Sve je više ljudi koji hodaju ulicom i gledaju u mobitel, ne prateći što se oko njih događa niti provjeravajući idu li uopće pravim putom i ima li kakve prepreke ispred njih. Mimoilaze se s drugima, a da ih i ne primijete a kamoli pozdrave. Također, sve je više mladih roditelja ili onih koji se trenutno brinu o djeci, koji guraju kolica i ne obraćaju pažnju na znatiželjne okice koje ih gledaju iz dubine zaklonjenoga prostora kolica i šalju zvučne signale koji traže pažnju. Ne, njih se ne primjećuje jer je pogled fokusiran na ekran i sve se (a tko zna što je to) odvija na ekranu. Uslijed nepouzdane ljubavi roditelja prema djetetu, ono može svoju ljubav usmjeriti na druge stvari te to i čini ljubavlju prema predmetima, npr. televizoru, mobitelu, skupljanju stvari, posjedovanju i dr., upozoravaju Prekop i Huther u knjizi Potraga za blagom u našoj djeci. Međutim, potreba za ljubavlju i dalje nije zadovoljena takvim nadomjescima, koji mogu biti i opasni pa čak i odvesti u ovisnost, čemu smo danas svakodnevno svjedoci. No, nisu samo mladi obuzeti ovim napravama, to su i odrasli svih „uzrasta”. Namjerno koristim izraz „uzrast” jer se čini prikladnim za odrasle koji se ponašaju neodgovorno i sliče djeci koju tek treba poučiti određenim stvarima i uputiti putovima koji će im pomoći da shvate svu nesuvislost situacija u koje sami sebe stavljaju zaboravljajući da su ljudska bića i da ih drugi oko njih trebaju. „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” (Lk 9,25).
Naivni pretraživači
Ako se osvrnemo oko sebe u javnom prostoru, rijetko ćemo vidjeti da netko ne drži mobitel na uhu i ne priča glasno, ili hoda nesigurno dok tipka ili iščitava neke poruke. Opasnost je veća kad se to radi u vrijeme vožnje. Također srećemo ljude koji pričaju, smiju se, komentiraju i u prvi mah se čini da sami sa sobom komuniciraju, kad ono, imaju slušalice u ušima i tako „ne gube vrijeme” da im ne bi koja riječ promakla. Ponekad se trgnemo jer čujemo pozdrav, okrenemo se, odzdravimo potpunom strancu, koji nas u čudu pogleda, i shvatimo da se virtualni svijet upleo u stvarni. „Ljudi se koriste mobitelima kao gumicama za brisanje drugih živih bića. Pritiskivanjem tipke čovječanstvo se rastvara i postaje ne-biće ili se, u najboljem slučaju, zamrzava i pretvara u apstrakciju. Najintimniji razgovori prenose se javno, pri čemu njegovi korisnici ne vode računa o tome da ih možda netko sluša, i oni koji to žele i oni koji ne žele. Na pretrpanoj ulici to se događa toliko često da nikada nisi siguran koja rečenica pripada kojemu od ovih fragmenata koji slobodno lebde u zraku.” I tako, kao što O’Brienov lik u romanu Njujorška luda s čuđenjem promatra ljude čije riječi putuju javnim prostorom, tako i ja sve više zazirem od ovih naprava koje su mi počele zapovijedati što mi je činiti. Čak me i ucjenjuju ako ne dopunim određene programe, ako ne poduzmem akciju koju mi opetovano ponavljaju, da ću ostati bez određenih mogućnosti komunikacije. U vrijeme blagdana sam dobila e-mail od umjetne inteligencije koja me „uljudno” pozdravila i predstavila se, te nabrojila neke moje online susrete i „pojasnila” mi određena događanja u prethodnom razdoblju na potpuno čudan način! Što učiniti u ovakvim slučajevima neželjenih intervencija i nepotrebnih informacija?!?
Ovisnost o napravama, koje pojedinca pretvaraju u naivnoga pretraživača svega i svačega, uzrokuje pogoršanje njegova mentalnoga ili intelektualnoga stanja uslijed prekomjernoga konzumiranja trivijalnih sadržaja. Otuda i sve prisutniji pojam brain rot (truljenje mozga ili moždana trulež) koji je u 2024. godini proglašen najaktualnijim po engleskom nakladniku Oxford University Press. Mladi su umorni i depresivni ukoliko po cijelu noć surfaju, igraju igrice ili provode vrijeme na društvenim mrežama. Kada bi trebali biti najproduktivniji, oni su nervozni i nezainteresirani jer mozak nije dobio dovoljno sna. Počinje se kvariti i uzrokovati različite bolesti cijeloga tijela. „Svaki oblik nesigurnosti, straha ili pritiska u njihovu mozgu proizvode nemir i uzbuđenje koji se šire. Pod takvim okolnostima, djeca podražajne obrasce, koji dolaze putem osjetilnih kanala, ne mogu usporediti s već pohranjenim sjećanjima. Na taj način ne mogu naučiti ništa novo i ne mogu to spremiti. Često uzbuđenje i s njim povezana zbrka u mozgu postanu toliko veliki da se ne može iskoristiti niti ono što je već naučeno”, pojašnjavaju Prekop i Huther.
