Ženama u povijesti bosanske države nije ostavljano puno prostora. Slično je i s europskom povijesti srednjega vijeka. Pokoji članak pa s tim i knjiga bili su napisani do početka XIX. stoljeća. Sredinom prošloga stoljeća raste interes za „žensku povijest”, zajedno s pokretima koji su uslijedili sredinom druge polovice XX. stoljeća kada dolazi do velike promjene. Mnoge heroine, vladarice i kneginje dolaze u prvi plan. Slično se događa i s bosanskom povijesti u kojoj se kao kraljica majka ističe kraljica Katarina. U sjeni ostaju ostale bosanske vladarice i kraljice. Jedna od njih je i Marija, supruga grofa Ulricha X. od Helfensteina iz njemačke pokrajine Švapske. Njezina marginaliziranost u bosanskoj historiografiji djelomično može naći opravdanje u činjenici što je ona udajom za njemačkoga grofa podijelila sudbinu s mnogim bosanskim ženama iz reda plemstva koje je sakrament braka predodredio na daleko putovanje izvan zemlje i zauvijek im zatvorio kontakt s domovinom.
Najopširniji tekst o Gräfin Maria Herzogin von Bosnien – kako se ona potpisivala u njemačkoj izvornoj građi – napisao je Lajos Thallóczy krajem XIX. stoljeća. U spomenutom radu objavljeni su izvori iz djela, skraćenoga naziva Geschichte der Grafen von Helfenstein Oswalda Gabelkovera (1539. – 1616.) koje je napisao u drugoj polovici XVI. stoljeća. Tridesetih godina XX. stoljeća Jovan Radonić napisao je članak o ovoj bosanskoj vojvotkinji ali bez znanstvenog aparata. Poslije toga nitko više nije pisao o Mariji i sva pisanja su se referirala na Thallóczyjevo djelo. Što se tiče njemačke historiografije, ona je ponudila nešto više podataka o vremenu dok je Marija živjela u Švapskoj te su o njoj pisali krajem XIX. stoljeća Theodor Schön i sredinom XX. stoljeća Georg Burkhardt. Od novijih datuma, povjesničar Nedim Radić napisao je 2015. godine članak na ovu temu za zbornik radova Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske povijesti – Stanak.
Kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića?
Kroničar Oswald Gabelkover u svojem djelu u kojem istražuje prošlost roda Helfensteina eksplicitno tvrdi i ne dovodi u špekulaciju kao raniji povjesničari, kako je Marija mlađa kći Stjepana II. Kotromanića, a ne njegova sestra. On kaže kako je „gospođica Elizabeta, vojvode Stjepana od Bosne (…) starija kćerka” te da je ona imala „sestru Mariju”. Prema tome, ona bi morala biti rođena nakon 1335. godine, odnosno nakon starije sestre Elizabete, što znači da u vrijeme udaje nije mogla imati više od 16/17 godina. Nikako nije mogla biti sestra Stjepana II. Kotromanića jer bi u vrijeme udaje imala četrdeset godina, a zna se kako je ukupno imala devetero djece. S druge strane, budući da je Elizabeta rođena iz braka Stjepana II. i Elizabete, kćeri kujavskoga vojvode Kazimira II. Pjasta, značilo bi kako i Marija ima istu majku. Dakako, nije isključeno kako je Marija rođena iz jednoga od prethodnih brakova Stjepana II. jer ne znamo kvalitetu izvorne podloge kojom se kroničar služio.
Podatak kako se radi o mlađoj ženi jest dodatak Gabelkoverove kronike u kojoj stoji kako je Marijin suprug Ulrich priopćio kako je navedeni miraz donijela „moja mlada žena iz Ugarske” (podvukao N.R). Iz ovoga opisa još se jednom vidi kako se radilo o mlađoj osobi, a ne ženi u zrelijim godinama. Visina miraza bila je ogromnih 10 000 ugarskih forinti kojima je ispraćena s ugarskoga dvora. Ne smijemo zaboraviti kako je sredinom XIV. stoljeća, odnosno krajem vladavine bana Stjepana II., bosanska država doživjela ekonomski, kulturni i politički procvat i visina miraza nas uopće ne bi trebala iznenaditi.
