Nakon ozdravljenja sina kraljeva službenika Ivan prikazuje Isusa koji odlazi u Jeruzalem za vrijeme nekoga židovskog blagdana. Vjerojatno je riječ o blagdanu Pedesetnice u kojemu su Židovi slavili Božji dar Zakona Mojsiju na brdu Sinaju, tj. dar sklapanja Saveza. Isus ne odlazi odmah u Hram, nego se zaustavlja kod kupališta u kojemu je ležalo mnoštvo bolesnika koji su zbog svoje bolesti bili isključeni iz društveno-religioznoga života. Vjerujući u uzročno-posljedičnu povezanost između grijeha i bolesti, smatrali su ih grešnima, kažnjenima i odbačenima od Boga. Iako živi, bolesni i lišeni slavlja i radosti bili su mrtvi. Preostala im je još samo nada u čudesno ozdravljenje. Zaustavljajući se kod kupališta, Isus se stavlja na stranu marginaliziranih i svoj pogled svraća na jednomu od njih.
Želiš li ozdraviti?
Ivan ne navodi njegovo ime omogućavajući čitatelju lakše identificiranje s njim, ali precizira njegovu starosnu dob. Obično mislimo da je uzeti bolovao trideset i osam godina kako i proizlazi iz redovitoga prijevoda na hrvatskom jeziku: „bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina” (Iv 5,5). Međutim, glagol ehō – „imati”, koji se u biblijskim i izvanbiblijskim tekstovima upotrebljavao za izražavanje starosne dobi i koji autor upotrebljava ovdje kao i u 8,57, upućuje na starosnu dob uzetoga.
Isusov susret s uzetim započinje pogledom koji u čitatelju budi iščekivanje, jer je i put nasljedovanja prvih učenika započeo Isusovim pogledom. Doznavši da je već dugo u tom stanju, Isus mu prilazi govoreći: „Želiš li ozdraviti?” (Iv 5,6). Tim pitanjem Isus ulazi u dijalog, u odnos s čovjekom u potrebi, pripremajući dar čudesnoga ozdravljenja. Za razliku od čitatelja uzeti ne zna tko je Isus i ne očekuje od njega ozdravljenje. Ljubazno se obraćajući nepoznatom sugovorniku nazivom Kyrie – „Gospodine”, koji ovdje nema kristološko značenje, uzeti ne moli ozdravljenje, nego mu prikazuje stanje potpune napuštenosti i nemoći u kojemu se nalazio. Odgovor na izvornom grčkom jeziku koji u doslovnom prijevodu glasi: „Gospodine, čovjeka nemam koji bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe” (Iv 5,7) odražava želju uzetoga za ozdravljenjem kao i židovsko pučko vjerovanje u nadnaravnu moć vode.
Ustani
U susretu s uzetim utjelovljeni Logos izgovara svoju spasenjsku riječ: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!” (Iv 5,8). Imperativom egeire – „ustani” Isus poziva uzetoga na povratak u život. Naime, u Novome zavjetu glagol egeirō upotrebljava se u značenju „podići”, „ustati” i „uskrsnuti”. Budući da se uzeti nalazio u stanju svojevrsne društveno-religiozne smrti, imperativ egeire možemo čitati u dvostrukom smislu: doslovnom u kojemu bi Isus pozivao uzetoga da se digne sa svoje postelje i simboličnom u kojemu bi ga pozvao na prijelaz iz smrti u život. Uzeti ne odgovara ništa, ne postavlja pitanje, ne traži pojašnjenje. U tišini i bezuvjetnoj poslušnosti Isusovoj spasenjskoj riječi uzeti ustaje, uzima svoju postelju i hoda.
Susret Židova i uzetoga započinje konstatacijom: „Toga dana bijaše subota” (Iv 5,9b). Unatoč poznavanju proročkih navještaja ispunjenja mesijanskih vremena u čudesnim znakovima ozdravljenja, za Židove je ozdravljenje uzetoga prekršaj subote. Na upozorenje Židova o nošenju postelje koje je bilo posljednje od 39 poslova koje je prema Zakonu bilo zabranjeno činiti subotom, uzeti odgovara: „Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’” (Iv 5,11). Većina autora u tom odgovoru vidi obranu ili odbacivanje osobne odgovornosti. No, pred židovskim religiozno-političkim autoritetima koji gube iz vida ozdravljenje i za koje je važan samo prekršaj subote, uzeti se poziva na autoritet nepoznatoga iscjelitelja.
