Pojam istine jedan je od najdugotrajnijih i najizvornijih suputnika ljudske civilizacije. Tradicionalno se upotrebljavao kao oznaka za opisivanje odnosa između čovjekova mišljenja i stvarnosti, tj. sukladnosti suda mišljenja sa stvarnošću, da bi se u konačnici njegov sadržaj praktično identificirao s onim što je stvarno, tj. sa samom stvarnošću – s onim što jest. Drugim riječima, istinito je ono što je stvarno i obratno.
Pojam istine je odavao i čovjekovo shvaćanje sebe i svoga položaja u stvarnosti. Govor o istini pretpostavljao je priznanje postojanja od čovjeka neovisnih zakona kao jedne šire cjeline čiji je čovjek samo dio. Priroda je ime kojim se upravo pokušala označiti ta obuhvatna cjelina čiji je čovjek samo fragment, a opet se u njemu kao fragmentu odražavala. U svjetlu toga, čovjek je živio u jednom kozmocentričnom svijetu gdje je priroda istodobno izazivala strahopoštovanje i poprimala dimenzije sakralnoga: društveni zakoni su oblikovani tako da bi se u njima morali ogledati i poštovati zakoni prirode.
Postmoderni delirij
Može se reći da se sve tamo do novoga vijeka ovaj sadržaj pojma istine na Zapadu pretpostavljao. Novi vijek je doveo do promjena u shvaćanju čovjekova položaja u kozmosu najviše zahvaljujući dostignućima na području tehnologije i znanosti. Ti su razvoji onda doveli i do društvenih promjena koje su se očitovale u uzdrmanoj tektonici društvene moći. Čitava duhovno-društvena mapa Zapada se bitno promijenila, s novim središtima moći i znanja: dapače, znanje se zbog svojih praktičnih implikacija počelo identificirati s moći.
Slijedom stvari, čovjek se pred prirodom sve manje osjećao nemoćan: a što je više o njoj znao to je manje osjećao strahopoštovanje prema njoj. Dok je njezina sakralna dimenzija tako sve više blijedjela, čovjek je prirodu sve više promatrao samo kao predmet svojih želja i potreba. U svjetlu toga čovjekova instrumentalnoga pristupa i sama je neovisna stvarnost prirode blijedjela i gubila svoj subjektivitet: samo su još povremene prirodne nepogode i katastrofe čovjeku sugerirale da tamo negdje postoji neka sila koja ga ipak daleko nadilazi. Ta tehnička moć čovjeka nad prirodom dovela je i do rasta čovjekove samosvijesti i do uspona tzv. modernoga zapadnog Subjekta koji je svijet sve više promatrao samo iz svoje perspektive, postavljajući sebe u njegovo središte: kozmocentrizam je sve više postajao stvar prošlosti, a na scenu je stupalo doba agresivnoga i samosvjesnog antropocentrizma.
Uspon zapadnoga Subjekta je sve više u modernom dobu prerastao u subjektivizam koji je opet doveo kako do inflacije Subjekta tako i do dekonstrukcije i konačne destrukcije realnosti izvan njega. S nestankom realnosti nestaje i od čovjeka neovisni, tj. objektivni kriterij istine, a ostaje samo Subjekt i njegova potreba koja se proglašava kao istina. Tako je odnos čovjek – istina (stvarnost) prešao put od traženja i pronalaženja istine do njezina stvaranja. Budući da se sada čitava stvarnost na određeni način ocjenjuje u odnosu na potrebu Subjekta, čovjek i njegove „potrebe” postaju temeljnim kriterijem. Drugim riječima, mijenjajući stvarnost moderni je čovjek mijenjao i kriterij istine.
Time se zapravo ostvarila misao grčkoga filozofa, sofista Protagore koji je još u 5. st. prije Krista postavio tezu da je „čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu”. Dok čovjek postaje mjera i spoznajnoga čina i etičkih vrijednosti, sve ostalo zadobiva, u tom smislu, relativnu vrijednost te se uvelike može pitati u kojoj se mjeri može govoriti o nekim kriterijima izvan subjekta: nastupa doba relativizma i vladavine post-istine.