Marijinu pripadnost bosanskoj dinastiji potvrđuje objavljeni arhivski materijal za prošlost grada Ulma. Počevši od 1365. godine pa do 1399., koliko na osnovi građe možemo pratiti Marijine aktivnosti, ona se potpisivala kao Maria Herzogin von Bosnien. S obzirom na to kako je dolazila iz kuće koja je u hijerarhijskom smislu bila uglednija od one u koju se udala, često je isticala svoje plemenitije podrijetlo. Stoga pored titule Gräfin (grofica), redovito je stavljala i titulu Herzogin (vojvotkinja). Za osobu koja se kitila titulom vojvotkinje podrazumijevalo se kako potječe iz vladarske obitelji.
Vjenčanje
Naglašena otvorenost Bosne prema istočno-središnjoj Europi uspostavljena je u vrijeme snažne vladarske ličnosti Stjepana II. Kotromanića. To se posebno očituje u njegovoj bračnoj politici. Na isti način kako je uspostavljao bračne kontakte s nekoliko europskih dvorova, tako je i svoje kćeri udavao po istom obrascu. Bračni savez s ugarskim dvorom značio bi, prije svega, mir i pomirenje, osobito nakon otvorenoga sukoba ili rata. Udaja se ostvarivala i na dugoročnim prijateljskim vezama između dvije plemićke obitelji. Međutim, u slučaju braka bosanske vojvotkinje i njemačkoga grofa ta vrsta veze nije postojala.
Gabelkover bez imalo sumnje odnosno dvojbe smatra Elizabetu, suprugu ugarskoga kralja Ludovika, starijom Marijinom sestrom. Budući da mu je bila poznata godina vjenčanja ugarskoga kralja i Elizabete, kćeri Stjepana II. Kotromanića, ovaj kroničar je bio mišljenja kako se svadba Ulricha i Marije morala dogoditi nakon ovoga događaja. U historiografiji se zna kako je Elizabeta prije svoga vjenčanja već živjela na dvoru ugarskoga kralja, zajedno s ostalim princezama. Prema toj postavci, opravdano je vjerovati kako je i Marija s njom boravila na dvoru. Već navedeni izvorni podatak od 26. travnja 1452. godine to nam i potvrđuje. U sljedećem spominjanju Marije u povelji kralja Ludovika ona je od 25. ožujka 1353. godine udana žena.
Dosadašnja historiografija nam ne daje podatke o inicijatoru ovoga vjenčanja. Gledajući šire okruženje, na površinu isplivavaju dvije osebujne ličnosti, ugarski kralj Ludovik I. i rimsko-njemački kralj Karlo IV. Luksemburški (od 1355. car Svetoga Rimskog Carstva). Naime, Karlo IV. bio je dovoljno uvjerljiva spona između ugarskoga kralja i njemačkoga grofa. S Ludovikom ga je vezivao brak s njegovom kćeri, a s Ulrichom vazalne obveze švapskoga grofa. Intenzivniji kontakti s Karlom IV. koji su prerastali u formu savezništva neposredno prije Ulrichova vjenčanja nalaze svoju potvrdu u izvorima. Stoga se može iznijeti pretpostavka kako Karlo svoga vjernog plemića nagrađuje posredničkom ulogom preko koje mu je bio omogućen brak sa ženom iz ugledne kuće.
Uobičajena praksa viteškoga staleža i gradske aristokracije, osobito tijekom XIV. i XV. stoljeća bila je obilježena činjenicom sklapanja braka žena iz višega društvenog sloja s mužem iz nižega staleža. Promatranjem iz Ulrichove perspektive jasnije uočavamo motive koji su nagnali ovoga njemačkog plemića za brak s bosanskom princezom Marijom. Marija je pripadala kategoriji žena srednjega vijeka za koje Georges Duby kaže da „postoje one preko kojih se stiče ugled, a ne naslijeđeni zamak”.
Društveno-politički položaj u grofoviji
Kako je ovim brakom Marija u hijerarhijskom smislu deklasirana, smatra se da je ona s druge strane uživala određene beneficije. Krajem srednjega vijeka trend je išao k razbaštinjenju žene jer su one mirazom istisnute s očevine koja im je po teoriji pripadala. Ona s vremenom gubi pravo da potpuno raspolaže svojim imanjem koji je donijela sa sobom u bračnu zajednicu. Međutim, u Marijinu slučaju zatičemo znatno drukčiju okolnost. Na prostoru helfenštajske grofovije ona se ističe u autonomnijoj ulozi nego što je to slučaj kod drugih žena.