Nepoželjna ponašanja
Brojna istraživanja pokazuju da stalna uporaba računala i vrijeme provedeno na internetu mijenjaju naše mišljenje, pamćenje i pozornost ali i društveno ponašanje, jer „naš mozak je prije svega socijalni mozak”, ističe Manfred Spitzer u knjizi Digitalna demencija. Misliti da digitalne mreže pružaju mogućnost pronalaska prijatelja u koje se možemo pouzdati ili sreće koju u stvarnosti ne nalazimo, iluzija je i prijevara. Digitalne mreže dodatno osamljuju ljude i čine ih nesretnima i neispunjenima. Previše boravka na društvenim mrežama utječe na broj prijateljstava u stvarnom životu, ali umanjuje i socijalne kompetencije jer se područja u mozgu zadužena za ovu aktivnost smanjuju. To dovodi do više stresa i gubitka samokontrole. „Započinje silazna društvena spirala, koja se suprotstavlja ispunjenom životu u zajednici”, zaključuje Spitzer. Svakodnevno smo svjedoci da se ljudi otuđuju, zajednice raspadaju i nema onih sretno provedenih trenutaka ili bljeskova koje želite ispuniti prisjećanjem i vlastitim otkrivanjem davno zaboravljenih činjenica pohranjenih u mozgu. Ne, sad se odmah započinje pretraživanje, radi se „googling” i evo podataka, brzih i serviranih bez ikakva mentalnoga napora! Fast food stvarnoga intelektualnog života. „U tweetu ili internetskom prilogu ne može se reći mnogo. To nužno dovodi do veće površnosti”, upozorava Noam Chomski.
Internet je pun različitih izazova koji neizgrađenom mozgu mogu biti primamljivi i obećavajući. Odrasli, koji se trebaju baviti djecom i mladima i činiti sve da ih zabave korisnim vrstama aktivnosti, koje će im pomoći u izgradnji zdrave ličnosti, često su i sami pod utjecajem ovih medija. Zaboravljaju kako su nekad mogli funkcionirati i bez njih, s drugima oko sebe, u kreativnim susretima i domišljanjima različitih aktivnosti vođeni vlastitim iskustvom i spoznajama. Spitzer komentira da onaj tko prepušta spravi da misli umjesto njega, neće postati osobit stručnjak u bilo kojem području. Kao psihijatar on stalno u praksi zamjećuje mlade ljude koji ne znaju što treba reći a što ne, kako se izraziti, kako formulirati određene misli, želje, htijenja. Ono što je veliko na Facebooku, malo je u mozgu. Ukoliko se djeca koja su još u razvoju često koriste tehnologijom, a pri tom nemaju dovoljno iskustva za prepoznati korisno od nekorisnoga, dobro od lošega, to znatno utječe na njihov poimanje realnih događanja jer su manje prisutna u stvarnom svijetu. Ovo pak dovodi do društvene frustracije i nepoželjnih ponašanja, što samo potvrđuje da online zajednica obiluje negativnim emocijama, a ova se činjenica često previđa. „Da bi se naučilo kako se treba odnositi s ljudima, jedini je način odnos s ljudima”, ističe neurologinja Abigail Baird.
Sve navedeno utječe na socijalne kompetencije i kognitivna postignuća. Ukoliko mladi nemaju valjano uporište u obitelji i vrijednostima koje se nasljeđuju generacijama, lutat će i postajati lak plijen različitih predatora, čega su svjesni oni koji profesionalno prate povećanu stopu nasilja i zlostavljanja u virtualnom svijetu koji se onda prenosi i u stvarni život. Scene nasilja i ubojstava u susjedstvu nisu više prikazi iz američkih filmova, nešto što je daleko od nas. Što prije postanemo svjesni pogubnosti ekrana u životima djece i mladih, pa i nas samih, to ćemo jasnije zapažati promjene koje se dešavaju i na vrijeme otklanjati nepoželjne posljedice. Kvalitetno provedeno vrijeme, čitanje knjiga koje bogate i krijepe dušu, vrijeme posvećeno molitvi i razgovoru s Bogom, odlasci na zajedničko misno slavlje, pridonijet će zdravlju i boljitku cjelokupne zajednice. Sveti Ivan Pavao II. je upozoravao: „Ne dajte se prevariti. Onaj tko vjeruje pronašao je svjetionik koji omogućava siguran put. Onaj tko vjeruje, poznaje pravac i može se orijentirati. Onaj tko vjeruje, pogodio je pravi put i nikakva glupost nekog lažnog učitelja neće ga s njega uspjeti skrenuti.”
