„Hoće li biti rata?” – pitanje je koje često čujem posljednjih mjeseci u prijateljskim, ali i poslovnim razgovorima. Nerijetko me to pitaju i vlastita djeca, jer i do njih dopiru vijesti o tome kako se sjever Europe priprema za izvanredna stanja i preživljavanje, slušaju otvorene prijetnje i zveckanje oružjem svjetskih moćnika, a vide i „proročanstva“ kojekakvih zlogukih proroka i baba vračara, kojima mediji daju obilno prostora kako bi zaradili na čitanosti. Oko nas se širi strah, a znamo da neki na strahu ozbiljno zarađuju i mase drže u pokornosti, te beznađe i depresija, koji svijet u kojem živimo čine sve tužnijim mjestom za život. A ako promotrimo svjetske lidere, koji su nažalost sjena onih koji su vodili svijet i Europu proteklih desetljeća – umjesto nade i smisla koje bi nam trebali pružati, oni nam svojim porukama i ponašanjem ulijevaju strah i nesigurnost. Stoga se s pravom pitamo – u kakvu smo se to situaciju doveli na vrhuncu tehnološkog razvoja i potrošenih desetljeća na priče o ljudskim pravima i slobodama, miru i sigurnosti? Što se to dogodilo s pojedinim političarima našeg vremena da ne vide drugog izlaza i prilike za rješavanje nacionalnih i globalnih pitanja osim ubijanja, razaranja i zla? Gdje su nestali vizija, dijalog, empatija, briga za generacije koje tek dolaze? Opravdanja za ratove i razaranja koje pokreću zvuče sve nesuvislije, ali kao da ih više nije briga ni za javno mnijenje, ni za osude, ni za posljedice… Važan je jedino njihov interes, a cijena u ljudskim životima i materijalnim štetama – nevažna.
I u takvim okolnostima dočekujemo 80. obljetnicu Drugog svjetskog rata, koja će se – pazite sad licemjerja – najsvečanije obilježiti u Rusiji, koja svojom agresijom na Ukrajinu predstavlja upravo ono protiv čega smo se borili u tom velikom ratu. Bio je to rat koji nam je desetljećima služio kao opomena, a na njegovim ruševinama s nadom u izgradnju bolje zajedničke budućnosti izrasla je i Europska unija kao mjesto mira i suradnje. No, čini se da smo posljednjih godina uspjeli zaboraviti sve njegove strahote uljuljkani u vlastiti egoizam i pohlepu. Podsjetimo, točan broj ljudskih žrtava u tom ratu ostao je nepoznat do danas, ali se okvirno procjenjuje na oko 55 milijuna ljudi, što taj rat čini najkrvavijim u povijesti svijeta. Tragične sudbine obilježile su generacije, a posljedice velikih podjela koje je hrvatski narod tada doživio osjećamo i danas. Podsjetimo, tijekom Drugoga svjetskog rata na tlu Hrvatske, stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, čija je politika uvelike ovisila o odlukama nacističke Njemačke i fašističke Italije kao vojno-političkih pokrovitelja, ali je istodobno stasao i jedan od najvećih antifašističkih pokreta u Europi. Njegov vođa Josip Broz Tito bio je i sam Hrvat, a i prvi predsjednik neovisne i suverene Hrvatske dr. Franjo Tuđman bio je jedan od lidera tog antifašističkog pokreta. No, za razliku od drugih europskih naroda koji su nakon oslobođenja dočekali slobodu i demokraciju, u hrvatskom narodu su slijedile odmazde, osvete, masovna pogubljenja i preuzimanje svih institucija od strane isključivih komunista, odnosno početak „duge mračne noći“ kako je Antun Vrdoljak nazvao svoj popularni film, koji nam na slikovit način pojašnjava svu kompleksnost odnosa prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. Treba li podsjećati kako je nakon rata Tito, kao predsjednik Saveza komunista Jugoslavije, preuzeo funkciju predsjednika Federativne Narodne Republike Jugoslavije, uspostavio diktatorski sustav, eliminirao političke protivnike i kao autokratski vođa održao se na čelu države i Komunističke partije sve do svoje smrti 1980. godine.
Tako su Hrvati na vlastitoj koži osjetili posljedice triju totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Zato hrvatski vjernici kao simbol otpora svakom totalitarizmu štuju kardinala Alojzija Stepinca, koji je bio zagrebački nadbiskup od 1937. do 1960. i kojeg je papa Ivan Pavao II. 1998. godine proglasio blaženim. Umro je na glasu svetosti kao zatvorenik nakon montiranoga sudskog procesa komunističkih vlasti. „U vrijeme nacističke i fašističke diktature postao je braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom u doba komunizma odvjetnik svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika.“ – izjavio je papa Benedikt XVI. o Stepincu tijekom posjeta Hrvatskoj u lipnju 2011. godine.