Kako se iz izvora vidi, Marija je nedugo nakon vjenčanja počela pokazivati aktivnu inicijativu u političkom i društvenom životu grofovije. Već 1356. godine mlada helfenštajska grofica je utjecala na svoga supruga ulaskom u proceduru podjele grofovije. Spomenute godine izvršena je podjela grofovije na dva jednaka dijela, s tim što su Marijinu suprugu pripala značajnija mjesta kao što su Helfenstein, Wiesensteig i Geislingen.
Marija i njezin suprug su se isticali raznim donacijama koje su se odnosile na gradnju i održavanje vjerskih objekata, kao i izdašnim poklonima koje su uručivali „za spas duše”. Među objekte posebne namjene ističe se hospicij koji su 1364. godine podigli u Wiesensteigu. U Deggingenu i Reichenbachu su 14. listopada 1361. godine zajedno donirali 9 Jaucharten (mjera za zemljišni posjed u Njemačkoj) obradivoga zemljišta. Pored spomenutih donacija u kojima je sudjelovala Marija, Ulrich je između 1350. i 1370. u mnogim dokumentima navođen kao donator. Međutim, nakon Ulrichove smrti, posjed se počeo rušiti poput kule od karata. Unatoč ogromnim financijskim restrikcijama u kojima se Marija našla, ona je ipak pronalazila način kako i dalje dijeliti značajna sredstva crkvenim ustanovama.
Financijska nestabilnost imala je za rezultat činjenicu kako su od šest sinova trojica otišla u duhovnu službu, a od preostale trojice samo se jedan oženio. Smatra se kako je ova pojava bila direktna mjera majke Marije u nastojanju izbjegavanja dodatne podjele posjeda. Nakon Ulrichove smrti 1372. godine njegov sin Konrad preuzeo je upravu nad grofovijom kojemu se kasnije pridružuje i sin Friedrich. Najstariji sin Ludwig koji se opredijelio za duhovnu službu postao je kaločki nadbiskup. Do svoje smrti 1393. godine najstariji sin Ludwig redovito se navodi u svojstvu svjedoka na poveljama ugarskoga kralja čime još jednom možemo istaknuti duboki utjecaj majke Marije.
Nakon Ulrichove smrti 1372. godine dolazi prijelomno razdoblje kuće Helfenstein. Od već ranije akumuliranih dugova dvojica sinova Friedrich i Konrad su zbog dugova u vrijednosti 37 000 ugarskih forinti morali veći dio svoga posjeda založiti gradu Ulmu. S obzirom na to da i nakon četrnaest godina nisu uspjeli vratiti zalog, 1396. godine polovinu imanja ustupili su gradu Ulmu. Prema kroničarima Felixu Fabriu i Martinu Crusiusu, Marija je nakon podjele posjeda 1396. godine stanovnike Ulma nazvala svojim sinovima jer su oni, preuzevši posjede koji su joj pripadali, postali njezini nasljednici.
Marijina smrt
Posljednje godine života Marija je provela u dvorcu Buhringenu iznad Uberkingena. Ovaj posjed dobila je na korištenje prema svom pravnom statusu udovice, koji joj prema bračnom ugovoru pripada. Za razliku od njezina rođenja i podrijetla, datum njezine smrti je poznat – to je 27. travnja 1403. godine. Marija je, pod uvjetom da je rođena iz jednoga od brakova Stjepana II., u trenutku smrti imala između 55 i 70 godina. Pokopana je najvjerojatnije u crkvi u Uberkingenu.
Posebna vrsta usmenoga predanja o bosanskoj princezi Mariji nastala je u okolini grada Geislingena prije šest stoljeća. Krajem XIX. stoljeća prenosi ga Theodor Schön: „Sie hat uns das Steinle geben, Gott geb ihr das ewige Leben!” Navedeno usmeno predanje odnosi se na zemljište koje je Marija darovala kao „Allmand” (jedna vrsta zajedničkoga vlasništva), a narod ga je zvao „Steinle”. Ova donacija je putem usmenoga predanja ostala u pamćenju stanovnika ove oblasti koji se Marije sjećaju kroz molitvu. Danas u Geislingenu postoji Ulica Marije od Bosne, a u njezinu čast redovno se održava mjuzikl pod nazivom „Marija od Bosne – vjenčanje i jedan smrtni slučaj”. Na taj način je i nakon više od 600 godina uspomena na Mariju u ovom njemačkom gradiću ostala živa.