Vrhunac dijaloga između uzetoga i Židova pitanje je o Isusovu identitetu: „Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi?’” (Iv 5,12). Pitanje koje će i u nastavku Evanđelja biti u središtu Isusovih rasprava sa Židovima u ovom trenutku ostaje bez odgovora. Na taj način dijalog uzetoga i Židova završava šutnjom koju autor opravdava činjenicom da ozdravljeni nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo.
Više ne griješi
Nakon rasprave sa Židovima, Isus nalazi uzetoga u Hramu kamo je otišao zahvaliti Bogu za primljeni dar. No odlazak u Hram označava i njegov povratak u društveno-religiozni život. Ne radi se o slučajnom susretu, nego o susretu koji je plod Isusova željena i aktivna traženja i koje kao takvo upućuje na početak nasljedovanja prvih učenika. Isus prekida šutnju kojom se završio prvi susret obraćajući se uzetomu riječima: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!” (Iv 5,14). O kakvom je grijehu riječ?
Riječi kojima Isus poziva uzetoga da usmjeri svoj pogled prema budućnosti, govore nam da se Isusovo upozorenje ne odnosi na učinjeni grijeh nego na onaj koji mu prijeti. Bolest uzetoga, poput bolesti slijepca od rođenja i Lazara, nije bila posljedica grijeha, niti je bila na smrt, nego na proslavu Božjega spasenjskog djelovanja i vjeru. Isus poziva uzetoga da nastavi prepoznavati Božje spasenjsko djelovanje u Isusu Kristu vjerujući u snagu njegove spasenjske riječi. Gore što ga može snaći je nevjera koja bi ga lišila vječnoga života.
Uzeti ne odgovara ništa, ali reagira navješćujući. Da je izabrao put vjere, a ne put osude proizlazi iz rječnika i sadržaja njegova navještaja: „Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio” (Iv 5,15). Glagol anaggellō – „javiti”, „objaviti”, „navijestiti”, koje autor upotrebljava u opisu djelovanja uzetoga nalazimo i u Iv 4,25 vezano za Samarijankin govor o Mesiji te u Isusovu navještaju dolaska Duha Istine (Iv 16,13-15). U oba slučaja riječ je o navještaju mesijanske istine. Nadalje, navještaj uzetoga ne odnosi se na identitet onoga koji je prekršio subotu, nego na onoga koji ga je ozdravio. Umjesto da je izdao Isusa, uzeti se poziva na njegovo terapeutsko djelovanje, implicitno ukazujući na Božje spasenjsko djelo koje se u njemu ispunja.
Navještaj uzetoga završava bez ijedne opservacije ili dodatnoga pitanja od strane Židova. Ali i u ovom slučaju riječ ostala u šutnji izazvat će reakcije. Za razliku od uzetoga koji je prethodno djelovao navješćujući, Židovi reagiraju proganjajući Isusa i želeći ga ubiti jer je kršio subotu i jer je Boga nazivao svojim Ocem, izjednačavajući sebe s Bogom što se prema Lev 10,16 kažnjavalo smrću.
U Isusovu susretu s uzetim evanđelist Ivan nam prikazuje još jedan model vjere. Paradoksalno, uzetomu koji među mnoštvom bolesnika koji su ga okruživali, ali i među mnoštvom hodočasnika koji su za blagdan dolazili u Jeruzalem nije imao čovjeka koji bi mu pomogao, dolazi ususret utjelovljeni Logos. Stoga je vjernik pozvan u svom životu utjeloviti Riječ, postajući bratom i sestrom onima koji nemaju nikoga i koji žive u tragičnim situacijama nemoći i potrebe, posebice onima koji se nalaze „izvan hrama”, svjestan da je čovjek autentična slika Božja i primarno mjesto njegove nazočnosti. U tom svjetlu vjernik je pozvan uvijek iznova ispravljati svoje pogrešne interpretacije Zakona stavljajući, poput Isusa, u središte svojega „biti” i „djelovati” čovjeka i njegovo spasenje i svjedočeći Boga ljubavi i života. Autentičan vjernik je onaj koji se ne zatvara u praktički formalizam ili kruti moralizam koji osuđuje i ubija, nego je onaj čiji se osoban odnos s utjelovljenom Riječju preobražava u odgovornu i djelatnu zauzetost za dobro i spasenje čovjeka. Poput uzetoga u osobnom susretu s Isusom u poslušnosti njegovoj riječi prijeđimo iz smrti u život, svjedočeći i navješćujući Boga ljubavi.
