Nekome se može činiti morbidno, ali veoma volim šetnje grobljem. Moje prvo sjećanje na groblje seže u petu ili šestu godinu života kad je otac kupio novi grob na Mirogoju pa me poveo da ga zajedno razgledamo. Očeva obitelj nije bila iz Zagreba, tako da im je obiteljska grobnica, s crnim obeliskom iz 19. stoljeća, ostala u Bjelovaru. Kao što su se uselili u novogradnju u Novom Zagrebu, tako su i sada kupili grob u sasvim novom dijelu, na kraju Arkada, tik iza židovskoga i pravoslavnoga dijela. Bio je sunčan dan, a nizovi novih praznih betonskih grobnica, blještavi, nizali su se, meni se činilo, u nedogled. Danas su spomenici na svim tim grobovima gusto ispisani, nekad sjajno nadgrobno kamenje prekrivaju alge, plijesan i lišajevi, a među grobovima niknula je gusta crnogorična šuma, zakrivajući horizont. Istina, u tih se pola stoljeća otkad onamo zalazim krajolik znatno promijenio, ali je postao i domaći – sva ta nepoznata imena i prezimena postala su mi bliska, i veoma mi je žao kad se koji grob ukloni, a to se događa tipično židovskima jer više nema potomaka, pa na njegovo mjesto dođe nova ploča, blještava i prazna; kao da je nestao netko moj.
Grobovi bogatih
Mirogoj je ogroman, ima na njemu 60 000 grobova, i nisam ga ni izdaleka cijeloga obišao, tim više što se držim područja blizu Arkadama. Tamo su najstariji grobovi, a prezimena su nerijetko strana – njemačka, češka, slovenska, mađarska. Ako se ne žurite, bude to zanimljiva šetnja. Na jednom grobu uočite propeler, pa shvatite da je ondje pokopan avijatičar; na drugom je cepin jer tamo leži planinar; na trećem kormilo i sidro jer ovdje počiva pomorac. Križevi, polumjeseci, zvijezde Davidove ili petokrake, latinica, ćirilica – svjedoci identiteta pokojnika koji su morali ostaviti na Zemlji. Nerijetko zastanete pred vrijednim kipom ili reljefom – impresivan radnik na kraju židovskoga dijela Arkada, nešto malo dalje mlada majka okružena kćerima na spomeniku znamenitih predratnih industrijalaca, još dalje beskrajno tužan spomenik na kojem djetešce u kolijevci anđeli uznose na nebo, velebna grobnica poznate obitelji tvorničara i utemeljitelja modernoga dizajna; smrt pogađa i bogate i uspješne; dovoljno je pogledati melankoličan portret najbogatijega čovjeka u međuratnom Zagrebu, vlasnika gradske plinare koji je gradu darovao paviljon na Zrinjevcu.
Smiješne taštine
Šaljiva pitalica se čudi čemu služi ograda oko groblja kad oni izvana ne žele unutra, a oni iznutra ne mogu van. Mirogoj ima posebno veličanstvene zidine koje, zahvaljujući staroj cigli i gustom bršljanu, djeluju doista drevno; ne može se zamisliti dojmljivije razgraničenje između svijeta živih i svijeta mrtvih, tim više što je s unutrašnje strane ostvarena optička varka: Arkade, naime, slijede pad terena, a stepenice su u njima tako namještene da se čini kako se nižu u beskraj; ta je iluzija donekle pokvarena jer je netko nepažljiv postavio na polovici Malih arkada sa sjeverne strane neku obavijesnu ploču i tako onemogućio pogledu da se prostire unedogled. Uopće se u dostojanstven spokoj Mirogoja umeću neprikladne kante i kontejneri ili nakaradni pokretni zahodi, a još su gori nametljivi novi grobovi s razmetljivim natpisima. Ne znam zašto ljudi misle da će im ugledno grobno mjesto donijeti ugled: eno groba dvojice braće mafijaša, ubijenih kratko jedan nakon drugoga, na glavnoj aleji, ili evo groba na Aleji velikana koji si je podigao čovjek baš ovih dana pušten iz istražnoga zatvora; upravo čujem za slučaj milijunskoga prevaranta, čiji odvjetnici njegove prevare zavlače pred sudom da odu u zastaru, kako si je kupio grobnicu u crkvi Krista Kralja.