J. Ratzinger i „diktatura relativizma”
Jedan od zapadnih mislioca koji je pravodobno prepoznao ovakav razvoj stvari bio je svakako i teolog Joseph Ratzinger, kasnije kardinal te papa Benedikt XVI. „Diktaturu relativizma” je odmah prepoznao na početku svoje teološke karijere i o njoj govorio početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, osjetivši na vlastitoj koži „toleranciju” 68-aša u svojoj profesorskoj karijeri. Na početku konklava godine 2005., kao kardinal i dekan Kardinalskoga zbora, Ratzinger je dijagnosticirao diktaturu relativizma kao stanje duha „koji ništa ne priznaje kao definitivno i koji kao posljednju mjeru dopušta samo vlastito ja i njegove prohtjeve”.
Ova dijagnoza pogađa u srž problema. Moderni i postmoderni relativizam, koji svoje izvore ima u inflaciji modernoga zapadnog Subjekta, zapao je u doba postmoderne u stanje delirija, samoopijenosti i samozaslijepljenosti, u kojem mu se stvarnost još samo priviđa. Uništavajući objektivnu realnost autistički je metastazirao te zapravo još samo parazitski i nominalno živi od naslijeđenoga pojma istine, orwelijanski preobličenoga u političko post-truth doba. Društvena realnost koju proizvodi hybris (umišljena oholost) inflatornoga zapadnog Subjekta, napustivši zadanu orbitu oko ontološki objektivnoga, umjetne je naravi: sagrađena od medijskih elemenata koji demokraciju transformiraju u medijakraciju kojoj upravo egzistencijalno odgovara to doba nakon istine, post-truth. Više nije potrebno tražiti u realnosti utemeljeni narativ: on se stvara od onih koji ga naručuju te kao proizvod lančano reciklira u različitim nijansama. Istina se ne traži, nego kreira: bitno je čiji narativ dominira.
Teolog i kardinal Ratzinger smatrao je da istina svoje potpuno očitovanje ima samo u Isusu Kristu. To je pokazao i kada je, postajući 1977. minhenski nadbiskup, kao svoje geslo odabrao riječi iz Treće Ivanove poslanice 1,9: cooperatores Veritatis, to jest ‘suradnici Istine’. Nadbiskup Georg Gänswein, osobni tajnik pape Benedikta XVI., ističe da je pritom prije svega mislio da „istina nije nešto što se misli, nego je osoba: Sin Božji. Bog se utjelovio u Isusu Kristu, u Isusu iz Nazareta i ovo je njegova poruka: ne slijedite teoriju istine, nego slijedite Gospodina”.
Vjera – istina – razum
Međutim, uz sav naglasak na nadnaravnoj, kristološki oblikovanoj istini, kao vrhunski intelektualac, poznavatelj i baštinik filozofsko-teološkoga nasljeđa Katoličke Crkve od Augustina do srednjega vijeka u likovima Tome i Bonaventure, Ratzinger je znao da je jedan od najvećih, najdugotrajnijih i najplodnijih uspjeha te tradicije upravo sinteza vjere i razuma. Kardinal Gerhard Müller smatra pitanje odnosa vjere i razuma kod Ratzingera jednim od „ujedinjujućih sastojaka” njegove teologije.
On je stoga neumorno branio ulogu metafizike u teologiji, a jedan od važnih pokazatelja toga nastojanja svakako je i njegova uloga i pomoć, tada već dobrano bolesnom, Ivanu Pavlu II. u sastavljanju enciklike Fides et ratio i njezinu objavljivanju na prijelomu milenija – 1999. godine. Enciklika, na kojoj se jasno prepoznaje rukopis kardinala Ratzingera, odmah u svom Uvodu oslovljava najbolniju točku postmoderne: pitanje istine. Ne samo da se naglašava važnost i realnost istine nego se i čovjekova narav određuje njegovim odnosom prema istini: čovjek se određuje kao biće koje traži istinu o sebi (28). Ta istina ima svoju antropološku i teološku dimenziju, naravnu i nadnaravnu: ono što se na antropološkoj razini smatra potragom za istinom o temeljima ljudskoga života, na teološkoj je razini zapravo potraga za Bogom i antropološki nemir u konačnici samo tu pronalazi svoje zadovoljenje. Drugim riječima, ako se antropološka istina negira, briše, cancelira, onda se čovjeka čini slijepim za stvarnost i onemogućava mu se prepoznavanje objavljene, nadnaravne istine. Takav razum bez istine ne može više biti sugovornikom vjere: potraga za istinom je antropološka pretpostavka kršćanske vjere!
