Početna stranica » HKM Peru – Zajedništvo u tuđini

HKM Peru – Zajedništvo u tuđini

6 min

Iz knjiga i današnjih sredstava društvenoga priopćavanja može se itekako puno saznati o svemu i svačemu pa tako i o prekrasnom Peruu. Ipak, živi susret sa stvarnošću duboko je i snažno iskustvo koje bih ja, na molbu dragih prijatelja iz Svjetla riječi, želio podijeliti.

Republika Peru (República del Perú) velika je država na obali Tihoga oceana u Južnoj Americi. Na sjeveru graniči s Ekvadorom i Kolumbijom, na istoku s Brazilom, Bolivijom na jugoistoku i na jugu s Čileom. Sastoji se od triju prirodnih regija: obalne nizine na zapadu, planinskoga pojasa u unutrašnjosti i nizine u porječju gornje Amazone na istoku. Prema procjeni iz 2015., u Peruu živi oko 31 milijun stanovnika, od toga oko 10 000 Hrvata i njihovih potomaka, prije svega u glavnomu gradu Limi.

Prije dolaska konkvistadora, u vrijeme Inka, u Peruu je živjelo 6 do 16 milijuna Indijanaca, čiji je broj drastično smanjen zbog istrebljenja, ratova, ropskoga rada i neotpornosti na europske bolesti. Nagli pad broja stanovnika Španjolci su nadoknađivali dovođenjem afričkih robova. Nakon stoljeća izmjenjivanja španjolskoga i latinoameričkoga osvajanja, za I. svjetskoga rata i nakon njega počeo je naglo prodirati američki kapital koji je sve više utjecao na politiku Perua. Politička nestabilnost nastavila se i tijekom cijeloga 20. stoljeća, a i danas se ne nazire politička stabilnost i mir.

Začeci kršćanstva

Crkva je u ovim krajevima započela djelovanje već s početkom kolonizacije. No veza između Crkve i kolonizatora u početku je stvarala nepovjerenje domorodaca. Prvi misionari bili su franjevci i dominikanci, potom augustinijanci i isusovci. Koliko god je potlačeni domorodački narod trpio, toliko je s njima trpjela i Crkva. Mnogi su misionari ubijeni naviještajući radosnu vijest. Domoroci su to prepoznali i nisu zaboravili blizinu Crkve u teškim vremenima. Neumorni rad misionara omogućio je Svetoj Stolici da polako na područjima gdje je to moguće osniva biskupije, prelature i vikarijate. Danas u Peruu postoji sedam crkvenih pokrajina na čelu s nadbiskupima i ukupno 19 njima sufraganskih biskupija. Uz to, u džungli Perua postoji i osam apostolskih vikarijata, izravno podložnih Svetoj Stolici. Na čelu jednoga (San Ramon) stoji hrvatski misionar i biskup mons. Gerardo Žerdin, OFM.

Razlike između bogatih i siromašnih su velike, pa je i Crkva svoju evangelizaciju uvijek morala pokretati kroz karitativni rad te se, nažalost, vjera često povezivala s dobročinstvima onih koji vjeru donose. Nadalje, postoje veliki problemi s trgovinom droge. Brojni siromašni Peruanci neizravno su primorani da se bave preprodajom jer nemaju priliku drukčije zaraditi novac. Unatoč svim teškoćama ovi dobri ljudi raduju se životu i uvijek su nasmijani.

Još jedan veliki problem za Crkvu u Peruu jest nedostatak svećenika. U metropolitanskom području Lime ukupno živi blizu 12 milijuna ljudi (od toga nešto više od 10 milijuna katolika), djeluje oko 800 svećenika, a u cijelom Peruu na 30-ak milijuna katolika djeluje 3000 svećenika (2000 misionara i 1000 domaćega klera). Stoga se u posljednje vrijeme intenzivno moli za nova duhovna zvanja.

Hrvati u Peruu

Hrvatski misionari se brinu o iseljenicima preko Vikarije za Perú i Južnu Ameriku. Istina je da ih vidimo uglavnom samo nedjeljom i da se naše djelovanje u velikoj većini našega vremena bazira na radu s Peruancima, no naši su zemljaci ostavili neizbrisiv trag u ovoj zemlji i bilo bi dobro to očuvati od zaborava.

