Tamo negdje 1946. godine komunistički aktivisti kušaju “prosvjećivati” narod. Dokazuju da nema Boga, da je sve “sujevjerje”, da je znanost sve objasnila, da je molitva besmislena i da se treba prihvatiti izgradnje socijalizma. Aktivisti su ulazili u crkve, gledali kako se ljudi mole i odvraćali ih od toga.
Došao tako siromah pred kip sv. Ante u Sarajevu pa naglas molio:
– Sveti Anto, molim te pribavi mi pet stoja! Kuća mi je prazna. Nemam što dati djeci za večeru. Ako mi ti ne pomogneš, ne znam što ću. Molim te za pet stoja!
Slušao to partijski aktivist pa sačekao siromaha pred crkvom i počeo ga “prosvjećivati”:
– Druže, gdje si bio?
– Vjera je privatna stvar, brani se siromah.
– Nemoj ti meni, čuo sam ja šta si ti tamo trabunjao. Šta si tražio u ovoj nenarodnoj ustanovi?
– Molio sam svetog Antu da mi dadne pet stoja, nemam što jesti.
– Druže, zar tebi nije jasno da je ono drvo, kip i ništa više? Kako će ti drvo dati novac?
– Jasno mi je, druže.
– Kad ti je jasno onda zapamti. Ne može ti mrtav kip dati pare.
– Ali meni treba novac.
– Evo ti nešto novca, ali da znaš ovo ti daje socijalistička zajednica a ne neki tamo kip od drveta. Idi sad kući.
Čovjek pogleda smotak novčanica pa se ipak vrati u crkvu, klekne pred kip svetog Ante i govori:
– Hvala ti, sveti Anto, što si me uslišao. Dobio sam novac. Ali, molim te, nemoj mi više slati novac po onom lopovu. Dao mi je samo tri stoje. Dvije je zadržao kod sebe!
Fra Paško je imao pravo!
Pokojni fra Paško Vešara bio je vrlo pobožan svećenik. Kao profesor u Visokom poveo je skupinu đaka u samostanski vrt u Banjeru da beru jabuke. Pobožan, kao što je bio, najprije je s đacima izmolio jedan „Oče naš“ za sreću da tko ne bi pao ili se povrijedio na stablu.
Đacima, mladim momcima, to bi smiješno. Što se njima može dogoditi? Počeli su se smijati i zadirkivati jedan drugoga pitajući hoće li ih čuvati anđeli da ne padnu. Kad je fra Paško uvidio o čemu se radi, skupio je đake i rekao mirno:
– Idemo, momci, kući. Ja vas ovako nevjerne ne smijem pustiti na stabla niti smijem preuzeti na sebe odgovornost ako vam se nešto dogodi. Vi nemate dovoljno vjere da biste se mogli izlagati opasnom poslu.
Uzalud su bile isprike, uvjeravanja da će se đaci čuvati… Fra Paško je đake vratio natrag odakle su i došli.
Đaci su se dugo čudili ovom postupku i fra Paškinoj vjeri, ali su ubrzo promijenili mišljenje.
S Božjom pomoći!
Tamo negdje 1949. godine izišla neka (nikad publicirana) instrukcija bosanske vlade da časne sestre ne smiju više nositi svoju redovničku odjeću. Bilo je to stvaranje “ravnoteže” među konfesijama, jer je prije toga muslimanima bilo zabranjeno nositi feredžu i zar.
Časne sestre se našle u vrlo teškom položaju. Naređeno im je ne samo da ostave svoju redovničku odjeću, nego i da sve one koje nisu rodom iz Bosne napuste Bosnu.
U Franjevačkom sjemeništu u Visokom godinama su djelovale slovenske školske sestre. Brinule su se za đake, radile sve kućne poslove i srodile se sa sjemeništem. Neke su ondje i ostarjele, zaboravile na kuću i na svoj jezik. Kad im je rečeno da moraju napustiti ustanovu u kojoj su provele po trideset godina, sestre su se potpuno izgubile. Nisu znalo što će, a moralo se ići iz Visokog.
