puninu objave (usp. Iv 4,25). „Ja sam, ja koji s tobom govori!” (Iv 4,26) vrhunac je Isusove objave u kojemu Samarijanka postaje prva osoba kojoj se Isus u Ivanovu evanđelju objavljuje izrazom „Ja sam” koji upućuje na Božju objavu Mojsiju u gorućem grmu (usp. Izl 3,14).
Put vjere
U trenutku spoznaje Isusova mesijanskoga identiteta žena ostavlja krčag i odlazi u grad govoreći sumještanima: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” (Iv 4,29). Riječ je o svjedočanstvu koje je još uvijek vezano za osobno iskustvo i koje je formulirano u obliku pitanja, ali koje ostavlja prostora osobnom traženju i koje označava početak njezina puta vjere. Izraz „dođite i vidite” identičan je pozivu koji Isus u Iv 1,39 upućuje učenicima, a koji je označavao početak njihova puta traženja, susreta i prianjanja uz Mesiju i koji je općenito u Ivanovu evanđelju označavao teološki poziv na ulazak u osoban odnos s Isusom. U svjetlu vjere prvih učenika, i ženino svjedočanstvo sumještanima možemo promatrati kao njezin prvi korak na putu vjere i prihvaćanja Isusa Mesije. Poput učenika, i žena nakon susreta s Isusom odlazi k drugima svjedočeći i navješćujući Mesiju. Ivan prikazuje Samarijanku kao ženu traženja koja je u osobnom susretu s Isusom spoznala istinu o sebi i o njemu, prihvaćajući njegovu spasenjsku objavu. Preobražena vjerom, žena postaje prva svjedokinja i navjestiteljica Isusa Mesije izvan Izraela. Poput žene Samarijanke svakom čovjeku nešto i/ili netko nedostaje te je kao takav pozvan crpiti vodu iz Božje riječi koja živa izvire iz Kristove osobe. U utjelovljenom Logosu svakom čovjeku koji žeđa za puninom života darovan je izvor vode žive. U biblijskim susretima s Isusom započeli smo svoj put traženja smisla i punine života. Na tom putu nismo sami, Isus nas osobno traži. On nam dolazi prvi ususret. Danas sjedi i na zdencu našega života strpljivo iščekujući naš dolazak želeći nam darovati samoga sebe. Ne bojmo se poći k njemu i u osobnom susretu s njim, u istini o samima sebi, crpsti vodu života s izvora njegova srca.
(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)
