U Isusovoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37) nastavljamo promišljati o Božjem pogledu na drugoga i drukčijega u potpunosti objavljenom u pogledu njegova Sina. Odnos prema bližnjemu jedno je od središnjih pitanja Zakona koje Luka donosi unutar rasprave o prvoj ili najvećoj zapovijedi. Tako u dijalogu sa zakonoznancem Isus nam otkriva temeljne značajke pogleda bližnjega i pogleda na bližnjega. O kakvim je značajkama riječ?
Tko je moj bližnji?
Želeći ga iskušati neki zakonoznanac, dobar poznavatelj židovskoga Zakona, upita Isusa: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” (Lk 10,25). Protupitanjem „U zakonu što piše? Kako čitaš?” (Lk 10,26) Isus ukazuje na razliku između pisanoga zakona i različitih mogućih interpretacija koje ovise o čitateljevoj odgovornosti. Odgovarajući na Isusovo pitanje zakonoznanac s jedne strane podsjeća na zapovijed ljubavi prema Bogu citirajući riječi iz Šemà Israel: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim” (Pnz 6,5), a s druge, naglašava ljubav prema bližnjemu citirajući Levitski zakonik 19,18: „i svoga bližnjega kao sebe samoga.” Želeći se opravdati zakonoznanac upućuje Isusu vrlo važno pitanje identiteta bližnjega: „A tko je moj bližnji?”
Naime unutar ondašnjega židovstva pojam bližnji se shvaćao na različite načine te se raspravljalo o problematici njegova definiranja. Tako se prema rabinskom razumijevanju u Lev 19,18 pojam bližnji odnosio na sunarodnjaka, tj. na brata Židova dok su drugi u njemu vidjeli brata po Zakonu, tj. onoga koji je opsluživao Toru. U Lev 19,33-34 pojam bližnji uključuje sve ljude koji kao stranci borave u Izraelu. Neki rabini pozivajući se na različitu vokalizaciju zaključuju da je bližnji mogao biti i zao, bezbožan i grešan čovjek. Posljednja moguća interpretacija vezana je za Lev 19,18 koji možemo prevesti na dva načina: „ljubiti bližnjega svojega kao sebe samoga” i „ljubiti bližnjega svojega koji je kao što si ti sam”. U svjetlu višestrukoga tumačenja pojma bližnji možemo zaključiti da zakonoznanac, svjestan rasprava koje su se po tom pitanju vodile, želi saznati kakav je Isusov stav i pogled prema bližnjemu kojega Zakon nalaže ljubiti kao samoga sebe.
Na postavljeno mu pitanje Isus odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu u kojemu je zanimljivo uočiti neodređeni pridjev neki čovjek kojim Luka ne otkriva identitet žrtve upućujući na univerzalnost i različite reakcije prolaznika. Čovjeka kojega na putu iz Jeruzalema u Jerihon razbojnici svukoše, izraniše i ostaviše polumrtva susreću svećenik i levit. Vidjevši ga obojica reagiraju na identičan način: zaobilaze ga. Štoviše prelaze na drugu stranu kao što sugerira glagol na grčkom jeziku antiparēlthen. Luka ne navodi razlog njihova odbijanja pomoći unesrećenomu, no većina autora smatra da je riječ o strahu od obrednoga onečišćenja jer prema Br 10,11-13 i Lev 21,1-4.11 službenici kulta postajali su neprikladni za vršenje liturgijskih obreda ako su se onečistili, primjerice dodirom mrtvoga tijela, bilo čovjeka bilo životinje, ili tjelesnim izljevom. Međutim, propisi Lev 21 obvezuju samo svećenike, ne i levite. Osim toga, ovdje nije riječ o mrtvom čovjeku. Uz to potrebno je naglasiti da su neke rabinske škole ukazivale na primat spašavanja ljudskoga života te nisu priječile interveniranje u slučaju smrtne opasnosti. Za razliku od svećenika i levita neki Samarijanac vidjevši ga sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom (u antičko vrijeme ulje pomiješano s vinom koristilo se za dezinfekciju otvorenih rana i ublažavanje bolova), stavi ga na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan dade gostioničaru dva denara da se pobrine za nj, uz obećanje da će na povratku izmiriti moguće dodatne troškove liječenja (usp. Lk 10,33-34). Dva denara koja su bila zarada dviju dnevnica bila su dovoljna za barem dva tjedna boravka u odmorištu.