Zbog svega toga baš mjesec svibanj među Hrvatima ima posebnu simboliku. S jedne strane slavimo oslobođenje hrvatskih gradova od nacista i fašista (za razliku od drugih naroda Hrvati su se sami oslobodili), a s druge obilježavamo masovna pogubljenja, ne samo pripadnika poražene hrvatske vojske, koja je bila u službi tuđih interesa, ali nisu imali pravo na pošteno suđenje kakvo su primjerice u Njemačkoj imali čak i neki Hitlerovi suradnici, a nakon čega su mnogi oslobođeni, već i tisuća civila, koji su tragično završili od Bleiburškog polja, preko jama diljem Slovenije do Macelja, kao jedne od najtragičnijih dionica hrvatskog Križnog puta. Tu tragičnu zbilju desetljećima se zanemarivalo i zataškavalo iako je samo u Maceljskoj šumi stradalo oko 13 tisuća žrtava. Mnogobrojne masovne grobnice i jame diljem Hrvatske još su neistražene i skrivaju strašne zločine ljudi koji su kasnijih desetljeća uživali sve benefite života u samoupravnom socijalizmu. Koliku su cijenu bosanskohercegovački Hrvati platili u tom ratu slikovito govori podatak da je samo u malom Ljubuškom ostalo 758 udovica i 2227 siročadi. Tim hrabrim ženama, koje su same nastavile odgajati svoju djecu, prije nekoliko godina postavljen je spomenik, djelo akademskog kipara Stjepana Skoke, u tom hercegovačkom gradu.
A kad smo kod 80. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, valja podsjetiti i na hrvatsku ulogu u prvoj pobuni protiv Hitlera. Naime, početkom rata mladi Hrvati i bosanskohercegovački Muslimani prisilno su mobilizirani i poslani u Njemačku na obuku. Tako je 13. bataljun 13. divizije SS-a upućen u ljeto 1943. na jug Francuske, u gradić Villefranche-de-Rouergue, gdje su bili izloženi okrutnosti svojih njemačkih zapovjednika. No u noći sa 16. na 17. rujna 1943. trojica Hrvata (Nikola Vukelić, Eduard Matutinović i Božo Jelenek) i dvojica Muslimana (Ferid Džanić i Luftija Dizadarević) poveli su oružanu pobunu, riješili se njemačkih časnika i zauzeli taj gradić. Iako je njemačko pojačanje ubrzo stiglo i u krvi ugušilo pobunu, Radio London tada je javio da je Villefranche nakratko bio prvi slobodan grad u okupiranoj Francuskoj i poprište prve pobune u njemačkoj vojsci. Dio pobunjenika koji se uspio spasiti pridružio se francuskom pokretu otpora, no većina je poginula ili je smaknuta te ukopana u masovnoj grobnici na memorijalnom groblju koje je 2006. podignuto na inicijativu hrvatski vlasti i do kojeg danas vodi Avenija Hrvata, a ukrašeno je skulpturama Vanje Radauša. To je ujedno jedini spomenik podignut Hrvatima koji su pali na strani Saveznika, a da nisu bili komunisti. Za 50. obljetnicu Hrvatska je pošta izdala prigodnu poštansku marku u čast pobunjenicima.
Vodili su se ratovi i nakon 1945., ali su uglavnom bili regionalnog karaktera. Uostalom proživjeli smo krvave ratove i na prostoru nekadašnje jugoslavenske države, a ove godine se obilježava i trideset godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma koji je zaustavio krvavi rat u Bosni i Hercegovini. Dodamo li tim povijesnim stradanjima žrtve Domovinskog rata (u agresiji na Hrvatsku poginulo je više od 15 000 ljudi, od čega čak 402 djece, a bilo je ranjeno gotovo 10 000 civila i dvaput više vojnika, a još je uvijek je nepoznata sudbina 1400 nestalih i nasilno odvedenih osoba) i činjenicu da je nakon rata u BiH broj ovdašnjih Hrvata gotovo prepolovljen, postaje nam jasno zašto su Hrvati iznimno osjetljivi na zveckanje oružjem i zašto se toliko zalažu za mir.
