Rijetko se događa da ne mogu zaspati, ali ima i toga, pa sam jedne noći počeo razmišljati o tome u kojim sam sve crkvama bio – na moje čuđenje, brzo i lako došao sam do njih stotinu, pri čemu sam svaku jasno mogao prizvati u pamćenje, i ponovno proživjeti taj osjećaj, a potom sam utonuo u san.
Prostori djetinjstva
Na prvom je mjestu u mojem sjećanju baraka u Novom Zagrebu, improvizirana crkvica iz 70-ih, u kojoj su živjela dva fratra, i kamo sam išao na vjeronauk u osnovnoj školi, dok nije izrađena prava, moderna crkva. Uz tu novu sam crkvu rastao, obilazeći sa svojim društvom gradilište od podruma do krova, tako da je na neki način postala moja; ondje sam bio na prvoj pričesti, dok još nije imala krov, pa je kiša po nama padala, a kasnije sam se i vjenčao, no moram priznati da je svaki korak unutarnjega uređenja oduzimao onoj prvotnoj čistoj betonskoj ljepoti. Ostali stanovnici Novoga Zagreba nisu imali sreće kao mi u Sigetu, pa su se mise držale u stanovima, što je također imalo svoje čari – dakako, ako niste bijesni susjed kojega nervira stalna galama na stubištu.
Nadalje, tu su crkve kojih se sjećam iz djetinjstva, velike stare crkve u koje su odlazili moji stari, pa bi i mene pozvali: Katedrala u svojoj gotičkoj nadnaravnosti, isusovačka barokna bazilika s iluzionističkim freskama, mistična kripta slovenskog arhitekta Jožefa Plečnika, salezijanska crkva s oltarima Plečnikova učenika i okruglim vitrajima s anđelima, crkva-kutija u neboderu na Trgu bana Jelačića koja me zbunjivala jer se nalazila između gradskih lokala te najneobičnije molitveno mjesto, Kamenita vrata, gdje su se ljudi molili u najvećoj sabranosti na ulici, dok su prolaznici išli za svojim poslovima.
Velika raznolikost
Otada sam na putovanjima obišao mnoge crkve: talijanske, u Rimu, Ravenni i Monrealeu, ukrašene nezamislivim umjetničkim djelima; španjolske, u Zaragozi, Cordobi i Burgosu, pretjerane u svemu; engleske, škotske i irske, u Londonu, Edinburghu i Dublinu, protestantski stroge. Bile su malene, poput skromne drvene zgrade, više nalik na štagalj, jedne belgijske redovničke zajednice, upamtljive po oltaru u obliku broda, ili razmetljive poput katedrale u Santiagu de Compostella; bile su ingeniozne, poput majušne irske crkvice u obliku školjke ili sulude Svete obitelji u Barceloni; isticale su se po tanušnim stupovima, poput kapele Kraljevskoga koledža u Cambridgeu, po najvišem tornju u državi, poput katedrale u Ulmu, ili po šumi ukrasnih stupića zbog kojih ste se morali penjati na krov, kao u Milanu. Ona u Münchenu stradala je u bombardiranju, u onoj u Beču okupljaju se Hrvati, pred onom u Taizéu bio je čak razapet cirkuski šator da svi mladi stanu u nju.
Ali u svima njima osjećao sam se kao doma – nisu to bili strani prostori, nego domaći. Ono najvažnije za doživljaj crkve bio sam ponio u svijet iz djetinjstva: one su veličanstvene, ali i obične; one imaju tamne zakutke, ali se kupaju u svjetlu; one imaju povijest i priču; njihovi graditelji i umjetnici željeli su načiniti nešto veće od sebe; one, na koncu, služe molitvi.
Humana gradnja
Najljepša mi je, međutim, crkvica u kojoj nisam nikad bio – poznajem je samo po fotografijama. Švicarski arhitekt Le Corbuiser jedan je od najznačajnijih arhitekata 20. stoljeća, a kršćanski svijet je zadužio svojom čudesno lijepom, neobičnom i jednostavnom kapelicom u Ronchampu. Le Corbuiser je u prvoj polovici 20. stoljeća gradio kuće kakve su tada bile novost, a danas su normalne: bez ukrasa, ravnih krovova, s mnogo prozora. Smatrao je da stan mora biti jednostavan, praktičan, zračan i svijetao. Mnogo je razmišljao o modernim gradovima. Bilo mu je jasno da su bučni i zagađeni, a da su ulice zbog velikoga prometa opasne za ljude. Zamislio je gradove budućnosti u kojima će ljudi živjeti u visokim zgradama okruženima zelenilom, daleko od tvornica i prometa, gdje će biti sigurno za djecu i ugodno za obitelji.
Po njegovim su zamislima izgrađene i mnoge zgrade i naselja i u Hrvatskoj. Njegove zgrade na stupovima i s mnogo balkona možete vidjeti u Zagrebu u Aveniji Vukovar. Čitav Novi Zagreb, u kojem sam odrastao, i druga slična naselja nadahnuta su njegovim idejama – velike zgrade u zelenilu. Le Corbusier ima i kritičare koji posprdno njegova naselja nazivaju spavaonicama – ali pogledajte današnju gradnju, bez reda i smisla, bez zelenila, kuće su nagurane da bi se što više zaradilo; Le Corbuiser ipak je bio duboko human.
Nastalo je nešto novo
Rochamp je malo mjesto u istočnoj Francuskoj, na granici s Njemačkom, gdje je na brežuljku od 4. stoljeća postojala hodočasnička crkva, posvećena Našoj Gospi u Visini. Međutim, u Drugom svjetskom ratu bila je uništena pa su pozvali Le Corbuisera da izgradi novu. Dok je bio mlađi, razmišljao je o kućama kao strojevima za stanovanje. Srećom, kada je zamislio crkvu posvećenu Gospi u Rochampu, odlučio je izgraditi nešto jednostavno, nešto lijepo i nešto jedinstveno – rezultat je možda i najljepša moderna crkva.
Crkvica se nalazi na brežuljku iznad mjestašca. Okružena je šumom, ali oko nje je uređena čistina tako da se vidi sa svih strana. Nebo, prostor i drveće – to je ono što prethodi svakoj arhitekturi – tvrdi Le Corbuisier. Nije velika, ali djeluje monumentalno. Jednostavna je i neshvatljiva. Zidovi su joj bijeli i bez ukrasa, ali krov sliči avionskom krilu ili trupu jedrenjaka – krov je izvrnut naopako. I još se čini da lebdi u zraku iznad crkve.
Le Corbisier je rekao da više voli crtati nego govoriti – crtanje je brže i teže je lagati. Njegova crkva doista ne laže – ona ništa ne skriva, ni u čem se ne pretvara, sve je jasno i otvoreno, a opet i mistično. Le Curbisier je smatrao da treba razumjeti povijest i da se tek tada može ostvariti kontinuitet prema onome što jest i što će biti – njegova crkva ne napada staro, ona pokazuje kako može nastati nešto novo.
Svjetlo vjere
Le Curbisier je smatrao da je dom poput škrinje s blagom koja znači naš život. I ova crkva je dom molitve, poput nekoga vrijednog blaga. Za njega je, nadalje, svjetlo bilo najvažnije. Vjerovao je da ljudi trebaju prostor, red i svjetlo kao i kruh svagdašnji – i vjerovao je da im on može pružiti takve građevine. Ali vjerovao je da je svjetlo od svega najvažnije – svjetlo otkriva oblike; a svjetlo je i ono što vjernici u svakoj crkvi traže – svjetlo vjere.