Priče o obiteljima
Ali tome se čudimo zato što su nam suvremenici, a na ove stare mrtve pao je zaborav; nitko se ne sjeća tko su i kakvi bili. Sve što je ostalo od njih samo je ime i prezime, godine rođenja i smrti, vjerski simbol i malo toga još. No i to nam može svašta ispričati ako znamo slušati. Vidimo na pločama muževe i žene, vidimo njihovu djecu redom kako su dolazila i odlazila, vidimo kako su se prezimena mijenjala zbog udaja kćeri, i već nam se oblikuju rodoslovlja nepoznatih, trenuci njihove sreće i tuge, povećavanja i smanjivanja obitelji; nekad se tako zadubim u tu grobljansku matematiku da mi se pokojni ukažu u mašti i vidim ih kao žive. Nekad pak dobijemo i neki dodatni podatak da je neki mladi par nestao u valovima, ili da je neka obitelj skončala u logoru ili da se neki vojnik nije vratio iz rata i da im je ovdje ime napisano samo u spomen. A onda se iznenada ukaže grob neke poznate osobe: veoma velik i neobičan grob Miroslava Krleže, običan i zapušten grob Tina Ujevića, na kojemu umjesto cvijeća i svijeća leže odbačene konzerve piva i čikovi jer očito služi kao boemsko okupljalište, ili grob Ivane Brlić Mažuranić, sasvim na kraju Malih Arkada, ljupki i elegantni poput njezinih pripovijesti. Ima mnogo veoma tužnih anđela na Mirogoju, ima lijepih apstraktnih umjetnina, poput luka života koji se pretvara u uspon uskrsnuća na grobu slikara Ede Murtića, ima i jedan pravi pravcati metalni kostur, dosta jeziv, kao memento mori, podsjetnik na smrt, ali priznajem da su mi najdraži sasvim jednostavni grobovi, bez ikakvih ekstravagantnosti, onakvi kakve sam vidio za mojega prvog posjeta groblju.
Povratak u djetinjstvo
Mirogoj je toliko velik da nikoga na njemu ne biste mogli naći, zato srećom postoji tražilica pokojnika. U nekim usamljenim trenucima, kakvih je bilo mnogo tijekom izolacije zbog korone, sjetio bih se davnih ljudi i ponekad bih nekoga od njih našao na groblju pa potom i pohodio. Na drugom groblju, starom seoskom groblju što se smjestilo na zapadnom dijelu Zagreba, gdje se ukapa majčina obitelj, neki sam dan pohodio sjene starih bakinih susjeda, supružnike umrle različitih godina, ali na isti dan. Ti dobri i blagi likovi iz mojega djetinjstva, kod kojih bih znao provoditi duge sate, trebalo je samo pretrčati most preko potoka što je dijelio bakinu kuću od njihove, već pola stoljeća leže ondje, ali nažalost nisu jedini: s groba me gledala žena na fotografiji, nedavno preminula, kojoj sam kao mali dječak bio na svadbi, njihova snaha. Bila je tada mlada djevojka, svadba je bila skromna, u njihovu dvorištu, ali vesela, a ja i danas pamtim mjesec što se dizao iznad bakine kuće; i eto je sada ovdje, još jednom imam priliku pogledati u njezine oči.
Glas Spasitelja
Taj me prekogrobni susret toliko zbunio da sam se izgubio na tom nevelikom groblju. Idući prema grobu bake i prabake, iznenada sam se zatekao među sasvim malim grobovima – bio je to dio na kraju groblja, rezerviran za sasvim malu djecu što su umrla iste godine kad su se i rodila, ili ne puno kasnije. Stojeći na tom najtužnijem od tužnih mjesta, podsjećam se da su groblja odraz naših gradova i da mrtvi na njemu nisu zbilja mrtvi: bogati imaju bogate grobove, siromašni siromašne; grobovi onih s brojnim potomcima su brižljivo čuvani, ovi dječji zapušteni. Groblje je još uvijek odraz našega života, načinjenoga od našega rada i sjećanja na mrtve i mi ga preplavljujemo svojim predodžbama. Smrt je ipak negdje drugdje, ondje kamo mi nemamo pristupa. Odlazeći na groblje zapravo ne susrećemo smrt nego život. Smrt, onu strašnu tamu i odvojenost, poništavanje svega što poznajemo, smrt koju je Isus svladao, zapravo tek naslućujemo – i zato tek naslućujemo veličinu i ljepotu uskrsnuća. Budući da ne poznajemo smrt, u stvari ne poznajemo ni Krista. Evo pravoga razloga zašto volim odlaziti na groblje: razgovor s mrtvima otkriva mi koliko je život velik i bogat jer onome što poznajem dodaje ono nepoznato; povratak s groblja znači još bolje upoznavanje daleke tišine iz koje dopire glas Spasitelja.