No i miroljubivi Hrvati su odlučili vratiti vojni rok u Hrvatskoj, svjesni da je NATO pod američkim vodstvom sve manje spreman štiti zemlje članice i da se treba uzdati „u se i u svoje kljuse“. Uostalom svjedočili smo nabavci suvremenih vojnih zrakoplova iz Francuske kako bi bili u stanju sami štiti svoju zemlju, posebno poučeni suvremenih iskustvima i agresijom iz Beograda. Stručnjaci kažu kako sve to služi za odvraćanje potencijalnih agresora… Ali nikada se više u Europskoj uniji nije pričalo o naoružanju i važnosti obrane. I nikada kao u ovo naše vrijeme nije bilo toliko sukoba diljem svijeta. Netko je izračunao kako se početkom ove godine vodilo čak 56 konflikata, a čak su 92 zemlje uključene u ratove izvan svog teritorija. Velik broj manjih sukoba pretvorio se u one velike. A Institut za ekonomiju i mir iz Australije, koji redovito objavljuje Globalni mirovni indeks, smatra kako bi broj sukoba diljem Zemlje nažalost mogao i rasti. Cijeli svijet strahuje od mogućeg nastavka ruske agresije prema europskim državama, eventualnog rata Sjedinjenih Američkih Država i Kine oko Tajvana ili pak izravnog rata SAD-a i Rusije u Ukrajini. Pratimo napete odnose SAD-a i Irana, a moguće je i širenja rata između Izraela i arapskih država… Dojučerašnji saveznici također se mogu pretvoriti u opake rivale pa su sve mogućnosti uključene, kao što su mogući i sukobi u budućnosti između Kine i Rusije ili SAD-a i pojedinih europskih zemalja. Niz je i drugih žarišta, koja bi mogla prerasti u ozbiljne političke krize. U inozemnim medijima tako čitamo kako se strahuje i od sukoba na Kosovu te Bosni i Hercegovini. Zapravo BiH se redovito naziva „buretom baruta“ koje vanjske sile koriste po potrebi kad treba „zakuhati“ situaciju. No, uvjeren sam da su narodi u našoj državi umorni od ratova za tuđe interese i da čak ni vanjska huškanja ne bi pala na plodno tlo. No, tako smo mislili i 1991. pa se dogodilo zlo.
Stručnjaci kažu kako je većinu oružanih sukoba posljednjih godina izazvala želja za kontrolom teritorija i resursa. Nekada su sile svoju pohlepu umatale u druge razloge i interese, a posljednjih godina pohlepa i želja za vlašću je tolika da se otvoreno traže tuđi teritoriji, otimaju nacionalna bogatstva te preko kostiju vlastite djece grade moćnija carstva.
Rusija je svojom agresijom na Ukrajinu u potpunosti poljuljala međunarodni poredak mukotrpno izgrađivan nakon Drugog svjetskog rata, a američki predsjednik Donald Trump svojom relativizacijom te agresije, okretanjem leđa Europskoj uniji i zagovaranjem da Ukrajina popusti agresoru i daruje ga ustupcima dodatno urušava taj sigurnosni poredak i otvara procese, čije posljedice teško možemo i predvidjeti. Podsjetimo, povelja Ujedinjenih naroda iz 1945. zabranila je ratove rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova i nacionalne politike. Članice UN-a su se nakon završetka Drugog svjetskog rata te stvaranjem ove institucije čija je zadaća bila očuvati mir u svijetu, obvezale da neće upotrebljavati silu ili prijetiti silom koja bi bila usmjerene protiv političke ili teritorijalne neovisnosti bilo koje države, da će sve sporove i sukobe rješavati jedino i isključivo mirnim putem, da će pružiti pomoć svakoj napadnutoj članici, da će se uzdržati od pružanja pomoći svakoj državi protiv koje UN poduzme neku prinudnu mjeru. Doduše, iako zabranjuje rat, povelja UN-a ipak dopušta prirodno pravo na pojedinačnu i zajedničku samoobranu u slučaju oružanog napada protiv nekog članice Ujedinjenih naroda, dok Savjet sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti. Zahvaljujući tome UN-ove snage su čuvale mir na okupiranim područjima Hrvatske sve do mirne reintegracije, a dale su obola i u BiH. No, kad najmoćnije države svijeta daju do znanja kako su iznad te organizacije, kome su više važne njezine odluke i povelje. UN bez istinske potpore SAD-a i uz ignoriranje Rusije, nažalost postaje zmaj od papira.