Komu sam ja bližnji?
Pitanjem: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” (Lk 10,36) Isus premješta središte problema, razbijajući ondašnje kazuističko poimanje bližnjega. Pozoran čitatelj odmah će uočiti da se Isusovo pitanje ne odnosi na onoga komu je pomoć potrebna, nego na onoga koji je pružio pomoć. Stoga nije nužno znati tko je moj bližnji prema zakonu, krvnom srodstvu i običajima koji se primjenjuju u međuljudskim odnosima i različitim kulturnim i društvenim kontekstima, nego komu sam ja bližnji. Na početku dijaloga zakonoznanac je želio znati tko je njegov bližnji kojega je pozvan ljubiti kao samoga sebe. U tako formuliranom pitanju bližnji je shvaćen kao objekt. U Isusovu pitanju: „Koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” bližnji nije više shvaćen kao objekt, nego kao aktivni subjekt uspostave odnosa. Na taj način Samarijanac, heretik i stranac, u očima Židova pripadnik nečistoga, poganskoga i neprijateljskoga naroda postaje istinski i pravi model ljubavi prema bližnjemu.
Dijalog Isusa i zakonoznanca završava riječima: „Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,37) koje zakonoznanca i čitatelje svakoga vremena pozivaju na djela ljubavi i milosrđa. Poput milosrdnoga Samarijanca čitatelj je pozvan samoga sebe učiniti bližnjim čovjeku u potrebi, ne zaboravljajući pri tome da bližnji nije onaj koji prima (objekt), nego onaj tko daruje (subjekt) ljubav.
Pogled milosrđa
U pogledu kojim je milosrdni Samarijanac ugledao i promatrao unesrećenoga čovjeka zrcali se Isusov pogled prema čovjeku, posebice prema potrebitom i nemoćnom, napuštenom i beznadnom, obespravljenom i marginaliziranom. Riječ je o pogledu milosrđa i ljubavi kao što proizlazi iz grčkoga glagola splanhnizomai – „sažaliti se”, „biti ganut”, „smilovati se”, koji ukazuje na osjećaje vlastite majčinoj utrobi kao što su milosrđe i samilost. Tim glagolom Luka opisuje i Isusove osjećaje u susretu s udovicom iz Naina (usp. Lk 7,13) kao i osjećaje milosrdnoga Oca u prispodobi o izgubljenom sinu (usp. Lk 15,20). Stoga ne začuđuje što crkveni oci drže da je milosrdni Samarijanac sam Isus. Izranjeno i nemoćno tijelo unesrećenoga privlači suosjećajan i brižljiv pogled Samarijanca oslobođena ljudskih obzira i zakonskih propisa, sebičnih interesa i ravnodušnih stavova. Pogledom dubokoga smilovanja, beskompromisnoga milosrđa i bezuvjetne ljubavi grli drugoga i drukčijega kao sebe samoga. U takvom pogledu bližnjega i u takvom pogledu na svoga bližnjega zrcali se pogled samoga Boga. U tom svjetlu poticajne su i misli Dietricha Bonhoeffera koji u Etici piše: „Iza bližnjega, kojeg nam povjerava Kristov poziv, i za Isusa se nalazi najudaljeniji odnosno sam Isus Krist, sam Bog. Onaj tko iza bližnjega ne zna za tog najudaljenijeg i da je taj najudaljeniji istodobno onaj bližnji, taj ne služi bližnjem nego samome sebi, taj bježi od slobodnog zraka odgovornosti, skrivajući se u ograničenost udobnog ispunjavanja dužnosti. Ni zapovijed ljubavi prema bližnjemu, prema tome, ne predstavlja zakonsko ograničenje odgovornosti na prostorno, građanski, profesionalno ili obiteljski bližnjega koji me susreće. Bližnji može biti upravo u najudaljenijem, a najudaljeniji u bližnjem”. U pogledu Samarijanca koji je samoga sebe učinio bližnjim čovjeku u potrebi otkrivamo pogled bližnjega koji drugoga i drukčijega gleda kao brata i sestru kojega je pozvan ljubiti kao samoga sebe. U tom pogledu bližnjega oslikavaju se crte lica Boga nježnosti i blagosti, brižljivosti i suosjećanja, milosrđa i ljubavi.
