Dvjesto litara vode. Toliko prema procjeni potroši jedna obitelj za svoje dnevne potrebe u razvijenom svijetu. A računa se da je ta prosječna obitelj četveročlana, sve dok se ne približite Africi gdje će se broj ukućana odmah udvostručiti, dok će se potrošnja vode značajno ograničiti. Tih dvjestotinjak litara vode, i to one pitke i čiste, sigurne vode koja lagano poteče iz pipe, u afričkoj perspektivi je u stvari nekoliko starih kanistara s kojima će dječje nožice potegnuti put od par stotina metara pa do nekoliko kilometara kako bi u svoju obitelj donijele ne tako bistru vodu. Jer nošenje vode u ovdašnjoj podjeli posla još uvijek se smatra najlakšim i zato su za njega zaduženi najmlađi članovi obitelji. Čim se vrate iz škole, često prije nego će dobiti svoj jedini obrok u danu, dijete će iznošenu vrećicu u kojoj nosi pribor za školu zamijeniti šarenim remenom vezanim za vrh kanistara i krenuti po vodu. Sasvim je uobičajeno da dijete od 6 do 7 godina potegne na svojim leđima teret od dvadesetak kilograma. Remen se stavi preko glave, tj. na vrh čela, za njega je svezan spremnik vode oslonjen da dječja leđa i tako, jačinom svoje nejake kičme, bosi, u poderanim školskim uniformama, idu od najbližeg mjesta gdje su natočili vodu.
Druženja na pojilištu
Ova slika urezala mi se u srce, kada sam tek došao u misiju u Keniji, prije sad već cijelog desetljeća. Auto koji sam naslijedio za korištenje, moj vremešni crveni terenac bez žmigavaca, koji sam od milja zvao Rosy (Ruža), imao je poveliku prikolicu u kojoj bih skupljao djecu i povezao ih dio puta. Prikolica je naravno uvijek bila premala za broj usputnih putnika, a moji mali susjedi toliko su uživali u vožnji da bi znali već na zvuk motora potrčati onako bosi kroz grmlje s teretom na glavi kako ih ne bi promašio. Ne samo zbog toga što sam im olakšao nošenje, nego je skakanje po prikolici dok se ljuljamo po neravnom kamenitom putu, a oni pridržavaju svoje kante s vodom, ono što je djecu činilo sretnima. Osjećao sam se kao ringišpil u njihovim životima. Isto tako znao sam da moj prvi veliki zadatak u misiji treba biti da toj djeci doista skratim put do vode. Vodovod koji smo izgradili 2010. godine u stvari je samo jedna cijev koja ide kroz središte sela, polazi s izvora na jednom kraju i završava kod sirotišta Mali dom na drugom kraju sela, u duljini otprilike oko 5 kilometara. Nitko nije dobio priključak vode u kuću, ali smo na svakom kilometru napravili pojilište s pipom i koritom na koje stanovništvo dolazi natočiti vodu za domaćinstva te dovodi stoku koja će se napojiti na koritu. Lokalna domaćinstva inače su uglavnom udaljena od puta, kuće su smještene u zasebna dvorišta obrasla žbunjem kako bi imali intimu jer njihova dvorišta ustvari imaju funkciju stana – život se odvija vani, a u zemljanoj kući se kuha na ognjištu i spava.
Vodovod je postao mjesto druženja i sastanaka, jer u kojem to selu na ovom svijetu susjedi neće stati pokraj pumpe i razmijeniti koju riječ. Jedno pojilište nalazi se preko puta naše misijske kuće, odmah uz nogometno igralište na kojem uglavnom branim bosansko-hrvatski talent za nogomet protiv domaćih dečki. Ja igram u tenisicama, a oni najčešće bosi ili u mojim starim, već napola raspadnutim i to tako da dvojica podijele jedan par. A nakon utakmice, uz hladnu vodu iz pumpe dečki nastave muški analizirati igru dok ne zađe sunce.
Afrička voda bez kamenca
Vodu koju pijemo u samostanu prvo prokuhamo, a zatim pustimo kroz filtar da bismo je očistili i osigurali, jer probavni sustav nas bijelaca, misionara i volontera, nije dovoljno naviknut i otporan na parazite kojih se nađe u vodi. Moram vam još nešto priznati, afrička voda koju pijem je baš ukusna. Nema okus prokuhane vode iz naših krajeva nego, čak i nakon prokuhavanja zadrži okus svježe vode. I nema kamenca. Zamislite, prokuhamo desetak litara vode odjednom, a lonac posve čist.
(…) Nedavno sam na internetu naletio na zanimljiv projekt australskog fotografa Ashleyja Gilbertsona koji je pod pokroviteljstvom UNICEF-a fotografirao obitelji, većinom u zemljama u razvoju, pokraj vode koju koriste. Ulili su je u iste velike plastične boce od 20 litara kakve koriste automati za vodu. Proputovao je od Južne Amerike preko Afrike i Bliskog Istoka do Indije, a boce vode, zamućene ili bistre, kojima je okružena obitelj na fotografijama, pričaju o njihovom životu i uvjetima u kojima se svakodnevno bore. Na kraju se i sam fotograf uslikao sa suprugom, sinom i psom, okruženi sa čak 50 boca vode odnosno 1000 litara koliko dnevno potroše u svojem njujorškom stanu i priznao da je ostao zatečen slikom s kojom se suočio.
Ono čega imamo u izobilju često ćemo uzimati zdravo za gotovo, ne zato što smo dobri ili loši već zato što smo jednostavno ljudi. Lako se naviknemo na dobro, rado budemo voljeni, primamo darove, materijalne, ljudske, ali i one koje nam Gospodin daruje. I u redu je kada nam je dobro i kada smo sretni, jer tome svi težimo, ali ne zaboravimo biti zahvalni za sve što primamo da ne bismo izgubili onu kapljicu ljudskosti koja će našu dušu održati čistom i dopustiti da kroz nju dragi Bog djeluje u našim životima.