U općoj pometnji krenule su neke sestre starice u nečemu što bi se moglo zvati civilna odjeća: par na brzinu sastavljenih krpa. Fra Paško je pratio s đacima sestre na željezničku postaju i odlučio ih smjestiti u vlak.
U ono doba teško je bilo dobiti mjesta u vlaku. Mogao je putovati samo onaj tko je imao “putni nalog”, a ostali kako se snađu. Sestre nisu dobile nikakva putnog naloga pa su krenule “na milost Božju”.
Kiša je padala iz neba i zemlje. Sestre su se šćućurile uz svoju bijednu prtljagu uz željezničku postaju čekajući vlak. Gurali su ih prolaznici hvatajući pogodno mjesto kako bi što lakše uletjeli u vlak. Fra Paško je skupio sestre i đake, prekrstio se i počeo moliti za Božje proviđenje i za sretan put. Smijali su mu se milicionari, vojnici, prolaznici, razni nadobudni aktivisti, ali on je ustrajno molio, sestre i đaci su ponavljali za njim. Poveo je svoju skupinu dalje od ostalih, gdje redovito vlak ne staje.
Začuo se zvižduk lokomotive koja je prohujala kraj natiskanih putnika i zaustavila se pred fra Paškom. Izišao milicionar i upitao:
– Šta želiš, pope?
– Molim vas, smjestite ove starice – rekao je fra Paško.
Milicionar je napravio sestrama mjesto, vlak je brzo krenuo i ostavio za sobom mnogo onih koji su imali “putne naloge” i koji su ostali – psujući!
Raščistio s religijom
Bile je jedno doba kad su ljudi “raščistili s religijom”. Tvrdili da ne vjeruju više, jer je to bilo unosno i jer se tako tražilo.
Pred sarajevskom katedralom pita prolaznik čovjeka:
– Koliko je sati?
– Eno ti sat na katedrali pa gledaj!
– Ne mogu, ja sam raščistio s religijom!
Ako li ga bidne!
Kad je nakon rata došla nova vlast u naše krajeve, donijela je i nove nazore na svijet. Zabacila je religiju kao “opijum naroda” i počela “prosvjećivati stanovništvo”. Držala se tako predavanja na kojima su aktivisti tumačili kako je nastao svijet, kako se znanošću može postići sve i kako nam više nije potreban Bog, ni religija.
Došao jedan aktivist u neko zabačeno selo i mislio olako obračunati sa seljacima. Govorio kako ne može biti Boga. Ustao Mujo pa ga pita:
– Tko grmi ako nema Boga? Tko daje kišu? Od čega raste žito?
Aktivist se malo smeo pa tako Mujo ostao pobjednikom. Ljudi ga hvalili, žena bila ponosna na njega.
Aktivist se vratio u grad i rekao što mu se dogodilo. Komesar ga izružio i rekao mu da je on onaj koji dijeli “točkice”, “bonove” i “fasungu” pa neka se snađe. Kad je drugi put došao na selo, aktivist odredi:
– Oni koji ne vjeruju u Boga neka dođu po bonove i točkice, a koji vjeruju neka im Bog dadne!
Svi ljudi uzeli bonove osim Muje. On s ponosom izišao na vrata i otišao pripovijedati ženi kako je postupio. Žena digla dreku pitajući što će djeca jesti. Ukoliko drugi put ne donese fasungu, žena će – veli – otići materi.
– Mujo, ima li Boga, pita aktivist kad je opet došao na selo.
– Čini mi se, da ga nejma, veli Mujo.
Pozvao ga aktivist i dao mu točkice i bonove. Mujo se postiđen vraća na svoje mjesto pa se češe po glavi i tiho šapuće:
– Ako li ga bidne, što sam obrao bostan!