Zanimljivo je da je Peru prva južnoamerička država u koju su došli Hrvati. Oni su nakon španjolske vladavine stizali kao dubrovački, talijanski, austrijski i njemački državljani tako da je broj doseljenika teško odrediti. Peruanski povjesničar Barnechea navođenjem prezimena i mjesta rođenja doseljenika dokazuje kako je među njima mnogo Hrvata – primjerice, dubrovački svećenik i istraživač, mučenik Manuel Biedma, misionar i mučenik Manuel Bajo, misionar fra Honorio Matos i brojni drugi.

S uspostavom neovisnosti (1821.), u Peru su ponovno dolazili Europljani, no samo oni koji su znali pisati, imali osnovnu školu ili neki zanat, jer je jeftine jednostavne radne snage bilo u izobilju. Među prvim Hrvatima koji su pridonijeli početnom razvoju modernoga Perua ističu se organizatori i rukovoditelji gradnje infrastrukture poput Miguela Percovicha (Perković) koji je gradio ceste, Carlos Antonio Antich (Antić) koji se isticao u gradnji pruge, ili pak Josip Spoja koji je gradio mostove.

Hrvati su se uglavnom zapošljavali kao zemljoradnici, građevinski pomoćnici i posluga, a tek manji dio, onih najspretnijih uspio je dobiti bolja radna mjesta. Ovi hrvatski emigranti nisu poput svojih prethodnika bili svi podrijetlom iz Dalmacije, već iz različitih hrvatskih krajeva. Teškim radom i štednjom mnogi su se osamostalili nakon nekoliko godina, baveći se zemljoradnjom, rudarstvom, ribarstvom i peradarstvom.

Dana 26. kolovoza 1899. stigao je i prvi hrvatski svećenik za iseljenike, don Ivo Sangaletti, koji je „svakom prigodom obavljao službu Božju i propovijedi na milom hrvatskom jezikuˮ. Godine 1931. osnovan je prvi klub Hrvata u Limi koji se danas naziva Hrvatski klub Dubrovnik. Ovo društvo njeguje socijalne, kulturne i sportske aktivnosti. Drugi važni klub za Hrvate zove se Jadran. Hrvatsku zajednicu u Peruu osnovao je Branko Fistrović 1991. godine.

U Limi djeluje i hrvatski pastoralni vikarijat i peruanska župa San Leopoldo (sveti Leopold), a generalni vikar za hrvatsku koloniju u Peruu i cijeloj Južnoj Americi je banjolučki svećenik mons. Drago Balvanović, čije su zasluge od povijesnoga značaja. Papa Ivan Pavao II. imenovao je mons. Balvanovića zbog njegovih zasluga monsinjorom kapelanom Njegove Svetosti, papa Benedikt XVI. imenovao ga je prelatom, a odlikovan je visokim odlikovanjima Republike Hrvatske i najvećim odlikovanjem Republike Peru.

Mnogo je potomka Hrvata koji su se istaknuli u javnom životu Perua. Procjenjuje se da u Peruu danas živi oko deset tisuća Hrvata, od toga četiri tisuće u Limi. Od početka doseljavanja Hrvati su stvarali vlastite organizacije i pomagali jedni drugima, kao što su u najtežim danima Domovinskoga rata pomagali i Domovini. Što se tiče povratka u Hrvatsku, neke obitelji su se vratile, no ne može se očekivati neki veći broj jer je uglavnom riječ o mješovitim brakovima i njihovim potomcima koji u pravilu ne govore hrvatski jezik.

U župi sv. Leopolda Mandića, koja je krajem prošle godine proslavila 20. obljetnicu postojanja, svake se nedjelje slavi sedam misa, od kojih je jedna i na hrvatskomu jeziku. Povremeno se slave mise na hrvatskom i u Santa Clari. Prošle je godine bilo 186 krštenja, od toga 14 Hrvata. Hrvati su raspršeni po cijeloj državi, a kako je to velika zemlja, teško je do sviju doći. Nastojimo ih povezati preko listića koji izdajemo mjesečno i preko Facebooka, mrežne stranice (www.parroquiasanleopoldo.pe) i drugih društvenih mreža.

Kao i drugdje, i u Peruu veliku ulogu igra Hrvatski katolički vikarijat koji s dva svećenika Hrvata uz redovan rad s peruanskim narodom stiže organizirati i pomoći sve projekte hrvatske kolonije kako bi se očuvao hrvatski katolički identitet svih Hrvata u ovoj dalekoj zemlji. Trebale bi nam još stotine stranica za samo kratki prikaz peruanske zajednice i drugih hrvatskih zajednica u Južnoj Americi.