Netko će reći kako svjedočimo ratovima od postanka svijeta. Nije bilo vremena kad netko nije pokušao nametnuti svoju volju drugome ili oteti mu bogatstvo koje ima, uzurpirati teritorij ili protjerati njegove stanovnike… Od biblijskih vremena do danas slušamo o nasilju. Stoga se logično postavlja pitanje – što je pokretač svih tih ratova i zločina? Kršćansko učenje je prilično jasno. Pokretač svih tih zbivanja je grijeh. Ljudske grešne osobine uzrokuju ratove i nasilje, ponajprije pohlepa, sebičnost, oholost, mržnja… Kopamo li po uzrocima bilo kojeg rata ili urušavanja mira, u njihovoj pozadini ćemo pronaći prkos Bogu i njegovim zapovijedima. Iako često čujemo kako su uzroci rata političke ili ekonomske prirode, odnosno socijalni ili neki drugi problemi, činjenica je kako je njima prethodila nečija želja ili ambicija da glumi Boga na zemlji, da drugima dijeli pravdu, da se proglasi svemoćnim gospodarem, da svoje želje i potrebe stavi iznad želja i potreba drugih… Uostalom, svjedočimo praksi u kojoj pojedinci ili skupine kad se osjete dovoljno moćnima bez ikakve zadrške cijele države ili narode ucjenjuju, podjarmljuju, iskorištavaju, ugnjetavaju i otimaju im njihova dobra. Milom ili silom! A ako se drugi suprotstave traže makar i banalne povode za početak sukoba. I eto rata…
Mnogi se pitaju što nam je činiti u ovim izazovnim, pomalo pesimističnim i tegobnim vremenima? Živimo li uistinu u Posljednjim vremenima? Ponajprije nam preostaje molitva, jer je ipak Isus Krist gospodar naše sudbine, a ne nadmeni ovozemaljski jurišnici čije će ime ubrzo prekriti mahovina, kao što je povijest zamela važnost svih onih vojskovođa kroz povijest. Među kršćanima ne bi smjelo biti mjesta tjeskobi i malodušju. Treba nam samo više budnosti i opreza. Muke, trpljenja i odricanja ionako su nam najavljeni još u Svetom pismu. Nema razloga tražiti priručnike za preživljavanje ili pokušavati dešifrirati pravu opasnost kako bismo se sakrili od nje. Jer „Tko god bude nastojao svoj život sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.“ (Lk, 17,32-33) ozbiljno nam je poručio Isus najavljujući svoj drugi dolazak. Onima koji se pitaju živimo li u Posljednjim vremenima papa Benedikt XVI. je dao svojevrsni odgovor još 2005., komentirajući hvalospjev iz petnaestog poglavlja „Otkrivenja“ koje se tako rado iščitava u posljednje vrijeme u potrazi za nekim tajnim kodom: „Povijest nikako nije isključivo u rukama mračnih sila, slučajnosti ili pak ljudskih izbora. Ponad razbješnjelih zlih sila, za koje se čini kako su se otele svakom nadzoru, nesmiljenoj provali sotone i pojavi tolikih nevolja i zala, uzdiže se Gospodin, vrhovni sudac svih povijesnih događaja. On mudro upravlja povijest ka zori novog neba i nove zemlje, opjevanoj u zadnjem dijelu knjige, u slici novoga Jeruzalema.” Zato kršćanin ne bi smio biti uplašen, unatoč svemu što čujemo i vidimo.
I mi kršćani u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imamo još jedan dodatni razlog boriti se za mir i nadati se boljemu. Naime, baš u našem malom Međugorju Gospa je pozvala čovječanstvo na mir, a nas potaknula da budemo njezini svjedoci te svojim molitvama i pokorom pokušamo zaustaviti zlo koje se nadvilo na današnji svijet i opako prijeti svjetskom miru. Ona nas tu na našoj povijesnoj vjetrometini uči da je mir moguć, unatoč svim našim razlikama, da je zajedništvo nužno, unatoč svim parcijalnim interesima i da su svi ljudi braća i djeca Božja, bez obzira na njihovu vjeru, naciju, kulturu, boju kože… Ona nas uči da je moguće zaustaviti crni oblak koji se nadvija i zlokobno prijeti čovječanstvu, jedino obraćenjem, pokorom i molitvom. Zato je uistinu vrijeme da shvatimo cijenu mira i Gospinu upornost s nama. Neka ovi naši krajevi – zahvaljujući Kraljici mira – postanu susretište, a ne mjesto sukoba civilizacija, koliko god nam se to činilo nemogućim. Sve ovisi o nama…
